Ovo je period kada rađaju jabuke. Kraj je ljeta na sjevernoj atmosferi: plodovi su sazreli, a berba traje već tjednima. Od velikih plantaža u dolini španjolske rijeke Ebro do asturijskih i galicijskih plantaža jabuka za sidru, poljoprivrednici s iščekivanjem promatraju rezultate svog cjelogodišnjeg truda. Čini se, pak, da 2022. neće donijeti obilan prinos u Španjolskoj. Ljetna suša u ovoj državi izazvala je pustoš, a korijenje jabuka zaronilo je duboko u zemlju u potrazi za okrijepom.

Stabla jabuka nisu stabla s dubokim korijenjem. Unatoč tome, iako se većina stabala jabuke proteže do prvih 50 centimetara tla, neka puštaju korijenje čak i do šest metara u dubinu. Zapravo, najveći dio života ovih voćki – ali i gotovo svog drveća i bilja – odvija se pod zemljom. U prosjeku, krošnja stabla predstavlja oko 30% njegovog ukupnog obujma. Ostalo čini korijenje koje dijeli prostor s mineralima, organskom tvari, milijunima različitih mikroorganizama, vodom i zrakom.

Iako dok hodamo po njemu obično ne obraćamo pažnju na njega, tlo je živo. Procjenjuje se da između 100 hiljada i jedne milijarde mikroorganizama živi u jednoj kašičici zemlje. Tlo je dom četvrtine kopnenog biodiverziteta i naš je glavni izvor sirovina. Naša hrana, drvo za namještaj i vlakna od kojih izrađujemo tkanine – među mnogim drugim stvarima – ovise o zdravlju tla. Posljednjih desetljeća sabijamo ga do krajnjih granica, iako nismo prva vrsta koja je to u povijesti našeg planeta učinila.


Dinosauri koji cijede tlo

Zemlja nije oduvijek bila prekrivena kopnom. Tlo koje prekriva površinski dio Zemljine kore skup je biološki aktivnih elemenata i nastajalo je milijunima godina: razgradnjom stijena i minerala te nakupljanjem otpada koje su milijuni živih bića u nju odlagale. Tlo je također šuplje, samo u razmjerima koje ljudi ne mogu uočiti.

Prema FAO-u (UN-ovoj Organizaciji za prehranu i poljoprivredu) samo polovicu obujma tla čine čvrsti materijali (45% minerala i 5% organske tvari). Ostatak je porozni prostor sastavljen od makropora i mikropora u kojima voda, hranjive tvari i zrak mogu cirkulirati ili se zadržavati. Makropore ne zadržavaju vodu i odgovorne su za drenažu i prozračnost tla, te čine prostor u kojemu nastaje korijenje. S druge strane, makropore zadržavaju vodu koju će biljke na kraju upiti.

Tlo, osim toga, nema trajnu strukturu i osjetljivo je na pritiske koji dolaze s površine. Životinje i vozila koja se kreću zemljom uzrokuju njegovo zbijanje. Što su oni teži, tlo se sve više sabija. U najekstremnijim slučajevima pogoršavaju se i svojstva samoga tla te se smanjuje njegova plodnost i proizvodna sposobnost. Drugim riječima, tlo postaje toliko zbijeno da je živim bićima koja ga nastanjuju, uključujući i biljke, sve teže. Nadalje, postojala su barem dva trenutka u povijesti kada se to događalo: to je razdoblje mezozoika i ovo u kojemu mi živimo.

„Na temelju onoga što znamo o zbijanju tla, pretpostavljamo da su dinosauri sabijali tlo na sličan način na koji to danas čine velika poljoprivredna vozila. Moguće je da su dinosauri još jače zbijali tlo i da su se veliki biljojedi kretali stazama koje su bile zbijene i jednim dijelom uronjene u vodu, pa su razvili dug vrat kako bi imali prednost u dolasku do hrane“, objašnjava Thomas Keller sa Univerziteta u Uppsali u Švedskoj.

Iako se može činiti da je Keller paleontolog, on to nije, već je istraživač na Odsjeku za tlo i okoliš Fakulteta poljoprivrednih znanosti. Zajedno s Danijem Orom s Instituta za tehnologiju u Cirihu, upravo je objavio članak u kojemu navodi da korištenje teških strojeva za oranje i obradu zemlje ugrožava održivost tla kakvog poznajemo i njegovu mogućnost nastavka proizvodnje hrane u budućnosti. Usitnjavanje tla moglo bi biti slično onome što su učinili dinosauri u svoje vrijeme, iako je razmjer zahvaćenosti mnogo veći danas.


Rješenje za tlo bez prostora

Težina jednog kamiona jabuka varira. Od 3000 kilograma koje stanu u najmanja vozila do 20 ili više tona koje stanu u velike kamione. Kombajni za pšenicu, poput onih koji se koriste na većini polja u španjolskoj regiji Kastilji, također premašuju 20 tona (i 30 kada se pretovare žitaricama). Sredinom prošlog stoljeća, kada su prvi strojevi zelene revolucije počeli prelaziti preko polja SAD-a, kombajn nije prelazio četiri tone. Ogromni diplodok (veliki dinosaur iz doba jure) koji je nastanjivao planet prije 150 milijuna godina težio je oko dvadeset tona.

„Zbijanjem se tlo zgušnjava, a pore smanjuju. Ne samo da je smanjen obujam pora, već su pore i slabije povezane“, dodaje Keller. „S tim u vezi, smanjuje se protok vode i zraka, kao i difuzijski kapacitet kisika u tlu i ugljičnog dioksida van njega. Te će promjene zauzvrat promijeniti sastav i funkciju mikrobnih zajednica i povećati mehaničku otpornost korijena na rast. Svi ti faktori negativno utječu na rast usjeva.“

Drugim riječima, ugrožava se kapacitet za proizvodnju hrane i ograničava se sposobnost tla da skladišti ugljik. „Kada izgubimo proizvodnju zbog zbijanja tla, bit će nam potrebno više površine zemlje kako bismo kompenzirali gubitak nastao zbijanjem ili ćemo morati povećati unose kako bismo povećali prinose putem npr. kemijskih gnjojiva“, naglašava istraživač. „Nijedna od ovih opcija nije dobra.“ Dakle, koja rješenja imamo na raspolaganju?

Kako kaže Keller, zbijenom tlu potrebno je nekoliko desetljeća da se prirodno opravi. Nadalje, teško ga je umjetno razrahliti (npr. dubokom obradom), a postoji i opasnost od slabljenja strukture i sastava tla. „Na kraju, uvijek je bolje spriječiti zbijanje nego ga pokušavati popraviti kasnije“, objašnjava Keller.

Među preventivnim rješenjima ovaj istraživač spominje mogućnost zamjene velikih traktora za grupe manjih i automatiziranijih strojeva, raspodjelu težine strojeva na više kotača (iako se zahvaćena površina povećava, pritisak se smanjuje) ili ograničavanje prometa teških vozila na točno određena područja, a ostatak polja držati netaknutim. Dodaje da je potrebno stvoriti staze poput onih kojima su nekada putovali veliki dinosauri biljojedi i spasiti ostale.

Postoji i opcija postupnog napuštanja industrijske prakse u poljoprivredi, iako je put za to mnogo kompleksniji. Poljoprivredna industrijalizacija uspjela je smanjiti cijene hrane i povećati produktivnost poljoprivrednih ekonomija do dosad neviđenih razina. No, do toga se došlo velikim dijelom zahvaljujući eksternalizaciji ekoloških troškova: onečistilo se tlo i vodonosni sloj zbog viška hranjivih tvari, došlo je do mijenjanja ciklusa vode i dušika, a osim toga, zemlja je zbog zbijanja počela da ostaje bez zraka.

Izvor: CLIMATICA.lamarea.com

Sa španjolskog preveo: D. Vujica, Prometej.ba