Leonardo Boff je brazilski teolog, jedan od osnivača teologije oslobođenja i danas jedan od glavnih predstavnika nove teološke paradigme, eko-teologije. Prilikom njegova prošlogodišnjeg posjeta Italiji s njim je razgovarala Claudia Fanti (http://www.adista.it/articolo/55571). S talijanskog preveo Marinko Pejić.


Kakvo je vaše viđenje sadašnjeg stanja u Crkvi?

Smatram da papa Franjo predstavlja određeno viđenje svijeta i Crkve. Viđenje svijeta koje je suprotno dominantnoj imperijalnoj paradigmi: „jedan svijet i jedno carstvo“, na koju on odgovara enciklikom Laudato si, gdje se zalaže za potrebu dijaloga, susreta među različitim narodima, odustajanje od nasilja kao sredstva rješavanja konflikata (jer nije dovoljno biti za mir, treba biti protiv rata). Predstavlja i određeni model Crkve koji se može povezati sa sv. Franjom Asiškim, a karakterizira ga svojevrsna revolucija nježnosti, milosrđa i blizine s ljudima. Viđenje Crkve čije temeljne postavke ne određuje toliko crkveni nauk, nego osobni susret i s Kristom i s ljudima.

Radi se o viđenju Crkve koje je veoma različito od onoga što su ga imali Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., koji su Crkvu doživljavali kao neku tvrđavu, opkoljenu neprijateljima, od kojih se treba braniti. Franjina je Crkva otvorena kuća, poljska bolnica, koja se trudi prihvatiti sve ljude, bez obzira na njihove moralne konotacije, s milosrđem i razumijevanjem, vraćajući se tako Isusovoj praksi, koja je starija od evanđelja i čija je bit bezuvjetna ljubav. Mislim da je to novost u Crkvi, određeni raskid s dosadašnjim. Rim ne voli ovaj izraz, ali to je realnost. Papa Franjo je depaganizirao figuru pape, koji je do sada smatran „faraonom“ (znakovito je da se papa Franjo odrekao mocete, kratkog purpurnog ogrtača, simbola apsolutne carske vlasti) i izjavio da želi voditi Crkvu u ljubavi a ne u vlasti. S vlašću nestaje ljubavi. Kada ima ljubavi, ima i blizine, razumijevanja i milosrđa. Ovo je za mene velika promjena koju ovaj papa ostvaruje.


I oko Pape što se događa?

Papa Franjo se nalazi nasuprot dvije vrste opozicije. Prvu predstavlja staro evropsko kršćanstvo, sa svojim tipičnim simbolima sakralne moći. Papa se odrekao simbola moći, nastanio se u Domu sv. Marte, čeka u redu za objede s drugim ljudima (rekavši u šali jednoj zajedničkoj prijateljici, Cleliji Luro, da tako ima manje šansi da ga otruju!). Druga vrsta opozicije predstavlja laički svijet, naročito u SAD-u, koji ne želi čuti ništa o dijalogu niti o ekologiji, zalažući se zapadnu dominaciju svijetom, za onu globalizaciju koja je ustvari „pozapadnjačivanje“ u sjevernoameričkom stilu, svojevrsna „hamburgerizacija“ svih kultura.

Papa uvodi novi model kršćanina. Mislim da njegova vizija počiva na uvjerenju da Isus nije želio stvoriti neku novu religiju, nego da je došao učiti nas živjeti. Živjeti u ljubavi i milosrđu. Središnji nukleus Isusove poruke, njegova prvotna intuicija jest jedinstvo izraza „Oče naš“ i „kruh naš“. „Oče naš“, Abba, uzlet je prema nebu, neugasiva žeđ za transcendencijom, a „kruh naš“ predstavlja stvarnu glad milijuna ljudi koju treba zadovoljiti da bi imalo smisla govoriti o Očenašu i Kraljevstvu nebeskom. Ovakvoj se poruci suprotstavljaju oni koji žele samo doktrinarno i dogmatsko kršćanstvo, s disciplinom, redom i vlašću.


Raskid o kome govorite primjećuje se uglavnom na simboličnom planu. Na području nauka, ne vide se i ne očekuju velike novosti ...

Ja mislim da je i na ovom području papa učinio određeni raskid. Ranije su recimo teme vezane uz obiteljski moral bile tabu: nitko o tome nije mogao govoriti, ni biskupi ni teolozi. Jedan od kriterija za izabiranje biskupa bio je odsutnost bilo kakve kritike vezane uz celibat ili moralni nauk. Novost je da je Papa Franjo otvorio dijalog o ovim temama: nije se do sada događalo da se neki papa savjetuje s bazom. Uz to, počinje davati mnogo važnosti kolegijalitetu. U svojim enciklikama citira mnoge biskupske konferencije, pa i one koje nemaju dugu teološku tradiciju, kao što su one u Paragvaju ili Patagoniji. Vrlo je zanimljivo i revolucionarno da je pozvao u Rim predstavnike različitih pučkih pokreta iz cijelog svijeta – susrećući se ponovo s njima u Santa Cruzu, u Boliviji, da analiziraju razloge sadašnjih problema. Nije pozvao sociologe, politologe i znanstvenike nego one koji osjećaju patnje na svojoj koži. Istakao je dvije ključne stvari: središnju vrijednost zemlje, rada i kuće, te da se ne smije čekati da promjene dođu odozgor, jer spasenje, objasnio je papa, dolazi odozdol: organizirani siromasi su pravi proroci promjene. Sve ovo bilo je nezamislivo u Rimu prije pape Franje.


Ne postoji li rizik da sve to nestane sa sljedećim pontifikatom?

Rizik postoji. Moja teza je međutim sljedeća: budući da u Evropi živi samo 25% katolika a ostali dio se nalazi u zemljama Trećeg svijeta, ovaj papa započet će genealogiju papa s Juga svijeta, iz Afrike, Azije i Latinske Amerike, koji dolaze iz drugačijeg kulturalnog i crkvenog ambijenta, slobodniji od pritiska tradicije i više vezanih za iskustvo narodne borbe za ljudska prava, za zemlju, za dostojanstvo čovjeka. Mislim da se zatvara ciklus evropske i zapadnjačke Crkve i da je započeo ciklus planetarne Crkve. Crkva je danas pozvana na de-okcidentalizaciju i na decentralizaciju. Jer je svijet jedinstven, smatram da različiti crkveni dikasteriji trebaju biti smješteni u različita područja na planeti: onaj za ljudska prava u Latinskoj Americi, za inkulturaciju u Africi, za međureligijski dijalog u Aziji. I da ovdje treba ostati samo manja grupa, zadužena za generalnu administraciju, služeći se u komunikaciji skypom i video konferencijama. Crkva se mora prilagoditi novoj fazi čovječanstva. Ova potreba decentralizacije je jedna od točaka koje sam naglasio u pismu koje sam poslao Papi Franji. Druga točka je molba za sazivanjem određene skupštine religija, da se razmotri koji bi bio doprinos različitih duhovnih tradicija u očuvanju života i ljudske civilizacije na planeti. Ali, prvo treba ostvariti internu reformu Crkve.


Na tom području se, ipak, ne zamjećuju veći koraci naprijed ...

Mislim da papa po ovom pitanju nije htio nastupiti frontalno. U tom smislu, vjerujem da je bilo pogrešno izabrati za Sinodu jednu takvu kontroverznu temu kao što je obiteljski moral, jer to je nešto što dijeli. Univerzalna pitanja, kao što su ekologija, mir, borba protiv gladi i uništenja životnog okoliša mogu ujediniti Crkvu. Tema obiteljskog morala čini se svjesno izabrana da dovede papu u nepriliku. Papa želi sačuvati tradicionalni moral, ali i otvoriti raspravu o tome, šaljući znakove koji ukazuju na mogućnost da se ona može i promijeniti. U svome pismu tražim od pape da koristi svoju „vrhovnu, punu, neposrednu i sveopću vlast u Crkvi“ koju mu priznaje Kodeks kanonskog prava, u korist prava i pravednosti.


Kako se ta vlast može pomiriti s dimenzijom kolegijaliteta?

Cilj je promjena Crkve. Nisu dovoljne reforme, potrebna je prava revolucija. Kolegijalitet je odlično sredstvo za vođenje Crkve, ali ne i za promjene u njoj. Uloga pape je da bude protagonist velikih promjena: on posjeduje potrebna sredstva, ako želi, može ih koristiti. Možda će biti i prisiljen da ih koristi, da pokaže buntovnim kardinalima koji ga izazivaju da će Crkva biti drukčija, jer je pozvana prilagoditi se novoj fazi zemlje i čovječanstva. Vrijeme nacija je završeno. Započinje vrijeme „planetarnog“ čovječanstva, u jednoj zajedničkoj kući. Za to vrijeme Crkva još nije spremna. Zato jer je previše zapadnjačka, previše klerikalna, previše doktrinarna, previše impostirana po helenističkoj paradigmi. Potreban je model Crkve koji bi bio uistinu globaliziran, velika mreža zajednica koje se utjelovljuju u mnoge kulture i poprimaju mnoga lica, gdje bi uloga pape bila da bude hodočasnik koji potiče Crkve na vjeru i nadu, da bude više čimbenik jedinstva a ne upravljanja, koje bi trebalo povjeriti nacionalnim i kontinentalnim biskupskim konferencijama.


Što možemo očekivati od Sinode za obitelj?

Smatram da će Sinoda propasti i da će samo povećati razjedinjenost suprotstavljenih strana. Papa će vjerojatno ostaviti otvoreno pitanje, jer ako bi ga zaključio, podijelio bi Crkvu. Mislim da treba više uključiti osobe kojih se više dotiče ovo pitanje, laike, muškarce i žene. Jer Sinodu čine tek jedan dio Crkve, klerikalni i celibatarni. Dok ne budu uključene osobe koje su izravno zainteresirane, neće se postići dogovor. Jedna od reformi koje je papa najavio i do sada nije ostvario jest upravo uključivanje žena u centre odlučivanja. Ne radi se o povećanju sudjelovanja žena u Crkvi, ono oduvijek postoji. Radi se o tome da one trebaju odlučivati. Žene u Crkvi nisu važne, iako na svojoj strani imaju tri snažna argumenta koji su jači od biskupskih argumenata: nisu nikada izdale Isusa (muškarci su to učinili); bile su prvi svjedoci velikih djela vjere: uskrsnuća, isto tako bez jedne žene ne bi bilo ni utjelovljenja. I ako Crkva nije nikada ozbiljno uzela u obzir ovu činjenicu, žene se trebaju boriti za svoju ulogu u Crkvi, a mi teolozi im u tome moramo pomoći.


Jedan od najaktualnijih teoloških problema je i zadatak ponovnog formuliranja kršćanske vjere, rječnikom koji bi bio bliži suvremenim muškarcima i ženama i usklađeniji s recentnim znanstvenim dostignućima. Ne mislite li da se između onoga što prihvaćamo kao znanstvenu istinu i onoga što tvrdi tradicionalni nauk Crkve otvara ponor koji riskira da bude nepremostiv?

Smatram da vjeru treba izraziti novom paradigmom, jer i Biblija i čitava teologija su elaborirane kroz zapadnjačku paradigmu koja danas više nije prikladna za planetarne potrebe. Paradigma koja danas sve više osvaja teren jest ona nove kozmologije. Nastojao sam ispuniti ovaj zadatak svojom novom knjigom: Cristianesimo. O mínimo do mínimo (koja se u talijanskom pojavila pod naslovom Al cuore del Cristianesimo – U srcu kršćanstva, Emi, 2013.)promišljajući kršćanstvo u evolutivnom procesu i reformulirajući kršćansku poruku rječnikom koji bi trebao postati dio kolektivne svijesti i dio svakodnevnog govora nove paradigme. Ovo je veliki zadatak koji je čitava Crkva dužna obaviti, savjesno i kolegijalno. Veliki posao prevođenja vjere u novu paradigmu koja dolazi od kvantne fizike, od znanosti života i Zemlje. To je izazov na koji sam pokušao odgovoriti zajedno s kozmologom Markom Hathwymom u knjizi The Taoof Liberation: Exploring the Ecology of trasformation (prevedena na talijanski pod nazivom Il Taodella Liberazione, - Tao oslobođenja, Fazi Editore, 2014, ndr). Zaovu knjigu bilo je potrebno trinaest godina istraživanja i analiziranja, i predstavlja pokušaj korištenja novih znanstvenih uvida za ponovno promišljanje koncepta Boga, Duha, milosti i uskrsnuća.


Koja je temeljna poruka nade koju nudi nova kozmologija?

Da je sve povezano sa svim, u svim trenucima i svim okolnostima: sve je u odnosu, kao što je i sam papa priznao u enciklici. Materija ne postoji, to je samo čvrsto zgusnuta energija, svi smo na istom putu i svi imamo istu sudbinu. Bez obzira na sve krize, sve poteškoće, sva uništenja, univerzum se stalno samoorganizira i samostvara u smjeru sve veće kompleksnosti. Teilhard de Chardin je proročki govorio kako postoje mnoge kontradikcije, prolazimo kroz velika uništenja i ponekad se čini da će zlo prevladati, ali ipak život nikada nije bio uništen. Kao što uviđa Edward Wilson, život nije ni materijalan i duhovan: život je vječan i istovremeno uronjen u proces evolucije. To je ono što i kršćanstvo tvrdi: da je sve povezano i da će i čovječanstva i univerzum dobro završiti. Drugim riječima, ne idemo u susret termičkoj smrti, nego sve kompleksnijim i višim formama života.


Ipak, teoriju o termičkoj smrti univerzuma, scenarij po kojem sve veća ekspanzija univerzuma dovodi do zahlađenja u kome život ne opstaje, podržavaju mnogi fizičari i kozmolozi ...

Mislim da je ta teorija nadiđena od strane Iliya Prigogine, koji je osvojio Nobelovu nagradu iz kemije za otkriće struktura rasipanja, pokazujući kako se evolucija ostvaruje u naporu stvaranja reda u neredu, polazeći od nereda, tj. kako se kaos pokazuje vrlo generativan, transformirajući se u element stvaranja sve kompleksnijih i uređenijih formi. U suprotnosti s linearnom vizijom klasične fizike, ovdje se nalazimo na terenu kvantne fizike, sa svojim napredovanjem u skokovima, po akumuliranoj energiji. Danas posjedujemo znanstvene temelje na osnovu kojih možemo izgraditi viziju stvarnosti koja bolje izražava poruku kršćanske nade, onu u kojoj je univerzum tijelo božanstva, univerzum koji neće završiti u velikoj katastrofi, nego u nastajanju novog neba i nove zemlje, u ogromnom skoku u stilu Theilarda de Chardina, što je implozija i eksplozija unutar Boga. Nije to neka druga zemlja, nego ista ova zemlja, ali preobražena. Kao i ljudska smrt, koja nije kraj života, nego alkemijski prostor u kojem se život preobražava i prelazi na jednu drugu razinu, izvan prostora i vremena, ali ostaje život.


U pokušaju elaboriranja teologije oslobođenja i ekologije, posvetili ste trideset godina života, rad koji je dugo vremena protekao gotovo u potpunoj samoći, uistinu „glas koji viče u pustinji“, sve dok težina ambijentalne krize nije prisilila i latinoameričku teologiju da uvrsti ovu problematiku među svoje prioritete. Kako vam se situacija čini danas?

Osamdesetih godina postao sam svjestan ekološkog pitanja na sljedeći način: Prepoznatljivi pečat teologije oslobođenja jest „opcija za siromašne“, protiv siromaštva i za oslobođenje i socijalnu pravdu. Tko je danas veliki siromah? To je Zemlja. U opciju za siromašne treba uključiti i Zemlju, devastiranu i degradiranu. Ali o Zemlji ne treba razmišljati u staroj paradigmi, kao o nekoj inertnoj i pasivnoj stvarnosti, nego u sklopu nove kozmologije, kao o jednom živom super-organizmu, kao o Gaji, po teoriji Jamesa Lovelocka, kao o Majci Zemlji, kao što su prihvatili UN, koji su 22. travanja proglasili Danom Majke Zemlje.

Nekoliko godina sam se posvetio proučavanju kozmologije i tako je nastala knjiga Ecología: grito de la Tierra, grito de los pobres, na talijanski prevedena pod naslovom Grido della terra, grido dei poveri. Per una ecologia cosmica – Krik zemlje – krik siromašnih. Za jednu kozmičku ekologiju, Cittadella, 1996). Djelo koje u to vrijeme nije pobudilo gotovo nikakav interes među teolozima, iako su ga kasnije neki okarakterizirali kao još važniju knjigu od Teologije oslobođenja Gustava Gutiereza, knjige koja je označila početak teologije oslobođenja, ali koja je još uvijek vezana za staru paradigmu. Ja mislim da se najveći broj teologa oslobođenja još uvijek kreće unutar stare paradigme. Poteškoće su, istina, velike, jer treba proučavati znanosti života, kvantnu fiziku, novu antropologiju, ali na ovaj način se može producirati bolja teologija od nekadašnje, koja mnogo dublje proniče u kršćansku poruku. Smatram da je ovo zadatak koji pomalo nadilazi našu generaciju. To je put na koji je kršćanstvo pozvano da bi bilo radosna vijest u našem vremenu. „Novo vino u nove mješine“, nova glazba za nove uši.


Kako objašnjavate da u Brazilu mnogi narodni pokreti, iako podržavaju borbu protiv globalnog zatopljenja, brane projekte koji su ekološki vrlo štetni, kao projekt Pre-sal, eksploatacija ogromnih nalazišta nafte i plina duž brazilske obale?

To je kontradikcija tipična za zemlje u razvoju. Zemlje na sjevernoj hemisferi mogu težiti progresu, odustajući od ekonomskog rasta i produbljujući više spiritualne dimenzije, umjetnost i slično. Naše zemlje moraju još uvijek misliti na ekonomski rast, jer je kvaliteta života u našim zemljama još uvijek vrlo niska: nedostaje voda, kuće, struja, potrebno je investirati u zdravstvo i u školstvo. Tako se i u Brazilu posvećuje velika pozornost ovim problemima, dok se pitanje ekologije zanemaruje. Postoje tek manje skupine ekologa. Ipak, Brazil bi mogao u potpunosti zanemariti naftu, koristeći veliku sunčevu energiju. Računa se, međutim, s projektom kao što je Pre-sal, koji će imati devastirajući učinak na ocean, od zagađenja voda do uništenja biorazličitosti. Mnogo puta sam raspravljao s Lulom o ovoj temi, ali po njegovu mišljenju dovoljno je da pada kiša dva dana zaredom i da sve ponovo procvjeta. Ustvari, globalni je sustav u krizi i riskira potpuni kolaps. Možda će se naša svijest probuditi tek kada na svojoj koži osjetimo posljedice katastrofe. Kao što je govorio Hegel, ljudsko biće ne uči ništa iz povijesti, ali uči sve iz patnje. Ili ako preferirate, sv. Augustin je smatrao da postoje dvije škole: patnja, koja nam nudi teške lekcije, i ljubav, koja rađa radost i preobrazbu. Ja mislim da ćemo naučiti iz ljubavi i iz patnje. Pred nama su samo dva puta: ili ćemo se promijeniti ili ćemo nestati. Ovo što sada prolazimo je velika kriza, ali kriza pročišćava, tjera na promjenu puta, priprema možda teren za jednu novu civilizaciju, usmjerenu životu - ljudī i zemljē, jedna bio-civilizacija, Zemlja dobre nade.


Hoće li biti nužno proći kroz ono što je negdje već definirano kao šesto masovno uništenje?

Živimo u vrijeme kada su ljudska bića, ne neki meteorit ili druga prirodna kataklizma, postala najveća prijetnja zemlji. Edward Wilson je izračunao da svake godine gubimo od 20.000 do 100.000 vrsta živih bića. Ovo je uistinu šesto masovno uništenje i moglo bi pogoditi dobar dio svjetske populacije, naročito siromašne i ugrožene. U tom slučaju ostaje obveza preživjelih reorganizirati planet na drugačijim temeljima. Mihail Gorbačov, koordinator aktivnosti Karte zemlje, uspoređuje situaciju zemlje i čovječanstva s avionom koji slijeće: dolazi kritični trenutak u kojem avion treba poletjeti, ako se ne želi razbiti o pistu. Po njegovom mišljenju, već smo prekoračili taj kritični trenutak i nismo se vinuli u zrak. Ljudi su ipak sposobni neočekivano se promijeniti. Evolucija nije pravolinijska, napreduje u skokovima, tako je moguće da čovječanstvo stekne svijest i učini neophodni skok, prihvaćajući novo viđenje u čijem središtu će biti cjelokupna životna zajednica, biljke i životinje, koje su naši suputnici u zajedničkoj kući. U svakom slučaju, ljudsko biće ima u sebi Božju snagu, Boga koji je ljubitelj života i koji neće dopustiti da života nestane.


Kako tumačite aktualnu situaciju u Brazilu? Smatrate li da će Dilmina vlada imati dovoljno snage da nadvlada krizu?

Situacija je vrlo kritična. Spašavajući od siromaštva 40 milijuna Brazilaca, oni su pretvoreni u 40 milijuna potrošača, a da pri tome nije porasla njihova građanska svijest. Potrošač, zna se, nastoji uvijek trošiti sve više. A kada to nije moguće, nastaje kolektivna ozlojeđenost. To je greška koju opozicija iskorištava. Naša nesreća je da ne postoji dobra alternativa. Nitko u opoziciji ne posjeduje moralni autoritet i različit projekt od neoliberalizma i prilagođavanja SAD-u. Dilmina vlada, budući da je nažalost iznevjerila izborna obećanja, svaljuje na radnike i umirovljenike teret krize, pošteđujući velike korporacije i banke. Treba imati u vidu da Brazil, zbog svoga ogromnog prostranstva i prirodnog bogatstva, jedno je od mjesta na zemlji koje je vrlo poželjno za kapital. Nalazimo se slijepoj ulici. U ovom trenutku ne postoji dobro rješenje. Jedina nada dolazi od stvaranja masovnih bazičnih pokreta, koji su se nedavno susreli s Dilmom, koji bi bili u stanju organizirati narodnu, ne parlamentarnu bazu birača, koji bi bili u stanju suprotstaviti se opoziciji, tako da bi na tu bazu mogao računati Dilma u svojim socijalnim projektima, sa snažnom odgojnom perspektivom, stvarajući novu snažnu građansku svijest. To bi možda omogućilo vladi opstanak, u iščekivanju nove Luline kandidature 2018. Iako bi za vladajuću stranku možda bilo i bolje da neko vrijeme ostane izvan vlasti zbog autokritike i traženja boljeg projekta za državu.


Teško je zamisliti da će Lula predstavljati budućnost Brazila ...

Lula zamišlja Brazil kao jednu veliku tvornicu od juga do sjevera, u kojoj svi rade, troše, kupuju kuće i automobile. Radi se, međutim, više o projektu koji je prikladniji za XIX. a ne za XXI. stoljeće. Lula je veliki lider, ali danas svijet traži drugačiji tip liderstva. Nema, nažalost, nikoga tko bi prikladno izrazio tu novu svijest. Brazil je, po mome mišljenju, s jedne strane izraz autentične tragedije čovječanstva, dovoljno je vidjeti sistematična ubojstva crnih mladića (ubija ih se 60 dnevno), a s druge strane je i radionica nade za jedno drugačije življenje na planetu Zemlji, više bio-regionalna, istinska ekološka alternativa globalizaciji, koja integrira i vrednuje dobra i usluge svakog ekosistema, zajedno sa svojom populacijom i svojom kulturom.

*