Prošli tjedan ponovno je kazao mnogo o bazičnoj dinamici američke politike koja prevladava od 2016. godine.

Uprkos gotovo stalnim napadima pobješnjelog republikanskog predsjednika, vodstvo službene opozicije ostaje nesposobno i bezvoljno da započne protunapade – umjesto toga pribjegava istim klišeima o pristojnosti i umjerenosti koji su postali njihovim hljebom. Međutim, kao i 2016. godine, ovo „čistilište“ suočava se sa izazovom lijeve energičnosti i nemirne linije u bazi Demokratske stranke koja više želi slijediti mlak scenarij koju su napisali Nancy Pelosi i Chuck Schumer. I onda, kao i sada, stranačke elite često pokazuju više žara i pokazuju veću predanost tom izazovu nego u suprostavljanju Republikanskoj stranci.

Naime, lanac događaja koji je sinoć (17.7.2019., op. prev.) kulminirao fašističkim paradiranjem Donalda Trumpa i njegovih pristalica u Greenvilleu, bio je najprije pokrenut kada je vodstvo Demokratske stranke odlučilo javno opomenuti nekoliko svojih članova. Uprkos zahtjevnoj disciplinskoj poruci iz njezina kluba, čelnica Zastupničkog doma Pelosi patronistički je odbacila lijeve predstavnike Rashidu Tlaib, Ayannu Pressley, Alexandriu Ocasio-Cortez i Ilhan Omar. Koji je bio njihov prijestup? Vrijeđanje grotesknih administrativnih graničnih politika i glasovanje protiv prijedloga zakona koji bi im dodjeljivao sredstva.

Trumpovi groteskni napadi, koji su počeli nizom rasističkih tvitova prošle sedmice i kulminirali prošle noći u Sjevernoj Karolini, stavljaju sve ovo u sjenu; sada kada je predsjednik uključen u to, Pelosi zapravo nije imala izbora nego da usmjeri napade u drugom pravcu. Zach Carter iz Huffington Posta je to prikladno opisao:

Podijeljeni oko toga kako da se suprotstave Trumpu i njegovoj agendi, rukovodstvo stranke pokušalo je očistiti svoje vlastite redove i samo se smirilo kada je predsjednik napao iste one članove koje je vodstvo difamiralo već tjednima.

Prikladno svemu tomu, čak je i demokratski ukor predsjednika koji je uslijedio podsjetio na Ronalda Reagana, a sama Pelosi ga je brzo razvodnila.

Nije potrebno reći da ova trenutna stanka u neprijateljstvu neće učiniti ništa kako bi se promijenila osnovna dinamika igre. Jer, osim specifičnih detalja o sporovima oko dodjeljivanja sredstava za financiranje granica, izborne strategije, financiranja kampanja ili vanjske politike, taj sukob u konačnici je sukob radikalno različitih vizija: vizije dezorijentirajućeg sadržaja u istoj stranačkoj strukturi zahvaljujući apsurdnosti i disfunkcionalnosti američkog političkog duopola.

Od Clintonove kontrarevolucije u devedesetima, liberalnom stranom ovog duopola dominirali su interesi i razmišljanja profesionalaca u bijelim ovratnicima: njegovo vodstvo obećavalo je da će se osloniti na tržišta i korporativne aktere te izbjegavati jezik populističkog odgovaranja u korist elitnog bipartizma i menadžerskog govora – solipsistička smjesa Trgovačke komore ili uprava kompanije s mrvicama socijalnog liberalizma bačenim u korist brendiranja. Ipak, značajan dio radničke klase i dalje glasuje za Demokrate, a značajan dio Amerikanaca odlučno stoji lijevo u odnosu na stranačko vodstvo po mnogim ključnim pitanjima.

To je aranžman koji je dobro služio vodstvu, pod uvjetom da baza nikada ne postane suviše glasna, nemirna, odlučna u svojim zahtjevima ili da joj manjka poštovanja ka stranačkom vrhu. No, progresivni zakonodavci potpomognuti aktivistima, financirani malim donacijama koji odlučno traže veće promjene prijete debalansom cijele sheme: jednostrani kompromis u kojemu stranački lideri rade šta hoće sa reformistički orijentiranom opozicijom zadržavajući status quo koji je u interesu profita, korporacija i interesnih grupa koje u velikoj mjeri određuju kompletnu političku agendu.

U svojoj srži, Demokratska stranka je više proturječnost nego koalicija: velika politička mašina kojom upravljaju centristi koje podupiru velike korporacije, još paradoksalnije, pogonsko gorivo za rast divlje i reakcionarne desnice.

Otvorenim izazivanjem vodstva, lijevi aktivisti i njihovi tribuni u Parlamentu učinili su vidljivom svima tu kontradikciju i zagušujuća ograničenja nametnuta opoziciji.

Prijevod: Prometej.ba

Autor: Luke Savage, jacobinmag.com