Andreas Ernst NZZ.CH

Daytonski ustav BiH – zapravo aneks u Daytonu zaključenog mirovnog ugovora – kritičari često nazivaju „luđačkom košuljom“, koja sprečava razvoj zemlje.

Nerzuk Ćurak: Daytonski ustav ima dobre i loše strane. Pozitivno je to što štiti suverenitet i teritorijalni integritet zemlje. Negativno je to što taj i takav ustav sprečava izgradnju jedne izdiferencirane političke zajednice u BiH, koja bi bila u stanju, priključiti se euroatlantskim integracijama. Unutarnja struktura zemlje to sprečava, dok god postoje dva entiteta „Federacija“ i „Republika Srpska“. Dayton blokira građane da izađu iz svojih monoetničkih perspektiva i da se angažiraju za politiku koja bi se pobrinula za njihove zajedničke probleme: gospodarstvo, socijalna pitanja, obrazovanje.

Siniša Malešević: Pozdravio sam Daytonski sporazum onda kada je bio sklopljen – jer je on zaustavio rat. Nisam mislio da će taj sporazum biti predviđen kao trajno rješenje. I mnoge mjere međunarodne zajednice direktno nakon rata bile su pozitivne – poput uvođenja jedinstvenih registracijskih oznaka za automobile. Radilo se po principu mrkve i štapa i nekoliko godina je to dobro funkcioniralo. Napravljene su i neke pogreške, poput stvaranja umjetnog civilnog društva i nevladinih organizacija financiranih izvana, što je spriječilo nastanak jednog istinskog građanskog društva i samo stvorilo nove ovisnosti. Sada već godinama vlada stagnacija, a u zadnje tri godine čak i nazadovanje. Unatoč tome vjerujem da se međunarodna zajednica ne bi trebala povući prije nego što zemlja dobije ustav koji bi priznavao kako se bh. društvo ne sastoji samo od Bošnjaka, Srba i Hrvata, nego da to društvo u sebi ujedinjuje još mnoge druge različite interese.

Veoma je važna lokalna razina. Ima općina poput Gračanice ili Goražda, u kojima tvornice proizvode, lokalne vlasti dobro upravljaju, a ljudi rade. To pak pokazuje kako građani, ukoliko se sami dobro organiziraju, unatoč Daytonu imaju dovoljno prostora da stvaraju oaze blagostanja

Armina Galijaš: Smatram kako Dayton često služi kao izgovor za mnogobrojne nepravilnosti u zemlji. Mnogo toga bi moglo funkcionirati dobro čak i s takvim ustavom. Što imaju prljave bolnice i neodržavani toaleti u školama s Daytonom? Mi imamo potencijal za napredak koji je moguć čak i s tim problematičnim ustavom, potencijal koji nije iscrpljen.

No odakle bi trebao doći poticaj za promjene?

Galijaš: Veoma je važna lokalna razina. Ima općina poput Gračanice ili Goražda, u kojima tvornice proizvode, lokalne vlasti dobro upravljaju, a ljudi rade. To pak pokazuje kako građani, ukoliko se sami dobro organiziraju, unatoč Daytonu imaju dovoljno prostora da stvaraju oaze blagostanja. Kad jednom budemo imali pedeset takvih otočića, promjena ustava više neće biti toliki problem. Ljudi će tada brinuti za svoje prave interese i neće više razumijevati politiku samo kao stvar međuetničkih odnosa. Međutim, ne vjerujem kako bi trebalo jačati centralnu vlast u državi na račun entiteta. Općine su te koje trebaju dobiti više nadležnosti. Tek takvo nešto stvara pretpostavke za brigu oko stvarnih potreba građana.

I međunarodna zajednica, ali i progresivni bh. krugovi uporno ponavljaju mantru kako bez suočavanju s prošlošću nema zajedničke budućnosti.

Galijaš: Taj stalni zahtjev za suočavanjem s prošlošću smatram opasnim. Taj zahtjev može dodatno produbiti postojeće podjele. Naravno da se moramo suočiti s našom prošlošću. Pitanje je kako. U doglednom se vremenu nećemo moći složiti oko zajedničke interpretacije događaja iz 1990ih godina. Još dugo neće doći udžbenik povijesti koji bi prihvatile sve strane. Umjesto toga bismo više trebali istraživati lokalne događaje i procese: što se u ovoj ili onoj općini dogodilo u ratu? Ili socijalno-povijesna pitanja: kako se promijenila uloga žena ili radničke klase? Trebamo pripovijedati priče o povijesti, umjesto da se svađamo oko „povijesti“. Kako bismo našli zajedničku riječ, trebamo gledati u budućnost, otkrivati kakve želje i vizije za budućnost imamo. Za razliku od pogleda u prošlost i u sadašnjosti, u svakodnevici, postoji mnogo toga što nas povezuje. U svakodnevnom životu međuetničke suprotnosti se već sada prilično snažno razgrađuju. Prošle godine sam bila na dvjema svadbama miješanih parova. Pored političke razine – na kojoj suradnja ne funkcionira, zato što elite tako žele – postoje problemi svakodnevice koje ljudi rješavaju zajednički, neovisno o nacionalnosti.

Malešević: Naša prošlost je zaista vrlo mračna, i mnogi se osjećaju poniženi narativom drugih. I tako nastaje nadmetanje u dobivanju statusa žrtve. No, dade li se to prevladati? Pogledajte Španjolsku ili Irsku. Naslijeđe građanskog rata je tamo još uvijek prisutno i politički se instrumentalizira. Pred tim instrumentaliziranjem mnogi se Srbi boje - pa i oni koji bi i bili spremni reći kako se u Srebrenici u ime njihovog naroda desio genocid – i onda oni šute. Suočavanje s prošlošću će doći, ali ono se ne može silom nametnuti.

Ćurak: Može li se taj proces pogurati? Ono što mi trebamo jest jedna odgovorna kultura sjećanja. Ja potječem iz Prijedora, gdje je u ratu ubijeno četiri tisuće bošnjačkih civila. Povratak protjeranih Bošnjaka i Hrvata tamo nije funkcionirao loše. No, ono što nam nedostaje su spomen obilježja, npr. tamo gdje je stajao logor Omarska. Mi trebamo spomen obilježja da nas podsjete čega se trebamo stidjeti. Umjesto toga se podižu spomen obilježja zločincima počiniteljima. Prijedor treba jedan spomenik ubijenim civilima. I Sarajevo treba jedan takav spomenik koji bi očuvao sjećanje na pobijene Srbe u Sarajevu. Razumijem kolegicu Galijaš, no bez kulture sjećanja ostaje opasnost novog nasilja. Ova kultura sjećanja mora doći iz građanskog društva, ali ona ne smije tamo ostati, nego mora utjecati i na politiku.

Je li moguće izgraditi državu bez jedinstvene svijesti o povijesti njezinog nastanka?

Malešević: Da, većina država ima više međusobno konkurirajućih narativa. U BiH mi ne trebamo jedno jedinstveno pripovijedanje nego više njih, više od postojeća tri! Sada u BiH imamo tri dominantna narativa: bošnjački, srpski i hrvatski. Ova hegemonija mora biti dokinuta novim narativima koji odgovaraju pluraliziranju društva.

Može li Bosna i Hercegovina izvan EU preživjeti kao država?

Ćurak: Već danas u našoj regiji EU ima konkurente: Rusiju i Tursku. One koriste slabosti i statičnost EU. Rusija to čini u Srbiji i Republici Srpskoj. Erdoganova vlada njeguje posebno uske odnose s vođom Bošnjaka Bakirom Izetbegovićem i u Sarajevu glumi silu zaštitnika Bošnjaka. To su za BiH opasni razvoji.

Da li je regionalna integracija nekadašnjeg jugoslavenskog prostora moguća i da li je uopće poželjna?

Galijaš: Lijepa ideja, ali sasvim nerealistična. Hrvatska kao članica EU nema nikakvog interesa za takvo nešto. Koliko god bi takva regionalna integracija donijela prednost BiH, nešto takvo nećemo dočekati.

Malešević: Želja za članstvom u EU i pozitivno sjećanja na Titovu Jugoslaviju su dosada bili kohezivni elementi u BiH. Sada opada privlačnost EU. Smatram kako bi trebalo reanimirati ono što je ostalo kao pozitivno naslijeđe bivše države. Ne kako bi se stvarala neka treća Jugoslavija, nego kako bi se ojačalo identitet ovog zajedničkog kulturnog prostora. Čak i kada se mrzimo, to činimo na isti način. A konflikti su jedna dobra polazna točka za integraciju - svakako bolja od ravnodušnosti.

Ćurak: Mogu zamisliti da bi trokut BiH-Srbija-Hrvatska unutar EU dobio jedan institucionalni oblik. To bi pojačalo integraciju Hrvata i Srba u BiH i dalo bi garanciju protiv unitarističkih tendencija. Tako bi ova regija za mnoge mogla postati domovinom.

Da li je u BiH trenutno moguć novi rat?

Malešević: Takvu mogućnost ne treba isključiti. Doduše danas ta mogućnost ne izgleda toliko vjerojatna, ali ni 1991. nije izgledala vjerojatna. Nasilje je proizvedeno i upravljano odozgo i iznenadilo je društvo. Bh. društvo nije, kako se smatra, samo po sebi nasilno. U suprotnosti: postoji duboko usađena kultura suživota ljudi jednih s drugima i jednih pored drugih. Zbog toga nakon primirja nije došlo do nekih osvetničkih čina velikog intenziteta.

Ćurak: Novi rat u BiH mogu zamisliti samo kao sekundarnu posljedicu nekog europskog konflikta. Onako kako je BiH u prošlosti često znala kroz izvanjske poticaje potonuti u nasilje.

Galijaš: Danas bi bilo mnogo teže mobilizirati ljude za rat. Za ljude su sjećanja na užase prethodnog konflikta još uvijek budna. Također, danas nedostaju gomile teškog naoružanja, kakvo je posjedovala JNA. Naposljetku, i medijska manipulacija je danas postala mnogo teža. Postoje alternativni mediji, koji se ne mogu upravljati iz političkog vrha. Unatoč svim posrtanjima danas postoje i zameci jednog bosanskohercegovačkog građanskog društva.

S njemačkog: Marijan Oršolić