Drago Bojić: Ljudima ne preostaje ništa drugo nego izići na ulice

Ovih dana kroz Bosnu i Hercegovinu proširio se val prosvjeda. Demonstriralo se u 33 grada u zemlji. Gnjev građana izbio je ponajprije zbog općeg osiromašenja koje stanovništvo doživljava već godinama. Od kraja rata 1995. godine zemlja je mirna. Daytonski sporazum tada je, istina, donio mir, ali i fatalnu podjelu: zemlja se raspala u dvije polovice, takozvane entitete – s jedne strane srpsku Republiku Srpsku, a s druge bošnjačko-hrvatsku Federaciju.

Bosna i Hercegovina ima tri konstitutivna naroda: muslimanske Bošnjake, katoličke Hrvate i pravoslavne Srbe, a diskriminirani su svi oni koji se kao takvi ne deklariraju. Tako je 2009. godine utvrdio i Europski sud za ljudska prava, kada je presudio u korist Roma Derve Sejdića i Židova Jakoba Fincija, koji su na sudu poveli parnicu zbog diskriminirajućih odredbi ustava prema nekonstituirajućim skupinama, a koje su protivne Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. Od tada njih dvojica čekaju na implementaciju ove presude, ali uzalud. Isto tako čeka i Europska unija, budući da je to postavila kao uvjet za daljnje približavanje.

Drago Bojić je bosanski franjevac, teolog, pisac i direktor Međunarodnog multireligijskog centra „Zajedno“ – IMIC Sarajevo. Bosanski je Hrvat, a studirao je, između ostalog, na Sveučilištu u Beču, dok je njegov mentor za doktorat bio Paul Zulehner. Nakon što se kao svećenik kritički izjasnio o ulozi jednog dijela katoličkog klera u Bosni i Hercegovini, izgubio je mjesto glavnog urednika revije „Svjetlo riječi“ i dopuštenje za predavanje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Slovi kao temeljiti poznavatelj i kritičar bosansko-hercegovačkog društva, čak i izvan vjerskih pitanja.

 

Gospodine Bojić, socijalna situacija u Bosni i Hercegovini dramatična je već desetljećima. Zašto upravo sada ovako žestoki prosvjedi?
Srdžba stanovništva u Bosni i Hercegovini nije ništa novo. U posljednjih nekoliko godina za ovo društvo bilo je to svakodnevna stvar, jer je socijalna situacija u Bosni i Hercegovini katastrofalna. Gotovo polovina stanovništva je nezaposlena, a i oni koji imaju posao teško mogu preživjeti od niskih, nehumanih i neredovito isplaćenih plaća. Uvjeren sam da će prosvjeda biti i dalje.

Što je problem u Bosni i Hercegovini?
Problemi ove zemlje su uglavnom posljedica Daytonskog sporazuma iz 1995. godine. Nakon svih ovih podjela, bosanskohercegovačko društvo je podijeljeno na svim razinama, bilo da se radi o etničkim, vjerskim, političkim ili medijskim. Ove podjele mogu potrajati još dugo, ali se mogu dodatno pogoršati i dugoročno gledano dovesti do novih sukoba.

Koje su konkretne posljedice te podjele u svakodnevnom političkom životu?
Kao prvo, međunarodna zajednica, koja je kreirala ovaj sporazum, s njim je u isto vrijeme potvrdila i nagradila etnička čišćenja koja su se odigrala tijekom rata. Pretvorila je Bosnu i Hercegovinu u politički nestabilnu i  nefunkcionirajuću zemlju. Ova država danas je administrativni monstrum, što se pak konkretno očituje u međusobnom blokiranju političkih odluka koje su legitimirane samim sadržajem mirovnog sporazuma.

Ove blokade bile su već u ljeto povodom takozvane bebolucije. Građani su izašli na ulicu, jer se političari iz triju etničkih skupina nisu dogovorili oko izmjena zakona o jedinstvenim matičnim brojevima građana, zbog čega se pak za novorođenčad nisu izdavale putovnice, pa tako, na primjer, bolesna djeca nisu mogla otputovati van zemlje za liječenje. Jesu li prosvjedi oko tih nesporazuma predstavljale neku vrstu najave aktualnih prosvjeda?
Ove demonstracije bile su isto tako reakcija na nefunkcionirajuću državu i na neodgovornost političara. Sigurno će i u budućnosti biti prosvjeda, jer se ljude već godinama dovodi u ovako bezizlaznu situaciju. Ne preostaje im ništa drugo nego izaći na ulicu.

Kakve su reakcije elita na aktualne prosvjede?
Neki od njih negodovali su zbog paljenja zgrada državnih institucija. Nasilje koje se zbiva u svakom slučaju ne možemo opravdati. Oni pak moralizatori, koji jadikuju zbog zapaljenih zgrada zaboravljaju stotine tisuća egzistencija koje su u ovoj zemlji uništene zadnjih godina. Isti moralizatori zaboravljaju da ljudi u ovoj zemlji doslovno gladuju, da svojoj djeci nisu u stanju omogućiti ni ono elementarno, da se svakoga dana moraju ponižavati, da mnogi od njih stoje u redovima za jedan obrok na dan.

Vidite li u prosvjedima i etnički momenat?
Do sada se demonstriralo samo u jednom dijelu zemlje i to u bošnjačko-hrvatskoj Federaciji. Prosvjedi pak nisu bili etnički motivirani, no bilo je pokušaja od strane srpskih i hrvatskih političara da ih prikažu isključivo kao „bošnjačku stvar“. U Republici Srpskoj skoro da i nije bilo prosvjeda. Ovaj drugi entitet je jednonacionalna, prije svega etnički očišćena tvorevina. Republika Srpska postoji zahvaljujući nemoralnom pragmatizmu međunarodne zajednice, te je najveći problem trenutne Bosne i Hercegovine kao cjeline. To je ujedno i najveća sramota međunarodne zajednice.

Kako gledate na ulogu Europske unije?
Smatram da je uloga Europske unije posebice problematična kada je riječ o pristupanju Srbije u Europsku uniju. Činjenica da Srbiju po svaku cijenu žele u Europskoj uniji prosto je zastrašujuća. Srpska politika inicirala je ratove u bivšoj Jugoslaviji i do danas predstavlja najvećeg uzročnika nestabilnosti na Balkanu, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego primjerice i na Kosovu.

No što bi Srbija trebala učiniti?
Srbija se mora odreći velikosrpske politike i ostavštine Slobodana Miloševića, a to znači uplitanja u druge zemlje u regiji, bilo da je riječ o Bosni i Hercegovini, Kosovu ili Crnoj Gori. Politika bosanskih Srba treba imati svoj centar u Bosni i Hercegovini. Sama Srbija treba katarzu, te se suočiti sa svojom prošlosti i zločinima iz novije povijesti kako bi se  omogućilo međusobno povjerenje u regiji.

A kako vidite ulogu Europske unije?
Sa svoje strane Europska unija mora od Srbije zatražiti da definitivno odustane od uplitanja u susjedne zemlje. Osim toga ne bi trebala pokrenuti pristupne pregovore sa Srbijom dok od nje ne dobije pouzdano jamstvo da odustaje od Bosne i Hercegovine i Kosova.

Kako vidite ulogu Hrvatske, nove zemlje članice u Europskoj uniji, i njezin utjecaj na Bosnu i Hercegovinu?
Prije svega, politika autohtonih Hrvata u Bosni i Hercegovini sama po sebi je separatistička. Oni teže za autonomnim područjem u zapadnoj Hercegovini, trećim, većinski hrvatskim entitetom, dakle daljnjim dijeljenjem zemlje. Ovaj stav podržava također Republika Hrvatske, tako što, primjerice, hrvatski premijer Zoran Milanović odlazi u hercegovački Mostar – središte bosansko-hercegovačkih Hrvata – umjesto da posjeti Sarajevo, glavni grad zemlje. U bilo kojoj drugoj zemlji tako što predstavljao bi diplomatski skandal. Takav nastup nije samo licemjeran, nego šteti i bosansko-hercegovačkim Hrvatima.

Hoće li prosvjednicima u Bosni i Hercegovini s vremenom postati značajni etnički aspekti?
Političke elite u Bosni i Hercegovini sigurno će pokušati usmjeriti prosvjede u tom smjeru. Pri tome će im itekako pomoći Zagreb i Beograd. Nažalost, vrlo je vjerojatno da će ovi prosvjedi završiti u blatu etničke podjele.

Koji politički pokreti bi mogli uslijediti nakon sadašnjeg političkog establishmenta? Hoće li se među prosvjednicima oformiti stranke i političke skupine?
U Bosni i Hercegovini je ova godina izborna i sve je moguće, ali jedna je stvar već vrlo vjerojatna: političke stranke pokušat će ove prosvjede iskoristiti za međusobna optuživanja tijekom predizborne kampanje. Kampanje su ovdje uvijek bile prljave i onkraj svake političke kulture. Ovogodišnja politička izborna kampanja bit će vjerojatno najgora i najprljavija u povijesti ove zemlje.

Kako bi se mogli savladati svi ovi problemi?
Promjena  Daytonskog sporazuma je apsolutno neophodna, zatim ukidanje entiteta i reorganizacija zemlje, ali ne prema teritorijalnom principu i etničkom ključu. Najprije bi se morala ukinuti Republika Srpska, jer njezino opstojanje može dugoročno dovesti do novih konflikata. Dosta je samo zamisliti da je recimo Bavarska poklonjena onima koji su činili ratne zločine, da bi zatim u toj zemlji mogli nastaviti Hitlerovu politiku. U Republici Srpskoj slave se ratna nedjela sa svom pripadajućom simbolikom. Ona je nagrada za velikosrpski nacionalizam, nagrada za Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića i sva ona stravična nedjela na teritoriju bivše Jugoslavije za koja su oni odgovorni.


Vi sami ste franjevac. Kako gledate na religiju kao faktor političkog i socijalnog mira u Bosni i Hercegovini?
Religije su u ratu odigrale vrlo negativnu ulogu. One su prešle na stranu nacionalističkih politika koje podržavaju sve do danas. Vjerski lideri raspiruju mržnju. Stalo im je uglavnom samo do nacije, nacionalnog Boga, a prije svega do očuvanja njihove vlastite društvene moći i monopola na tumačenje vjere.

U odnosu na danas, kako će biti u Bosni i Hercegovini za šest mjeseci?
Rado bih na ovo pitanje odgovorio optimistički, ali bojim se da se ništa značajno neće promijeniti. Bez izmjena Daytonskog sporazuma nema promjene u Bosni i Hercegovini. Takva promjena neće se dogoditi bez angažmana međunarodne zajednice, no njoj međutim nije do toga. Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, najmoćniji čovjek u zemlji, Valentin Inzko iz Koruške, nije učinio ništa otkako je u Bosni i Hercegovini. Ozbiljan političar bi se više angažirao ili podnio ostavku, ako već, kao što to sam kaže, ne može ništa učiniti, jer ovisi o volji viših instanci međunarodne zajednice. Treba, dakle, konačno progovoriti o perverzijama i perfidnosti međunarodne politike.

DATUM.at/Perversion der Internationalen Politik

Prometej.ba

Ispričavamo se zbog eventualnih propusta u prevođenju.