U posljednjem desetljeću, Benjamin Netanyahu utjelovio je izraelsku politiku u svoje vlastito ime. Iako njegova karijera sada visi o konopcu, njegovo nasljeđe povlađivanja krajnjoj desnici i hladnokrvnog „upravljanja“ opresije Palestinaca živjet će i dalje.

Prošlog tjedna, drugi put u šest mjeseci, izraelski predsjednik Reuven Rivlin zatražio je od Benjamina Netanyahua da formira vladu. Ovoga puta, međutim, zadatak sa kojim se suočava čovjek zvan „Kralj Bibi“ još je teži, jer je u Knessetu izgubio većinu od svog rivala Bennyja Gantza. Gantz, agresivni, bivši general IDF-a, na čelu je desnocentrističke Plavo-bijele stranke, koja je izjednačila Likudov rezultat na aprilskim izborima prije nego što ih je tijesnio pobijedila prošlog tjedna. Kako parlamentarna matematika nije omogućila formiranje proste većine, obje su strane izrazile spremnost da formiraju zajedničku vladu. Netanyahu je odbio u potpunosti odustati od vlasti, a Gantz je odbio ponudu koja bi uključivala rotacijskog premijera, navodeći Netanyahuove optužnice za korupciju. Zbog nemogućnosti formiranja koalicije između Likuda i Plavo-bijele stranke minorna brojčana prednost Netanyahuovog izbornog bloka (56 mandata, naspram Gantzovih 55, dok je 61 mandat potreban za većinu) uvjerile su Rivlina da se približi prvom.

Na prvi pogled, ne nazire se brzi izlazak iz ćorsokaka. Najprirodniji put za Netanyahua do vlasti išao bi preko Avigdora Libermana, galamdžije desničarske stranke Yisrael Beiteinu. Liberman je je izrazito nacionalistički nastrojen, žestok u svojoj mržnji prema izraelskim Haredima (konzervativni ortodoksni Židovi, op. ur.) i Palestincima. Njegovih devet mandata dalo bi Likudu udobnu većinu; problem Netanyahua je u tome što ga je Liberman u aprilu spriječio da formira vladu odbivši da bude dio koalicije u kojoj bi bila ultra-ortodoksna stranka Shas. Bez obzira na odrečene principe, Yisrael Beiteinu se nalazi u slijepoj ulici.

U drugom slučaju, Netanyahu može pozvati jednu od centrističkih stranaka koje su trenutno u bloku sa Gantzom, ili će možda pokušati uvjeriti neke zastupnike Plavo-bijele stranke da prebjegnu kod njega. Ove sheme će uveliko biti podržane jezivim govorom o iranskoj prijetnji i obećanjima aneksije Zapadne obale, i ako ne uspiju – a vjerojatno će tako i biti – budućnost će ovisiti o Rivlinovoj volji. Hoće li ili ne kasnije naknadno preporučiti Gantza, ovisi o njegovoj sposobnosti da zapovijeda jedinstvom vlade, budući da plavo-bijeli inače nemaju put do većine koja ne uključuje Libermana i arapske stranke. Ako Rivlin odbije preporučiti Gantza ili ako Gantz ne uspije uvjeriti dovoljan broj Bibijevih lojalista da ga podrže kao lidera, Izrael će se naći pred trećim izborima nakon nove godine. (Na sumorno komičan način, ovo bi mogao biti najbolji ishod za Palestince, jer Izrael ne bi imao funkcionalnu vladu, barem do aprila.)


Neosporni konsenzus

„Narod je glasao za jedinstvo“, izjavio je Gantz neposredno nakon završetka glasovanja. Bez obzira na konačni ishod, teško je argumentirati opservacije: rezultati prošlog utorka rasvijetlili su politiku koja je postigla deal oko najvažnijih stvari, i da je stvar samo u pitanjima implementacije iste. Likud i Plavo-bijela stranka nisu prirodni neprijatelji; oboje se slažu oko neizbježnosti aneksije, mada postoji određena rasprava oko toga koliko bi Zapadne obale trebalo zauzeti. Oboje bi podržali blokadu Gaze, a Gantz je uvjeravao birače da će sljedeća bombardiranja biti učinkovita ali neće biti krvava kao Likudova. Za Palestince na okupiranim teritorijama njihove su razlike uglavnom kozmetičke – državni rasizam plavo-bijelih nasuprot vulgarnom huškanju Netanyahua.

Konsenzualni svijet izraelske politike pruža, međutim, tri istinske alternative nezadovoljnim biračima. Prvo, postoje stranke Hareda, ultra-ortodoksnih Židova koji u posljednjih nekoliko godina sve više privlače pažnju. Malo im je stalo do Palestinaca ili točnog oblika izraelskih granica, njihova posebna briga je restrukturiranje zemlje na biblijskim linijama – zabrana prilaska Zidu plača ženama, zabrana javnog prijevoza subotom itd. Onda je tu radikalna desnica, koja raskida sa konsenzusom o aneksiji zahtijevajući da Izrael oduzme cijelu Zapadnu obalu, te da se potom bavi etničkim čišćenjem prisutne arapske većine. Napokon, tu je i arapska ljevica, koja želi pomaknuti proces ka rješenju dviju država, kao i okončati bezbroj sitnih aparthejda nanesenih arapskim građanima Izraela.

Osim arapskih stranaka, koje su uzele tri vrijedna mjesta u Knessetu, ovi izbori bili su razočaranje za one koji idu van konsenzusa. Maskirani kahanisti Otzme Yehudita – sljedbenici Meira Kahanea, propovjednika židovskog suprematističkog nasilja, umrlog 1990. – nisu uspjeli prijeći izborni prag, dok je oštar nastup ostalih radikalnih desničarskih stranaka pokazao da većina Izraelaca još uvijek podržava punu aneksiju.

Kao i uvijek, stroge rabinske odredbe dovele su do toga da Haredi budu odbačeni, ali s obzirom na okolnosti prethodnih izbora, malo je vjerojatno da će ikada završiti u vladi. Sa glasovima „centrističkih“ stranaka – ne samo Likuda i Plavo-bijele stranke, već Yisraela Beiteinua, Laburista i Demokratske unije konsenzus postaje jasan. S razlikom od 83 naprema 37, Izraelci su glasali za status quo: za čvrstu ruku okupacije i sekularnu domaću upravu nesputanu halaškim upadima.

Konsenzus također objašnjava zašto ova bezdušna izborna drama postaje tako zamorna, a ulozi su toliko neobično niski. Netanyahu, Gantz ili WeWork momak; nije posebno važno tko upravlja kada su ključne pretpostavke krajnje neupitne. Izraelska demokracija, kako je trenutno ustrojena, neupitno je desničarska. Politike za mir, protiv okupacije nikada neće iznjedriti iz mase stranaka koje se trenutno bore za vlast. Bilo rat ili aneksija, ovo je Netanyahuova ostavština.


Upravljanje okupacijom

„Depresivna istina“, pisao je Tony Judt 2003., „je ta da je Izrael danas loš za Židove“. Njegova tvrdnja – da Izrael govori u ime svih Židova dovela je židovsku dijasporu u opasnost. Danas to ima grozan odjek kroz globalni antisemitizam u još jednom usponu. Ali Judt je ovo napisao usred Druge Intifade, kada su samoubilačni napadi bili dio svakodnevnice života u Izraelu. Izrael nije mogao sačuvati vlastito židovsko stanovništvo, a kamoli one koji žive izvan njegovih granica. U trenutku kada su bombardiranja prestala, na Zapadnoj obali izgrađen je ogroman zid koji je sprječavao bombaše da pređu Zelenu liniju. Iako je Izrael možda i dalje loš prema Židovima, ovima van udaljenijih naselja više i nije osobito opasno.

Netanyahu nije izgradio Zid plača, ali u svojih deset godina premijerskog mandata izgradio ih je još hiljadu, transformirajući Zapadnu obalu u ogroman labirint kontrolnih točaka gdje se nadzire na milijune Palestinaca. Tijekom proteklog desetljeća, on je usavršio stil vladavine koji bi se mogao nazvati „okupacijskim menadžmentom“. Militarizacija palestinskih života je svakako ključni element toga, beskrajni zidovi i prometnice koji drže Palestince van izraelskih gradova. Ali tako da ti zidovi drže Palestince jedne od drugih, stvarajući različite populacije – Gažane, izraelske Arape i one koji žive na Zapadnoj obali – s različitim ekonomskim i političkim interesima. Treći dio ove strategije odnosi se na Palestinsku nacionalnu upravu (PNA), koja naizgled vlada „Područjem A“, sektorom Zapadne obale na kojemu se nalazi velika većina Palestinaca. U stvarnosti, suverenitet „Područja A“ je mit, a PNA uglavnom postoji kao izviđačka snaga za izraelske vojne racije. Kao i ostale raspale palenstinske institucije, opstaju u velikoj mjeri zahvaljujući izraelskoj milostinji.

Trijumfirajući nad Palestinom, pražnjenjem njenih institucija i kontrolirajući svakodnevni život Palestinaca, Netanyahu je uspio obuzdati palestinski otpor. U tom je procesu uspješno izolirao Izraelce od okrutnih činjenica okupacije. Pomaže to što je imao jaku ekonomiju iza sebe, s klasnom strukturom koja lokalizira siromaštvo u izolirana arapska i haredijska područja. Židovski Izraelci nemaju na šta puno da se žale osim na kahanističku desnicu i uvijek slabu radikalnu ljevicu. Ali učinkovitost upravljanja okupacijom daleko nadilazi zadržavanje Likuda na vlasti; stvoren je novi status quo koji će biti teško, skoro nemoguće srušiti. Stvorivši od palestinskog očaja izraelski procvat, Netanyahu je učinio više nego itko kako bi uništio uvjete za budući mir.


O kraljevima i generalima

S obzirom na sve to, Netanyahuovo trenutno stanje zbunjuje. Zašto je on sa zavidnim životnim standardom i kao zanosni američki zaštitnik bliži porazu nego ikada? Kako više nije mogao biti koristan politici koju je sam izgradio, odgovor na ovo je dijelom povezan sa njegovim dugim položajem na vlasti. Ljudi koji žive u demokraciji, ne vole vladavinu kraljeva nad njima. Djelomično za to je zaslužan i brz demografski rast ultra-ortodoksne zajednice, što ih čini vrijednom političkom robom, a što je oduvijek predstavljalo propast za desničare.

Naposljetku, korijeni Netanyahuovog izbornog stanja nalaze se u najžešćoj ironiji od svih. Upravo je uspjeh njegovog jedinstvenog brenda upravljanja okupacijom kreirao uvjete za njegovo ukidanje. U početku je gušenje Zapadne obale i pojačavanje naseljavanja učinilo to da besciljnu lijevu opoziciju lako pobijedi. Ali strategija se pokazala previše učinkovitom: opozicija se prilagodila post-mirovnom reljefu odustajući od Palestinaca, a Netanyahu je bio prisiljen pronaći nove načine da se razlikuje. Krenuo se pomicati udesno, isprva retorički, a potom na dramatične i alarmantne načine: zapisivanjem aparthejda u ustav, oživljavanjem kahanizma i udruživanjem s Otzmom Yehuditom.

Izrael može tolerirati dobar dio anti-arapskog rasizma. Ali zvati razne bivše IDF generale „anti-cionistima“ toliko puta, trik je koji je počeo zamarati ljude. Zapravo, Netanyahu je izraelsku politiku toliko pomjerio ka desno da bi bilo koja daljnja promjena mogla biti aktivno štetna za njegov vlastiti projekt. Izraelci implicitno razumiju da njihov prosperitet i sigurnost, iako im ga je dodijelio Netanyahu, prijeti radikalnom verzijom cionizma koji im se sada obraća. Prestrogo kažnjavanje Palestine znači riskiranje nove Intifade. Ako Gantz pobijedi na trećim izborima 2020., iz Likuda će ga vidjeti kao anđela čuvara, poslanog da spasi bibizam od samog Netanyahua.

Smisao bi sevjerojatno izgubio kada bi se netko dokopao vlasti tko bi samo bio zainteresiran za izravnu moć, a posebno u perspektivi naredne četiri godine. Je li sposoban pridržavati se još jednog Knesset mandata; ili hoće li se, nakon šest mjeseci naći u kućnom pritvoru u svojoj palači u Cezareji, izdržavajući kaznu zbog korupcije – ali dok premijer Gantz gađa Gazu raketama – Netanyahu je pobjednik.

Gantz može vladati poput generala, ali nikad neće biti kralj.

Autor: Douglas Gerrard, Jacobinmag.com

Preveo: Darko Vujica, Prometej.ba