Paul Signac, Portret Félixa Fénéona, 1890, Muzej modernih umjetnosti, New York

Portret Félixa Fénéona, urednika francuskog književnog časopisa La Revue Blanche (Bijeli pregled, od 1889. do 1903. godine), koji je 1869. godine oslikao Félix Vallotton, prikazuje mračnu figuru, pogrbljenu nad radnim stolom, kako skoncentrisano gleda gomilu spisa ispred sebe. Obučen je u crno, sa olovkom u ruci, a zelena lampa tek toliko osvjetljava ured. Njena boja možda podsjeća na čašu apsinta koju je, kako kažu, Fénéon pio dvije godine ranije, dok je sjedio u baru i gledao eksploziju bombe u kafiću preko puta, koji je bio popularan među diplomatama i političarima. Glasine se kružile da je upravo Fénéon bio taj koji je uređaj stavio u saksiju zumbula koja je stajala na prozorskoj dasci kafića, te ga zapalio svojom lulom od slonovače. Na suđenju, detektivi su pokazali bočicu sa živom i 11 detonatora koje su pronašli u ormaru u odjelu ministarstva u kojem je Fénéon radio. Fénéon je tvrdio da je njegov otac, koji je preminuo nekoliko godina ranije, pronašao detonatore i živu na ulici i na kraju je oslobođen. Za Stéphana Mallarméa, koji je bio svjedok na suđenju, njegova nevinost bila je neupitna: “Za Fénéona nema boljih detonatora od njegovih članaka.

“Ljubav definitivno ne može da miruje. Émile Contet, 25 Rue Davy, nožem je probo grudi svoje žene."


"Kada je požar u Deschamps pekari u Limogesu ugašen, utvrđeno je da je pekar živ izgorio.”


Anarhista zaposlen godinama kao službenik u Ministarstvu rata. Esteta koji se klonio reflektora. Fénéon je bio poznata i utjecajna ličnost u avangardnim krugovima fin-de-siècle (kraj vijeka) u Parizu. Kao kritičar i urednik neumorno je radio na promovisanju neoimpresionizma – izraz koji je osmislio 1886. godine da bi opisao pokret koji je predvodio Georges Seurat. U La Revue Blanche objavio je djela Claudea Debussyja, Andréa Gidea, Marcela Prousta i Arthura Rimbauda; naručio je prvo francusko izdanje djela Jamesa Joycea i sam preveo tekstove Jane Austen i Fjodora Dostojevskog. Bio je poput kameleona, jer je radije promovisao tuđi rad, a svoj čuvao od javnosti. “Samo težim šutnji”, insistirao je Fénéon kad su ga pozvali da objavi svoje sabrane eseje. Često je objavljivao djela anonimno ili pod pseudonimima (Porfiry, po detektivu iz romana Zločin i kazna, koji je objavljen 1866. godine; Gil de Bache, ime portugalskog gusara iz 17. vijeka; ili, jednostavno, Hombre). 1895. godine Henri de Toulouse-Lautrec skicirao je Fénéonovo lice koje se nazire iza gustog dima cigareta, kao da bi mogao nestati svakog trenutka. 1890. godine Paul Signac smjestio ga je u centar apstraktnog Technicolor vrtloga, sa ljiljanom u ruci koji nudi liku koji se ne vidi. Signacov portret, uprkos činjenici da je Fénéon smatrao da je ovo najgore djelo njegovog prijatelja, sada ima glavno mjesto u izložbi u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti. Ovo je jedna od tri skorije izložbe koje prikazuju Fénéonovu umjetnost i njegov utjecaj na modernizam. (Prošle godine otvorene su dvije izložbe u Musée de l’Orangerie i Musée du quai Branly u Parizu, usvojenom rodnom gradu ovog kritičara.)

"Neko je prvo zadavio gospođu Barbero iz Saint-André-Pradela, blizu Marseillea, a zatim je zapalio njenu odjeću da uništi tragove."


Ipak, najveće naslijeđe koje nam je ostavio Fénéon su njegova djela. U maju 1906. godine, dok je radio noćne smjene za novine Le Matin (Jutro, od 1884. do 1944. godine), Fénéon je počeo pisati anonimnu kolumnu koja sadrži kratke, mračne vijesti, koje nisu bile duže od tri reda, izvučena iz novina, lokalnih izvještaja i pisama koje su slali čitatelji. Faits divers [1] – odnosno chiens écrasés – u to vrijeme su bile popularne vijesti u francuskim novinama: Proust ih je čitao svakodnevno tokom doručka, dok je Gustave Flaubert navodno pronašao inspiraciju za Madame Bovary (roman objavljen 1856. godine) u članku iz lokalnog časopisa. No, Fénéon je faits divers pretvorio u formu umjetnosti, koristeći ih kao prostor za avangardni eksperiment, zasnovan na narativnoj snazi dobro konstruisane rečenice. Te istinite priče o ubistvu, požudi i osveti sažimaju čitav život u puke pridjeve, a tragične lične drame ostavljaju po strani. Svaki Fénéonov tekst sadrži bogatstvo romana, destilirano u epigram: njihova elokvencija proizlazi iz njegove sposobnosti da kaže dovoljno, a ostatak prepusti mašti čitatelja. Spektakl razvučenog suđenja može prikazati u svega nekoliko rečenica: „Pričalo se o perverznjaku, ali na kraju je Porcher, iz La Grangea blizu Choleta, priznao da je ubica njegove supruge — bio on sam.“ Navodi neprimjerene detalje kako bi čitatelja naveo da nagađa: “Vješta iako je bila da krade nakit, Marie de Badesco uhvaćena je u Versaillesu. Dobila je dvije godine.” Pažljiv redoslijed riječi pojačava napetost prije nego što u posljednjem trenutku zada udarac, kako bi postigao maksimalan učinak: “Perilja iz Nancyja, Vital Frerotte, koja se upravo vratila iz Lourdesa gdje je izliječena od tuberkuloza, greškom je umrla u nedjelju.

„Žena epileptičnog farmera iz Saint-Jean-les-Deux-Jumeauxa, Seine-et-Marne, pala je i zaglavila glavu u vrč sa mlijekom. Ugušila se.”


Te tekstove imamo zabilježene danas, samo zato što ih je Fénéonova ljubavnica Camille Plateel izrezala i sačuvala u albumu. (Očito je i njegova supruga Fanny radila isto.) No, zanimljivo je da se oni danas ne čitaju kao vijesti već kao fikcija. 1960. godine nekoliko njih objavljeno je u antologiji koju je priredila Germaine Bree pod nazivom Poznate francuske kratke priče. Kad je 2007. godine New York Review Books Classics objavio englesko izdanje, u prijevodu Luca Santea, dobio je intrigantan naslov Romani u tri reda. Ovo je namjerno slobodniji prijevod Nouvelles en trois lignes, naslov pod kojim su se pojavili u Le Matinu, gdje bi se nouvelles obično odnosilo na vijesti. (Što se također može prevesti i kao kratke priče.) Roman je kao forma uronjen u osjećaj novosti; goruća potreba za širenjem vlastitih mogućnosti uvijek je bio presudna za njegov identitet i historiju. Fénéon je vijest učinio novim – i pretvorio je u literaturu. Njegov stil odjekuje u radu nekoliko avangardnih pisaca 20. vijeka, odlučnih da pronađu novi oblik kroz koje će propitivati identitet i ljudsku psihu.

“Zbog haljine koju je nosila preko glave jer je padala jaka kiša, gospođa Rossy iz Levalloisa nije čula električni automobil koji ju je pregazio."


Zbirkom priča Thomasa Bernharda iz 1978. godine Imitator glasova odzvanja bijes, opsjednutost korupcijom te satiričko umijeće da ukaže na apsurd ljudskog postojanja, kao što je često slučaj i sa njegovim najvećim romanima,. Sastoji se od 104 priče, od kojih je svaka duga najviše jednu stranicu, a mnoge ideje su preuzete iz vijesti koje su predstavljene u jednostavnom, neemotivnom stilu nešto dužeg faits diversa. Upoznajemo paraplegičnu aristokratkinju, koja pod snažnom hipnozom dane provodi sjedeći na obali Ženevskog jezera, čekajući da joj šofer donese novine; dalje saznajemo da je 180 ljudi umrlo od epidemije gripe, “ne od gripe, već zato što je novoimenovani apotekar pogrešno shvatio recept”. Apotekar, obavještava nas pripovjedač sa jezivim užitkom, “vjerojatno će biti optužen za ubistvo iz nehata, možda čak i prije Božića, stoji u novinama”. Drugi članak izvještava da je tim speleologa ušao u pećinu “u idealnim vremenskim uslovima”, ali iz nje nije izašao; niti su dva spasilačka tima koji su krenuli da ih spase. „Odjel vlade Salzburga nadležan za speleologiju angažovao je građevinsku firmu u Pongauu da zazida pećinu između Taxenbacha i Schwarzacha, a to je učinjeno prije Nove godine.“ Ovdje priča završava, bez komentara na ovaj jasno neadekvatan završak priče.

“Sigismond Martin iz Les Clayesa otišao je na livadu da spava. Njegovi prijatelji su došli da ga probude. Nisu uspjeli; bio je mrtav.”


Kad se tragedija konzumira kao zabava, Bernhard nam stavlja do znanja da ne možemo očekivati odmor, napredak, zaključak. Za ove priče ključan je osjećaj da ništa nije važno; taj osjećaj je uzaludan u okrutnom i proizvoljnom svijetu, gdje u bilo kojem trenutku frizer može iznenada poluditi i zaklati vojvodu, epidemija samoubistava se može proširiti među djecom, a učitelji ili bibliotekari ili “paterfamilije koje su decenijama hvalili i voljeli zbog takozvane izvanredne privrženosti porodici" jedno subotnje popodne mogu ubiti svoju djecu, doduše “samo ako je vrijeme puno vlažno”. Govor koji je Bernhard održao kada je primio Austrijsku državnu nagradu za književnost 1967. godine ukazuje na besmislenost koja je ogoljena u njegovoj prozi: "Nema se što pohvaliti", kazao je, "ništa za opsovati, ništa za optužiti, ali mnogo toga jest apsurdno, zaista je sve apsurdno kad se misli na smrt.” Francuski književnik i umjetnik Édouard Levé u djelu Samoubistvo, koje je poslao svom izdavaču deset dana prije nego što se ubio u oktobru 2007. godine, koristi slične izraze da opiše svoje razočaranje u konvencionalni, linearni narativni oblik. “Rječnik”, napisao je Levé, “više podsjeća na svijet od romana, jer svijet nije koherentni slijed radnji već konstelacija opažanja. Čitamo ga, nepovezane stvari se okupljaju, a geografska blizina im daje smisao. Ako događaji imaju redoslijed, vjerujemo da je to priča. Ali u rječniku vrijeme ne postoji: ABC nije ni više ni manje hronološki od BCA.”

"Martin, prilično tajanstven tip, sa zvijezdom istetoviranom na čelu, izvučen je iz vode kod brane u Meulanu."


Levé je bio izuzetno inspirisan djelima Georgesa Pereca, a sigurno postoji nešto od Fénéonovog duha u Oulipovom [2] eksperimentisanju sa stvaranjem značenja i uzorka pod formalnim ograničenjima. U svom romanu Novine iz 2004. godine, Levé se, poput Bernharda i Fénéona, poigrava sa mogućnostima odsutnog ili nevidljivog autorskog glasa, gurajući granice faits diversa. Novine je djelo u potpunosti uređeno kao dnevna novina, čije su priče podijeljene po temama. Krećemo se od "Vijesti iz svijeta", sa brojnim izvještajima o genocidu, terorizmu i ekološkim katastrofama, dolazimo do "Društva", u kojem priča o starijem stanovništvu stoji pored izvještaja o porastu broja incidenata zlostavljanja starijih osoba. U “Oglasu”, pored reklama za iznajmljivanje soba, stoje oglasi za posao napisani mrtvim korporativnim jezikom: "Ako želite promijeniti svoj život, pozivamo vas da se pridružite jednom od naših timova kao inženjer. ''Internet stranica traži numerologe i astrologe. Radi se od kuće, fleksibilno radno vrijeme. Hitno.” Kako roman odmiče, portret društva u raspadu postaje jasan: tehnološki napredak koji ublažava akutnu usamljenost i izolaciju, pokoje okrutno djelo i nered. Posljednji dio knjige, "TV program”, prožima užas i neozbiljnost, bez razlike između to dvoje, izopačeno društvo koje koje gleda samo sebe. Emisije i vremenske prognoze miješaju se sa sapunicama i dramama u kojima se prikazuju ubistva i nasilje o kojima smo upravo čitali u šoku, samo ovaj put za našu zabavu.

Da li društvo stvara svoje vijesti ili vijesti stvaraju društvo? Da li nas novine odražavaju ili nas oblikuju? Jesmo li saučesnici u strahotama o kojima svakodnevno čitamo ako ništa ne poduzmemo po tom pitanju? U svojoj priči Primjer Bernhard sugeriše da što smo više izloženi vijestima, to smo sve opasniji i nestabilniji. “Reporter koji izvještava o suđenjima najbliži je ljudskoj bijedi i njezinoj apsurdnosti i, prirodno, može taj posao raditi kratko, a sigurno ne i cijeli život, a da ne poludi. Vjerovatno, malo vjerovatno, nevjerovatno, pa čak i najnevjerovatnije paradira se pred njim svaki dan u sudnici i zato što hljeb mora zaraditi izvještavanjem o stvarnim ili navodnim, ali u svakom slučaju, užasnim zločinima, neće proći dugo a da ga više uopše ništa ne iznenađuje.”

“'Da umrem kao Ivana Orleanska!' povikao je Terbaud sa vrha lomače sačinjene od njegovog namještaja. Vatrogasci Saint-Ouena ugasili su njegovu ambiciju."


Čitanje Novina, Imitatora glasova ili Romana u tri reda odjednom proizvodi neobično omamljujući efekt. Izuzetno je predstavljeno kao banalno; lične priče se gube u glasovima neugodnog hora nesreće. Svako od ovih djela prikazuje svijet preplavljen bezličnim silama, moć se anonimno replicira, obični ljudi poduzimaju neobične mjere u nedostatku pomoći države. Fénéonove priče su isprepletene bombardiranjima, krađama, zalutalim mecima, nesretnim supružnicima koji vrebaju ispred hotela sa oružjem, djecom koja se tuku ispred škola, nesrećama na prugama vozova. Spomen na rušenje Pariške komune 1871. godine, kada se pokušala uspostaviti radikalna socijalistička vlada koja je bila kratkog daha, učinio je Fénéonov politički stav očitim: djelo obiluje ogorčenim demonstracijama i štrajkačkim akcijama, nepravednim radnim uvjetima i rasprostranjenim nepovjerenjem u vladu. “Žene koje doje svoju svoju djecu molile su direktora željeznice u Toulonu za bolja radnička prava. Njihove riječi ga nisu dirnule.” Prevladava očaj i razočaranje: „Ako moj kandidat izgubi, ubit ću se“, izjavio je M. Bellavoine iz Fresquiennea, Seine-Inferieure. Ubio se.

"Kad je pao sa skele istovremeno sa Duryjem, zidarom iz Marseillea, kamen mu je smrskao lubanju."


Danas, kada konzumiramo vijesti od 280 znakova i svjetlost zaslona bombarduje naše sinapse, čini se da faith divers imaju mjesto u savremenom svijetu. Između 2011. i 2013. godine, pisac Teju Cole na Twitteru je objavio projekt pod nazivom Male sudbine, koji je jasno nadahnut Fénéonom, u kojem je citirao nigerijske novine, a radnja je smještena u Lagos. Coleov uvid u savremeni život je jezgrovit i bolan. "U Ikotunu je gospođa Ojo, koja se prepala naoružanih pljačkaša, umrla u svom zabarikadiranom domu, od udisanja dima.“Niko nije pucao", potvrdio je glasnogovornik policije u Abuji, nakon što je vozača Stephena (35) upucala policija, nakon čega je zamalo umro." "Precious Ogbonna iz Owerrija, kojoj je Bog dao sedmero djece, uprkos tome ima netaknutu himen i optužena je za trgovinu djecom.” U eseju koji je kasnije objavio na svojoj web stranici, Cole je objasnio da je odabrao faith divers kako bi prikazao izuzetne trenutke u svakodnevnom životu: jer "ono što treba znati o gradu, mimo statistike, mimo broja stanovništva, najviših zgrada, BDP-a, je individualno ljudsko iskustvo". Svaki fragment “govori istinu, cijelu istinu, ali nikada cijelu istinu (ali to vrijedi za svako pripovijedanje)”. Prikladno je da će Fénéona, koji je uvijek pokušavao nestati, pamtiti po onim trenucima svakodnevne manije koje je sažeo u zalogaj za trenutnu, i trajnu, konzumaciju.


Autorica: F. Wade, Frieze

S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba

Fotografije: P. Brown


[1] Faits divers - kratke vijesti, poput onih koje se obično nalaze u nekim francuskim novinama, koje su senzacionalističke, jezive itd (Izvor: Collins dictionary)

[2] OuLiPo (franc. Ouvroir de Littérature Potentielle) - Radionica potencijalne književnosti (Izvor: Poets.org)