Ateizam je danas u borbenom napredovanju. Religijskokritički spisi Richarda Dawkinsa, koji religijske pretpostavke o stvaranju svijeta drži nespojivim s evolucijskom teorijom, čitaju se  kao bestseleri. Ateisti od zanata, kao što je Michael Schmidt-Solomon, na televiziji s argumentima u kut stiskaju kardinale i druge crkvene predstavnike – ateizam se kao svjetonazorska ispovijest vraća u njemačku javnost.


Tko je mislio da slobodumlje, darvinizam i religijska kritika nepovratno pripadaju 19. stoljeću i da su danas uzmaknuli pred jednim opuštenijim pogledom na te stvari, osjetit će se razočaranim. Borbeno zastupanje ateističkih pozicija zahtijeva veliku pozornost.


Povijest nas zapravo uči da je ateizam prije svega jedan reaktivni fenomen. Tako je bilo još u 18. stoljeću. Europska povijest duha pokazuje tu prve sustavno izrađene ateističke pozicije. One su bile ponajprije jedna forma borbe protiv premoći Katoličke crkve i njezine blizine kraljevskoj vlasti. La Mettre, Voltaire, Diderot i d'Holbach usmjeravali su se sa svojom religijskom kritikom redovito protiv svećeničke „prijevare“ u katoličkom ritusu i drskosti moći Katoličke crkve. Voltaire ih je nazvao „opakima“ i želio ih je vidjeti zdrobljene. Isto tako je religijska kritika i u postprosvjetiteljskoj moderni jaka upravo u onim zemljama u kojima je Crkva imala politički, pravno i financijski privilegirano mjesto – ne samo u Francuskoj, nego i u Italiji i Španjolskoj.


Dawkins-Richard

Richard Dawkins je angažirani propovjednik ateizma


Ako ateizam i u Njemačkoj sve više zadobija javnu prisutnost, ona se ta činjenica mora interpretirati i kao posljedica u medijima puno spominjanoga povratka religije. Ateizam razvija mobilizirajuću snagu, organizira se u različita udruženja i prodire u javnost, jer je religija sama postigla određenu medijsku zastupljenost te ponovno postala predmetom političkih, socijalnih i društvenih javnih rasprava.


Ateizam nije usidren u društvo


Zaklada Giordano-Bruno, perjanica religijske kritike u Njemačkoj, usmjerava se ciljano protiv privilegiranoga statusa kršćanskih crkava. Spori se s kršćanstvom oko njegova zahtjeva na vodeću kulturalnu funkciju te zastupa izjednačavanje u pravima i onih koji ne pripadaju nikakvoj konfesiji. Osobito sa svojom kritikom državnoga sustava crkvenoga poreza, ali konfesionalno odgovorne školske religijske nastave i postojanja teoloških fakulteta na univerzitetima, nailazi ova Zaklada na vrlo široku podršku među stanovništvom. U ovome je navodni povlašteni položaj kršćanskih crkava uzet za povod da bi se religiju uopće stavilo na određenu distancu.


Ne bi svakako trebalo podcijeniti socijalnu usidrenost ateizma među stanovništvom. Među Nijemcima za Zapadu ima barem deset posto onih koji ne vjeruju niti u Boga niti u neku višu silu. Vjerojatno je još veći broj onih koji su u ovome pitanju ili neodlučni ili agnostici. Skoro dvadeset i pet posto zapadnonjemačkog stanovništva izjašnjava se da ne zna postoji li Bog ili da su u tom pitanju nesigurni. A kada se upita tko je u to uvjeren da Bog ne postoji, pada broj na manje od pet posto. To ne treba čuditi, jer je i povratak religije u stvarnosti više medijski događaj nego u širokim društvenim slojevima usidreni fenomen.


Već desetljećima opada ne samo članstvo u različitim crkvama i posjet istim, nego i vjera u Boga i definicija čovjeka kao religiozne osobe. To se ne događa doduše linearno i rapidno, nego stalno i posredno. I za one koji ostaju povezani s vjerom ili Crkvom, religija nije više nešto posebno važno. Kako se vjera ponajčešće u Njemačkoj živi mlako, tako je i zbog toga slaba i potpora samome ateizmu. Fundamentalizam, evangelikalizam i duhovnjaštvo, koji diljem svijeta pokazuju veliki porast, u Njemačkoj jedva da pokazuju neku veću snagu širenja.


U vremenu, u kojem i religije nailaze na rezervirani stav, i kad one nastupaju netolerantno, fanatično i spremne su na nasilje, biva teško i borbernom ateizmu. Zasigurno da ima nešto s time da se ispovjedajućem ateizmu pripisuje nešto što je prevladano, za čim se žali te da on na mnoge djeluje kao neka reminiscencija na 19. stoljeće. Netolerantnoga fanatika želi se jednako malo u religiji kao i među njezinim protivnicima. Vrednote tolerancije i prihvaćanja drukčijih životnih formi i vjerskih uvjerenja nailaze na sve veću podršku.


Ne trebamo spasenje niti od svijeta niti od religije. Političke religije, kao što su fašizam, nacionalizam ili komunizam, u 20. su stoljeću uzrokovale ogromna razaranja. Vrijeme spasenjskih učenja, koja otkupljuju ili objašnjavaju svijet, nepovratno je prošlo. I to ne samo na temelju apsolutno otrežnjujućih iskustava, koja su Europljani, a prije svega Nijemci, imali s takvim totalitarnim ideologijama. Ateizam, koju želi zadobiti društveno priznanje, morat će naprije započeti respektirati kulturna postignuća religija.


____________________________________________________________


O autoru: Detlef Pollack je od 2008. profesor religijske sociologije na Sveučilištu u Münsteru. Prije toga bio je profesor u Leipzigu, Frankfurtu na Odri i New Yorku. U travnju ove godine izašla je u izdanju Trascript Verlag-a njegova knjiga „Moderna i religija. Kontroverze oko moderniteta i sekularizacije“.


 

Iz: The European. Das Debatten-Magazin, 2/2013. Preneseno na: www.theologieundkirche.de

Priredio i preveo: Franjo Ninić | Prometej.ba, svibanj-lipanj 2013.

 

________


Ovo je posljednji tekst u debati. Zahvalnost Franji Niniću na prijevodima!

Prvi tekst: W. Huber | S Bogom dolazi smisao

Drugi tekst: N. Warburton | Bez Boga u lijes

Treći tekst: M. von Brück | Ostati na zemlji

Četvrti tekst: J. Friedrich | "Birani pretplatnik je trenutno nedostupan"

_________