Autor: Stefan Kuzmany SPIEGEL

Kako lijepo kasno ljeto. Srdačnost s glavnog kolodvora u Münchenu preplavljuje granice vremenskih zona, pljesak dobrodošlice za izbjeglice, kruže video snimci mobitela, i na kraju video klip koji je snimio BBC: od sada su Nijemci i zvanično postali gostoprimljivi prema izbjeglicama. Hvala Münchenu. No, istovremeno gore kuće u Thüringenu u koje su trebale biti smještene izbjeglice. U Neckargemündu u Baden-Württembergu nepoznate osobe su bacile dimnu bombu u dvorište izbjegličkog skloništa, u Rottenburgu na Neckeru izbio je požar u kontejneru za stanovanje, uzrok je još uvijek nepoznat. Ipak nisu tako lijepi dani. A Nijemci – i dalje sve sami ksenofobi?

Ne postoje ni „Nijemci“ ni „izbjeglice“

Oboje je netočno. „Nijemci“ ne postoje, nažalost i srećom. Postoji 80 milijuna Nijemaca, i svaki od njih ima svoje vlastito mišljenje o izbjegličkoj krizi. Neka mišljenja su gnusna i isprepletena mržnjom, druga pak protkana skepsom, a kod velikog broja prevladava čovječnost i spremnost za pomoć.

Tako je i s izbjeglicama. Dobronamjerni Nijemci rado pričaju priče o visoko obučenim i motiviranim Sirijcima, koji će se u kratkom vremenu ne samo integrirati nego će svojim trudom sačuvati društvo od nestašice stručnjaka. Oni ksenofobični govorit će o užasnim vizijama tisuća i tisuća siromaha, koji u najboljem slučaju žele samo iskoristiti, no vjerojatnije pak, podrivati ovdašnje društvo stranom religijom i svojim čudnim običajima sve dok ne nestane lijepa, čista i kršćanska Njemačka.

I ove su slike krive. To su predrasude, koje nisu pravedne prema različitosti i mnogostrukosti ljudskih sudbina koji ovoga trenutka dolaze k nama. Među njima će biti i prijeko potrebnih inženjera, ali i ljudi koji ne odgovaraju našem tržištu rada, koji još moraju naučiti što su sloboda i demokracija, ako to uopće žele.

Radost i strah su irelevantni

Irelevantno je to kako ćemo reagirati na izbjeglice, da li s radošću ili sa strahom. Ne igra nikakvu ulogu odgovaraju li ti ljudi našim predodžbama ili ne. Važno je samo jedno: oni su morali napustiti svoju zemlju zbog rata, morali su pobjeći jer im je život bio u opasnosti. Moramo im ponuditi zaštitu, to nalažu moral i zakon.

Nakon izbjegličke euforije doći će razočarenje, kada više nitko neće stajati na kolodvoru i aplaudirati, kada će se o migrantima nastaviti brinuti samo oni koji su to radili i prije ostalih, a kada prestanu pretjerivanja i ekstravagancije, koje već traju dovoljno dugo, izbjeglice će i dalje stizati, idućeg dana još i više. Međutim, i tada mora vrijediti: naša je dužnost pomoći. Ni više ni manje.

S njemačkog preveo Darko Pejanović