Reljef iz grobnice Hnumhotepa II prikazuje semitske trgovce (vjerojatno Hikse) kako dolaze u Egipat prije oko 4000 godina. Credit: NebMaatRa, Wikimedia Commons

Svakog Pesaha, Židovi prepričavaju priču o bijegu Hebreja od ropstva u Egiptu i njihovom čudesnom bijegu preko Crvenog mora, čime je nastala izraelska nacija. Šarenolika priča svako malo se prepričava u Holivudu, čime se preoblikuje razumijevanje modernih generacija o ropstvu Izraelićana u Egiptu.

No, ukoliko je u antičkom Egiptu uistinu bilo robova iz regije koja je danas poznata kao Izrael, da li su oni doista bili “Izraelićani”?

Nema direktnog dokaza da su ljudi koji su se klanjali Jahvi putovali u antički Egipat, a kamoli tokom vremena za koje se vjeruje da se desio Egzodus. Ima indirektnih dokaza da su makar neki to učinili. Ono što je sigurno je to da je Egipat prije nekoliko hiljada godina bio prepun naroda koji su pričali semitskim jezicima.


Uspon Kanaanaca

Tokom čitavog antičkog doba, Egipat je bio poznat kao svjetska žitnica. Godišnja plavljenja Nila donosila su bogate žetve, a kada bi susjedne zemlje bile pogođene nestašicom, izgladnjeli ljudi veoma često bi se zaputili ka plodnom egipatskom tlu. Arheološki dokazi pokazuju da su makar neki od ovih naroda bili semitskog porijekla i dolazili posebno iz Kanaana i općenito iz Levanta.

Zapravo su historije kako Gornjeg egipatskog kraljevstva (kojim se upravljalo iz Tebe u južnom Egiptu) tako i Donjeg kraljevstva (kojim se upravljalo iz Avarisa na sjeveru), i Kanaana veoma blisko povezane.

Još prije 4000 godina, Semiti su prelazili pustinje preko Palestine do Egipta. Grob vrhovnog svećenika Hnumhotepa II iz 20. stoljeća p. n. e. čak prikazuje scene semitskih trgovaca koji su prinosili žrtvu mrtvima.

Neki od ovih Semita dolazili su u Egipat kao trgovci i imigranti. Drugi su bili ratni zarobljenici, a bilo je i onih koje je sopstveni narod prodavao kao robove. U jednom papirusu spominje se kako je bogati egipatski gospodar imao 77 robova, od kojih je 48 bilo semitskog porijekla.

Zapravo, tokom doba Srednjeg egipatskog kraljevstva, prije nekih 3700 godina, Kanaanci su dostigli apsolutnu moć u vidu niza faraona kanaanskog porijekla koji su vladali Donjim kraljevstvom i koji su koegzistirali sa Gornjim kraljevstvom koje su vodili Egipćani. (Među ovim kanaanskim faraonima bio je misteriozni “Jakub”, čijem postojanju svjedoči 27 skarabeja koji su pronađeni u Egiptu, Kanaanu i Nubiji i još jedan veoma poznat skarabej pronađen u Šikimoni kod Haife.) Biblijska tradicija patrijarha Jakova koji se preselio u Egipat mogla bi potjecati iz ovog vremena.


Dolazak Hiksa

Same kanaanske vođe protjerali su Hiksi, misteriozna grupa koja je naselila Egipat nešto prije 1650. godine p. n. e., i koja je vladala Donjim kraljevstvom iz grada Avarisa. Iako i dalje postoje određene kontroverze, učenjaci se sve više slažu da su Hiksi bili porijeklom iz sjevernog Levanta – iz Libana ili Sirije.

Neki učenjaci vjeruju kako su semitski trgovci prikazani na muralu na grobu Hnumhotepa II, zapravo bili Hiksi.

Pod vodstvom Hiksa, stanovništvo Kanaana u delti je sve više jačalo, što pokazuju pronalasci iz antičkog Avarisa (Tell el-Dab'a). Prisustvo Kanaanaca može se vidjeti na grnčariji koja je oblikom bila tipična za Kanaance i koja je prema hemijskim analizama poticala iz Palestine. Vjerski običaji vezani za pokopavanje mrtvih u Avarisu iz tog vremena, isto tako su dominantno bili kanaanskog porijekla.

Na kraju će i sami Hiksi biti poraženi. Nakon tridesetogodišnjeg krvavog sukoba, kraljevi Tebe vođeni Ahmoseom I (1539. p. n. e. – 1514. p. n. e.) su ih nadvladali, osvajajući Avaris i tako ujedinjujući Donje i Gornje kraljevstvo u jednu državu “Novo kraljevstvo”. Hikse su iz Egipta protjerali preko Sinaja u južni Kanaan.

Josip Flavije, jevrejski historičar iz rimskog doba, povezuje Hikse sa Izraelićanima. Citira egipatskog pisara i svećenika Manetona, koji je pisao da su nakon progona Hiksi lutali po pustinji prije nego što su osnovali Jeruzalem.

Neki učenjaci sumnjaju da je Egzodus baziran na dalekim semitskim sjećanjima o progonu Hiksa. Neki sumnjaju u Manetonovu priču koja je napisana čitavo stoljeće nakon stvarnog događaja.

Isto tako, Hiksi su bili prognani monarsi Egipta, a ne robovi. Na kraju krajeva, oni i nisu baš vjerodostojan izvor za priču iz Hagade. Ipak, još jedan učenjak misli kako se Egzodus desio stotinama godina kasnije, za vrijeme Novog kraljevstva – i neki sumnjaju kako je bilo više progona i događaja koji su se, tokom milenija, stopili u priču o izlasku Jevreja iz egipatskog ropstva.


Porobljeni u ratu

Ahmose nije samo protjerao Hikse. On je isto tako ujedinio antički Egipat i započeo proces širenja kraljevstva koje se isto tako prostiralo širom Kanaana i Sirije.

Egipatski pisari Ahmose I i Tutmozis III hvalisavo su pisali o kampanjama u Levantu, što je kao rezultat imalo to da su zarobljeni zatvorenici bili pretvarani u robove u Egiptu. Različiti opisi savršeno odgovaraju scenama iz Hagade.

Mjesto koje je opisano u Egzodusu može biti istočna delta Egipta, gdje Nil svake godine plavi. U tom području nema kamena, tako da su se strukture napravljene od ćerpiča često stapale u blato i silt. Tu su čak i kameni hramovi teško opstajali. Jednako tako malo je vjerovatno da se mogu pronaći fizički dokazi o robovima koji su tu radili. Ali jedan kožni svitak koji datira iz vremena Ramzesa II (1303. p. n. e. - 1213. p. n. e.) opisuje blizak iskaz o pravljenju cigli koje su pravili porobljeni zatvorenici iz ratova u Kanaanu i Siriji, što veoma podsjeća na biblijsku priču. Svitak opisuje 40 goniča robova od kojih je svaki imao dnevni cilj da napravi 2000 cigli (Knjiga Izlaska 5:6)

U ostalim egipatskim papirusima (Anastasi III i IV) raspravlja se o korištenju slame u pravljenju cigli, što se isto tako pominje u Knjizi Izlaska 5:7: “Ne pribavljajte više ovome narodu slame kao do sada. Neka idu sami i sebi je skupljaju.”

Grob vezira Rekhmire, cc. 1450. p. n. e., je poznat po tome što prikazuje strane robove “kako prave ćerpiče za radionicu – skladište u Amunovom hramu u Karnaku u Tebi” i po tome što su izgradili rampu za tu građevinu. Nazvali su ih “zarobljenicima koje je dovela Njegova Visost da rade na Amunovom hramu.” Semiti i Nubijci prikazani su kako uzimaju i miješaju blato i vodu, vade cigle iz kalupa, ostavljaju ih da se suše i prebrojavaju ih, pod budnim okom egipatskih nadzornika, od kojih je svaki nosio šipku. Ove slike podsjećaju na opise u Knjizi Izlaska 1:11-14; 5:1-21. (Ogorčavali su im život teškim radovima: pravljenjem meljte i opeke, u vidu robovskog rada na polju – Knjiga Izlaska 1:14a)

Isto tako, biblijski opis bičevanja židovskih robova potvrđen je u egipatskom papirusu Bologna 1094, u kojem je opisano kako su dva radnika pobjegla od svojih nadzornika “zato što su ih šibali”. Čini se da su biblijski opisi egipatskog robovlasništva bili tačni.


Tragovi prisustva Izraelićana u Egiptu

Nepobitno je da su tu bili semitski robovi. Kritičari, međutim, ističu kako nema arheoloških dokaza da su semitska plemena koja se klanjaju Jahvi bila u Egiptu.

Zbog blatnjavih uslova u Istočnoj delti, nije preživio gotovo niti jedan papirus – no oni koji jesu, možda bi mogli pružiti dalje tragove u potrazi za izgubljenim Izraelićanima.

Papirus Anastasi VI star nekih 3200 godina, opisuje kako su egipatske vlasti dozvolile grupi semitskih nomada iz Edoma koja su se klanjala Jahvi da prođu graničnu kulu u regiji Tjeku (Wadi Tumilat) i nastave zajedno sa stokom njihov put ka jezerima Pithoma.

Nedugo nakon toga, Izraelićani će ući u svjetsku historiju sa Merneptahovom stelom, koja predstavlja prvo pominjanje subjekta pod nazivom Izrael u Kanaanu. Datira iz 1210. godine p. n. e., što je u trenutku pisanja ovoga teksta (2016, op. prev.) bilo prije 3226 godina.

Ovi Jahvini poklonici su u antičkom Egiptu bili dobrano nakon što se desio sami Egzodus. Članovi Jahvinog kulta su možda tu bili i ranije, ali nema nikakvih čvrstih dokaza. Međutim, postoje određene indikacije.

Prema riječima pisara Manethoa, osnivač monoteizma zvao se Ozarif, koji je kasnije uzeo ime Mojsije, i izveo svoje sljedbenike iz Egipta za vrijeme vladavine Ehnatona. Ehnaton je bio heretički faraon koji je ukinuo politeizam i zamijenio ga monoteizmom, klanjajući se samo Sunčevom disku, Atonu. Tim francuskih arheologa je 1987. godine otkrio grob čovjeka koji se zvao Aper-el ili Aperia (njegovo ime se speluje na oba načina na egipatskim natpisima), i koji je bio vođa kočijaša i vezir Amenhotepa II i njegovog sina Ehnatona.

Završetak vezirovog imena na -el mogao bi biti povezan sa židovskim bogom Elohimom, a završetak na Aper – ia mogao bi biti znak za Ja, skraćenicu za Jahvu. Ovakva tumačenja idu u prilog argumentu da su Židovi u Egiptu bili prisutni tokom osamnaeste dinastije prije 3600 godina. (1543. p. n. e. - 1292 p. n. e.).

Poznati britanski egiptolog William Matthew Flinders Petrie bio je suprotnog stava. Vjerovao je da je Ehnaton bio poput katalizatora za monoteistička vjerovanja Židova, i da se Egzodus desio tokom devetnaeste dinastije (1292-1189, prije nekih 3300 godina).


Da li se onda desio Egzodus? Pitajmo Hatšepsut

U Knjizi Izlaska u poglavlju 12:37 piše “da je šest stotina hiljada pješaka, osim žena i djece” izašlo iz Egipta. Iz toga bi se moglo protumačiti da je oko 2 miliona ljudi izbjeglo iz Egipta.

Ukoliko je oko 2 miliona ljudi napustilo Egipat, za koji se procjenjivalo da je cjelokupan broj stanovništva bio oko 3 do 4,5 miliona u tom periodu, onda bi takav gubitak stanovništva bio primijećen i imao bi veliku ulogu u egipatskim spisima.

Napomenimo da je Herodot tvrdio da je milion Perzijanaca napalo Grčku 480. godine p. n. e. Nema sumnje da su ovi brojevi pretjerani, baš kao što je to slučaj sa većinom antičkih spisa. No niko ne tvrdi da se napad na Grčku nikada nije desio.

Kada smo kod toga, egiptolog Kenneth Kitchen ukazuje na to da židovska riječ za hiljadu, elef, može imati različita značenja u zavisnosti od konteksta. Može čak označavati grupu/klan ili vođu/poglavicu. Na drugim mjestima u Bibliji, “elef” nije moglo značiti “hiljada”. Na primjer, u Prvoj knjizi o kraljevima, 20:30, spominje se da je zid koji je pao u Afeku ubio 27.000 muškaraca. Ukoliko elef prevedemo kao vođa, onda bi, mnogo razumljivije, značilo da je 27 oficira ubijeno pri padu zida. Po toj logici, neki učenjaci predlažu da je u Egzodusu zapravo prognano oko 20.000 ljudi.

Nedostatak dokaza o boravku u divljini ništa ne dokazuje. Jedna semitska grupa u bijegu ne bi ostavila direktne dokaze: ne bi podizali gradove, spomenike ili išta drugo. Jedino bi ostavili otiske u pustinjskom pijesku.

Ipak, podrška priči iz Hagade mogla bi se naći u interesantnoj pjesmi koja je u trinaestom stoljeću p. n. e. prepisana na papirus (iako se vjeruje da je original još stariji), a koja se zove Dijalog Ipuwera i Gospodara svega.


Rijeka krvi

Ova pjesma opisuje razoreni Egipat pogođen kugom, sušama i nasilnim ustancima – u kojoj je vrhunac bijeg robova sa egipatskim bogatstvom. Ukratko, čini se kako papirus Ipuwer opisuje priču o Egzodusu s egipatske tačke gledišta, od rijeke krvi do uništenja stoke pa do tame.

Isto tako, Egipćani su mijenjali historijske spise kada je istina bili sramotna ili kada je bila u suprotnosti sa njihovim političkim interesima. Praksa faraona nije bila da objavljuju svoje neuspjehe na zidovima hramova da ih svi mogu vidjeti. Kada je Tutmozis III došao na vlast, pokušao je uništiti sjećanja na njegovu prethodnicu, Hatšepsut. Obrisao je njene spise, njeni obelisci koje je okruživao zid i njeni spomenici bili su zaboravljeni. Njeno ime se ne pojavljuje u kasnijim hronikama.

Štaviše, čini se kako su spisi o administraciji u istočnoj Delti u potpunosti nestali.

Uopšteno govoreći, pisci Biblije samo su interpretirali, a ne izmišljali stvarnu historiju. Stari su znali da je propaganda zasnovana na stvarnim događajima efikasnija od bajki. Hroničar može zapisati kako je Kralj A osvojio grad i da je Kralj B poražen. Kraljevski pisar može tvrditi kako je Kralj B uvrijedio Boga i da ga je Bog tako kaznio i dozvolio kralju A da osvoji njegov grad. Za antike, obje verzije bi bile jednako istinite.

Međutim, mnogi egiptolozi ili arheolozi vode bespotrebne rasprave, i svi imaju različite stavove o priči o Egzodusu, ali niko od njih nema dokaza osim kontekstualnih dokaza kojima potvrđuju svoje teorije.

Egzodus je možda daleko semitsko sjećanje na progon Hiksa, ili niz manjih progona različitih plemena i grupa semitskog porijekla tokom različitih perioda. Ili je sve možda legenda.

No, ipak, psihološki gledano, zašto bi pisari izmislili takvu priču o skromnom i poniznom početku kao što je ropstvo? Niko drugi, osim Židova, ne opisuje početke svoje zajednice na tako nizak način. Većina naroda preferira da svoje vođe veže za herojska djela ili čak da tvrde da vode direktno porijeklo od bogova.

Kada se sve zbroji i oduzme, čitava priča o Egzodusu je stvar vjerovanja. Svrha ovog članka nije da dokaže historijsku vjerodostojnost Hagade ili da je Zemlja Izrael obećana robovima koji su izašli iz Egipta. Samo dokazuje kako je bilo historijskih figura i događaja koji su možda nadahnuli priču o Egzodusu. Dok dižemo čaše i recitiramo “Izlazak iz Egipta”, razmislimo o priči koja je milenijima zaokupila maštu ljudi i prisjetimo se da je stvarnost nekada čudnija od fikcije, i sjetimo se Aper-ela, židovskog roba koji nije nestao u blatu zajedno sa nomadima, Jahvinim sljedbenicima, koji su se nastanili u Egiptu.

Izvor: Haaretz.com

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba