Moje! Izvor: H. Armstrong Roberts/Getty

Bruce Hood je profesor razvojne psihologije na Univerzitetu u Bristolu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Između ostalog napisao je SuperSense (2009), The Self Illusion (2102), The Domesticated Brain (2014) i Possessed (2019).

1895. godine oko 450 putnika Royal Chartera, koji su se vraćali u Liverpool iz rudnika zlata u Australiji, utopilo se nakon što su doživjeli brodolom u blizini sjeverne obale Walesa. Ono što ovaj tragični gubitak života izdvaja iz mase pomorskih nesreća je činjenica da je većina putnika bila dodatno opterećena težinom zlata u njihovim pojasevima za novac, koje nisu htjeli skinuti jer su bili tako blizu kući. Ljudi imaju izuzetno jaku i ponekad iracionalnu opsesiju stvarima. Svake godine vlasnici automobila bivaju ubijeni ili teže ozlijeđeni tokom pokušaja da zaustave krađu svojih vozila – što je odluka koju mnogi ne bi donijeli kad su hladne glave. Kao da postoji demon u našem umu koji nas tjera da se izjedamo zbog stvari koje posjedujemo i da donosimo riskantne životne odluke uslijed težnje za materijalnim bogatstvom. Mislim da smo opsjednuti.

Naravno, materijalizam i stjecanje bogatstva moćan je podsticaj. Većina bi se složila sa citatom koji se često pripisuje glumici Mae West: “Bila sam bogata i bila sam siromašna – vjerujte mi, mnogo bolje je biti bogat.” Međutim, u jednom trenutku si omogućimo da živimo udobno ali i dalje čeznemo za još više stvari – zašto?

To što volimo da se hvalimo svojim bogatstvom kroz stvari nije ništa neobično. Ekonomista Thorstein Veblen je 1899. godine uočio da su srebrne kašike obilježje elitnog društvenog položaja. Osmislio je termin “izražena potrošnja” kako bi opisao volju ljudi da kupuju skuplje stvari uprkos tome što funkcionišu podjednako dobro kao one jeftinije, samo da bi pokazali svoj status. Jedan od razloga ukorijenjen je u evolucijskoj biologiji.

Većina životinja se takmiči za razmnožavanje. Međutim, borba protiv konkurencije sa sobom nosi rizik od povreda ili smrti. Alternativna strategija je da istaknemo koliko smo dobri kako bi se pripadnici suprotnog spola htjeli pariti sa nama, a ne sa našim suparnikom. Većina životinja je razvila atribute koji signaliziraju njihovu podobnost da budu potencijalni partneri, uključujući šareno perje i veličanstvene rogove ili šepurenje u vidu složenih, delikatnih rituala udvaranja koji su prepoznatljiv dio “teorije signalizacije”. Uslijed nejednake raspodjele rada kada je riječ o reprodukciji, ova teorija objašnjava zašto su mužjaci živopisniji u izgledu i ponašanju od ženki. Ovi atributi koštaju, no mora da su vrijedni toga jer bi ih prirodna selekcija uklonila da od njih nema neke koristi.

Te pogodnosti uključuju genetičku robusnost. Teorija skupog signaliziranja objašnjava zašto su te naizgled beskorisne osobine pouzdan indikator drugih poželjnih osobina. Rječnički primjer signaliziranja skupog je paun, koji ima savršeno obojen rep koji je razvio kako bi pokazao paunicama da posjeduje najbolje gene. Rep je toliko apsurdan ekstremitet da je 1860. godine Charles Darwin napisao: “Sam prizor paunovog perja me zgrožava.” Razlog njegove ogorčenosti je taj što rep nije prilagođen za preživljavanje. Isuviše je težak i iziskuje mnogo energije da izraste i da se održava. Glomazan je i otežava kretanje, kao kakva velika viktorijanska haljina sa krinolinom. Međutim, čak i ako njegovo osobito perje može predstavljati prepreku u nekim okolnostima, ono također ukazuje na genetsku snagu jer geni odgovorni za prekrasne repove su također ti koji se povezuju sa boljim imunitetom.

I muškarci i žene su razvili fizičke atribute koji signaliziraju biološku sposobnost, ali zahvaljujući tehnologiji naše atribute možemo prikazati u formi materijalnih stvari. Najimućniji imaju veće izglede da će živjeti duže, imati više potomaka i biti bolje pripremljeni za poteškoće koje život stavlja ispred nas. Privlači nas bogatstvo. Frustrirani vozači češće će trubiti na neku krntiju nego na skupi sportski automobil, i ljudi koji pokazuju odlike imućnosti u vidu brendirane luksuzne odjeće vjerovatno će biti bolje tretirani od strane drugih, te će lakše privući partnere.

Dok posjedovanje stvari signalizira reproduktivni potencijal, Adam Smith, otac moderne ekonomije, ukazao je i na izuzetno snažan lični razlog za imućnost kada je 1759. godine napisao: “Bogat čovjek likuje zbog svog bogatstva, jer osjeća da prirodno privlači pažnju svijeta.” Ne samo da materijalno bogatstvo osigurava ugodniji život, nego daje i određeni vid satisfakcije zbog ljudi koji nam se dive. Imućnost budi dobar osjećaj. Kupovanje luksuznih stvari podražava centre za užitak u našem mozgu. Ako mislite da pijete skupo vino, ono ne samo da će vam biti ukusnije, nego će i sistem za vrednovanje u mozgu koji je povezan sa osjećajem užitka pokazati veću aktivnost u poređenju sa tim kada pijete identično vino za koje mislite da je jeftinije.

Najvažnije je napomenuti da smo mi ono što posjedujemo. Više od 100 godina nakon Smitha, William James napisao je kako naše biće nije samo naše tijelo i um, nego sve što mislimo da je naše vlasništvo, uključujući i materijalnu imovinu. Ovo će se kasnije razviti u koncept “produženog bića” koji je osmislio marketinški guru Russel Belk kada je 1988. godine iznio tezu da od rane dobi koristimo vlasništvo i stvari kao način formiranja identiteta i uspostavljanja statusa. Možda je zato “Moje!” jedna od najčešćih riječi koju mlađa djeca koriste i zašto više od 80% sukoba u vrtićima i igralištima je upravo zbog toga čija je igračka.

Sa godinama (i advokatima) razvijamo sofisticiranije načine rješavanja sukoba oko posjeda, ali emotivna veza sa našim vlasništvom kao produžetkom našeg identiteta ostaje u nama. Na primjer, jedan od snažnijih psiholoških fenomena biheviorističke ekonomije je efekt nasljeđivanja, prvi put zapisan 1991. godine od strane Richarda Thalera, Daniela Kahnemana i Jacka Knetscha. Postoje razne verzije ovog efekta, ali vjerovatno najzanimljivije opažanje je da vrednujemo identične stvari (npr. šolje za kafu) jednako dok ne dođu u naše vlasništvo, čime vlasnik smatra da njegova ili njena šolja vrijedi više nego što bi potencijalni kupac bio spreman platiti. Ono što je interesantno jeste da je ovaj efekt izraženiji u kulturama koje promovišu veću nezavisnost u samopoimanju u poređenju sa onima koje promovišu poimanje sebe u odnosu na druge. Opet, ovo se uklapa u koncept produženog bića gdje smo definisani onim što isključivo mi posjedujemo.

Efekt nasljeđivanja se obično ne pojavljuje kod djece prije šeste ili sedme godine života, ali 2016. godine moje kolege i ja smo demonstrirali da se može podstaći i kod mlađe djece ukoliko ih uspijete navesti da razmišljaju o sebi kroz jednostavnu manipulaciju koja uključuje slike i portrete. Ono što je izvanredno jeste da je efekt nasljeđivanja veoma slab kod Hadza, plemena iz Tanzanije, jednih od rijetkih preostalih plemena lovaca-sakupljača gdje je vlasništvo nad stvarima većinom kolektivno, i funkcionišu na principu dijeljenja na potražnju - ako ti imaš to, a to meni treba, onda mi daj.

Belk je također prepoznao da su stvari koje mi smatramo najsvojstvenijima nama one koje smatramo najčarobnijim. To su sentimentalni predmeti koji su nezamjenjivi i često asocirani sa nekom neopipljivom osobinom ili esencijom koja definiše njihovu autentičnost. Prema Platonovom poimanju forme, esencija daje identitet. Esencijalizam je izuzetno zastupljen u ljudskoj psihologiji jer pokazuje kako prožimamo fizički svijet metafizičkim osobinama. To objašnjava zašto cijenimo originalna umjetnička djela više nego identične kopije. Zašto bismo rado posjedovali biografiju Adolfa Hitlera koja detaljno opisuje njegove zločine ali odbili držati njegov lični kuhar koji nema pomena o njegovim zločinima. Esencijalizam je ono što vaš bračni prsten čini nezamjenjivim. Ne primjećuje svako svoj esencijalizam, ali on je ukorijenjen u nekim od najžustrijih sukoba oko posjeda, onda kada su postali svetinja i dio našeg identiteta. Na taj način stvari ne samo da daju sliku drugima o tome ko smo mi, nego nas podsjećaju ko smo mi samima sebi, i na našu potrebu za autentičnošću u svijetu koji je sve više digitaliziran.

Autor: Bruce Hood, aeon.co

Sa engleskog jezika prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba