Haški sud danas izriče pravomoćnu presudu Ratku Mladiću, koji je 2017. godine osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Očekuje se da će ta presuda biti potvrđena. Poslije prvostupanjske presude u novembru 2017. preveli smo tekst Eda Vulliamyja, koji ponavljamo uoči konačne presude Mladiću.


General Ratko Mladić, najkrvoločniji ratni vođa koji se šepirio na europskom tlu još od vremena Trećeg Reicha, umrijet će u zatvoru. Bilo kakav drugačiji ishod nakon jučerašnje presude u Haagu bio bi besmislen.

Majke više od 8000 muškaraca i dječaka pobijenih u Srebrenici za nešto više od pet dana u ljeto 1995. imaju razloga biti zadovoljne osudom Mladića na doživotni zatvor, i to za počinjeni genocid u Srebrenici: genocid je valjda jedini pravni standard kojim se njegovi zločini uopće mogu ispravno izmjeriti.

No pored radosti organizacija za ljudska prava i odvjetnika zbog ovakve presude, tu je i mračni oblak ispod kojega svoje živote odživljava većina onih koji su preživjeli Mladićev orkan nasilja i ubijanja, oblak koji zakriva sjećanje na one koji su ubijeni ili koji su još uvijek „nestali“.

Ja sam osobno svjedočio protiv Mladića, kao i protiv njegovog političkog kolege Radovana Karadžića i sedam drugih optuženika u Haagu: uglavnom kako bih pružio dokaze o mreži koncentracionih logora o kojoj sam pisao još 1992, kao i o svim masovnim ubojstvima, etničkom čišćenju, silovanju i uništavanju koje se dešavalo u tri krvave godine rata u BiH.

Jučer sam dan proveo razgovarajući telefonom s preživjelima. Osim onih uplakanih zbog Srebrenice, nitko od njih nije dijelio radost zbog Mladićeve osude.

Mladić je bio suočen s dvjema točkama optužnice za genocid: onom za Srebrenicu i drugom, za ono što se pod njegovim zapovjedništvom događalo u drugim općinama diljem Bosne. U mnogim drugim općinama su trupe pod izravnim Mladićevim zapovjedništvom počinile strašna zvjerstva, dobrim dijelom i zbog toga što se međunarodna zajednica nećkala i oklijevala. Cijela ideja Haškog tribunala je predstavljala više iskupljenje za zakazivanje međunarodne zajednice u Bosni, negoli predmet međunarodne pravde. Mladićevi pogromi su uključivali masovna ubojstva, mučenje, sakaćenje i silovanje, u koncentracionim logorima poput Omarske, Trnopolja i Keraterma u sjeverozapadnoj Bosni. Nešto istočnije, u Višegradu, civili – uključujući i dojenčad – su skupljani u kućama i živi spaljivani, strijeljani kod mosta, komadani u dijelove i bacani u Drinu. Ne treba zaboraviti ni razaranje širokih razmjera u brojnim gradovima i selima, ni „čišćenje“ svog nesrpskog stanovništva ubijanjem ili deportacijama, kao ni razaranje džamija i katoličkih crkava, skupljanje žena i djevojaka u kampovima kako bi svake noći bile silovane.

Ništa od ovoga, očito, nije bio genocid. Mladić po toj točki optužnice nije proglašen krivim. To nam nameće pitanje: ako nije bio genocid, što je onda sve to bilo?

Među onima koji su slušali presudu u Haagu bila je i Kelima Dautović, jedna od preživjelih iz logora u Trnopolju, čiji je muž bio u logoru u Omarskoj i koja je izgubila mnogo članova svoje šire obitelji i susjeda u sravnjivanju njenog rodnog grada Kozarca 1992. „Razočarana sam, ali ne i iznenađena,“ kaže ona. “Možda sve to što nam se dogodilo nisu htjeli nazvati genocidom jer se sve to desilo pred očima međunarodne zajednice koja je bila tamo prisutna tobože nas štiteći. Kako god, nadam se da će historičari napraviti bolji posao od haških sudija.”

Među većim farsama na dugom i trnovitom putu Haškog tribunala je bilo uhićenje jedne od viših dužnosnica tribunala Florence Hartmann 2015, zbog njene novinarske reportaže o Srebrenici u kojoj je korišten materijal zapečaćen od strane suda. Hartmann, koja je iz svoje ćelije mogla vidjeti Mladića kako izvodi svoje dnevne vježbe, danas tvrdi kako se “nijedan genocid u povijesti nije desio za svega pet ljetnih dana. Genocid je inače dugotrajan proces.“ (Tj. ne može se samo zločin u Srebrenici nazvati genocidom, nego bi se i zločini počinjeni u drugim mjestima morali svrstati u istu kategoriju, jer pripadaju istom kontekstu i planu.)

Hartmann dodaje kako je ovdje, za razliku od nekih prethodnih presuda, potpuno zanemarena uloga Srbije: „Jučerašnja je presuda ogolila genocid od njegove ideologije, kao i od njegovog povijesnog i međunarodnog konteksta.“

Dobro rečeno. „Human Rights Watch“ slavi činjenicu kako presuda Mladiću šalje „poruku svima onima na pozicijama moći diljem svijetu koji čine brutalne zločine, bilo to u Burmi, Sjevernoj Koreji ili Siriji“, pripremajući se za početak procesuiranja ratnih zločina u Siriji.

No tko će to točno biti izveden pred lice pravde? Mladić je vojni zapovjednik i svakako bolje da je u zatvoru nego na slobodi. No, kako je južnoafrički nadbiskup Desmond Tutu ispravno upitao: gdje je bio Tony Blair kad se govorilo o pravdi za uništeni Irak, gdje su tada bili Cheney, Rumsfeld i ostali? Hoće li pravda u Siriji biti na sličan način „oslobođena konteksta“, tako da izostavi Assada i Putina, kao i one koji u ime režima Saudijske Arabije, pouzdanog američkog saveznika, s jedne strane naoružavaju Islamsku Državu a s druge strane bombardiraju Jemen? Da li bi i prijašnja zvijezda pokreta za ljudske prava Aung San Suu Kyi također uskoro trebala očekivati optužnicu?

Svrha Haškog tribunala je dijelom bila sudske, juridičke naravi, no velikim dijelom i da „potiče pomirenje“ na Balkanu. Tog pomirenja nema. Mladić je velikim dijelom dobio ono što je tražio: paradržavu bosanskih Srba iz koje je 1995. prognano skoro sve nesrpsko stanovništvo i u koju se tek malobrojni hrabri nesrbi vraćaju na kapaljku. Mladić je kod mnogih mladih i starih obožavan, njegovi portreti ukrašavaju barove, pa i zidove ureda u RS i Srbiji, njegovo ime se pjeva na nogometnim utakmicama.

Čak je i glavni haški tužilac Serge Brammertz priznao kako „konflikt i zločini mogu imati svoju vlastitu posebnu logiku“, a društvo i život u BiH su danas više podijeljeni i fragmentirani negoli ikad prije rata, sa svim političkim stranama udobno smještenim u zoni uzajamne mržnje – zoni koja se, gle slučaja, pokazuje i sasvim unosnom za političke elite koje vode sva tri naroda. Mladić je bez sumnje jučer bio bijesan za vrijeme izricanja presude, no odsluživanje svoje kazne ipak može početi sa zadovoljstvom jer je njegova misija velikim dijelom ispunjena.


Ed Vulliamy je autor knjige „Rat je mrtav, živio rat: Bosna – svođenje računa“


S engleskog preveo: Marijan Oršolić

23.11.2017.

Izvor: https://www.theguardian.com