Ovogodišnji Dan planete Zemlje (22. 04.) obilježavamo i tekstom autora Glena M. MacDonalda, profesora na Univerzitetu u Kaliforniji. On je predsjednik Američke asocijacije geografa (AAG) i jedan od najistaknutijih geografa na polju istraživanja klimatskih promjena. Iako je tekst star nekoliko mjeseci, nimalo nije izgubio na aktuelnosti. Naprotiv, u danu kada hiljade ljudi širom svijeta maršira za nauku u strahu da će činjenice zaista postati tek neobavezna opcija u prijetećem svijetu post-istine, sljedeći redovi, napisani iz ugla geografije kao naučne oblasti koja pravi most između prirodnih i društvenih nauka, na jasan način ukazuju na opasnosti i izazove koji pred naukom i istinom još uvijek stoje i, kako se čini, postaju sve veći.

*

Oksfordov rječnik je prije nekoliko mjeseci termin “post-istina” (eng. post-truth) proglasio za riječ godine u 2016-toj. Riječ je odabrana zbog izrazito čestog korištenja tokom protekle godine u kontekstu referenduma o Evropskoj uniji u Ujedinjenom Kraljevstvu i predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i uslijed činjenice da je od marginalnog termina postala jedan od ključnih izraza u političkim analizama. Za nas naučnike i obrazovne radnike je veoma zabrinjavajuća ideja da je istinitost sada postala neobavezna, obzirom da ovakav trend potkopava etičke i činjeničke principe na osnovu kojih mi djelujemo. Kroz ovu kolumnu ja želim da istražim svijet post-istine.

U proteklim godinama je postala raširena upotreba i još dva slična pojma: post-činjenično i post-racionalno. Vjerujem da su ovi pojmovi dio istog sociološkog i političkog trenda, ali i da među njima postoje bitne razlike. Post-činjenično ne označava nužno nešto neistinito, nego se kao fraza koristi u situacijama kada bitna činjenična informacija nije pronađena, razmatrana ili uvažena. Pojam post-istine međutim implicira svjesno prihvatanje informacije za koju je poznato da nije istinita. Smatram da svjesno ignorisanje činjeničnih informacija također spada u ovu kategoriju. Post-racionalne su situacije u kojima se činjenice, razum i logika smatraju nepotrebnim ili čak nepoželjnim prilikom donošenja odluka. Termin post-istina se koristi u širem smislu, koji obuhvata sva tri ova slučaja. U kontekstu zapadnjačke filozofije i historije, rastući svijet post-istine može biti posmatran kao odbijanje 300 godina naučnog, socioekonomskog i političkog razvoja koji je započeo sa periodom Prosvjetiteljstva u XVIII stoljeću.

Trenutno fenomen post-istine stvara potrese u političkom svijetu izazivajući zabrinutost za budućnost demokratije. Profesor političke ekonomije William Davies je u augustu prošle godine u New York Timesu napisao: “Činjenice imaju status svetinje u zapadnim liberalnim demokratijama. Kada god izgleda da demokratija ide u pogrešnom smjeru, kada su glasači izmanipulisani ili kada političari izbjegavaju pitanja, spas možemo potražiti u činjenicama. Ali sada izgleda da one gube mogućnost održavanja konsenzusa.” Referendum o Brexitu i američki predsjednički izbori nude političkim analitičarima mnogo dokaza o nadolasku vremena post-istine. Tako je npr. glavni argument Brexitove kampanje za napuštanje Evropske unije bila tvrdnja da EU uzima 350 miliona funti sedmično Velikoj Britaniji, te da bi taj novac mogao biti iskorišten za unapređenje domaćeg zdravstvenog sistema. Ova konstatacija je bila pogrešna u toj mjeri da je izazvala reakciju i demant od strane Statističkog zavoda Ujedinjenog Kraljevstva, ali bez obzira na to, zagovornici napuštanja Unije su je nastavili koristiti. Ova tvrdnja i obećanje o prebacivanju sredstava u svrhe zdravstvenog sistema su nakon referenduma opovrgnuti čak i od strane jednog od lidera kampanje za izlazak, Nigela Faragea. Međutim, zbog ovakve kampanje na talasu post-istine, nekih 47% ispitanih Britanaca je povjerovalo toj tvrdnji, dok dodatnih 14% nije bilo sigurno šta da misli. Gotovo odmah nakon glasanja, oko 6% pristalica izlaska je reklo da su se pokajali zbog opcije za koju su glasali. Oni ili nisu razumjeli da će se njihov glas protesta računati u tako tijesnoj utrci ili nisu u potpunosti razmotrili posljedice izlaska iz Evropske unije. Ovo je za mene primjer post-činjeničnog, post-istinskog i post-racionalnog načina rezonovanja.

Da se okrenemo SAD-u – prema web stranici politifact.com, koja je dobitnik Pulitzerove nagrade, 51% analiziranih tvrdnji koje je izrekao Donald Trump i 12% izjava Hillary Clinton u predsjedničkoj kampanji su okarakterisane kao pogrešne ili još gore. Iako je oboje kandidata izreklo lažne konstatacije, velika procentualna razlika između izabranog predsjednika i Hillary Clinton ukazuje da činjenice i demonstrirana istinitost nisu bili odlučujući faktori na izborima. U nekim slučajevima odbacivanje činjenica i istinitosti su bili svjesan i namjeran izbor dijela glasača. Salena Zito je u The Atlanticu o Donaldu Trumpu napisala: “Mediji ga shvataju doslovno, ali ne i ozbiljno; međutim, njegovi glasači ga shvataju ozbiljno, ali ne i doslovno.”

Kapacitet Donalda Trumpa da osvoji povjerenje glasača usprkos nedostatku vjerodostojnosti u mnogim od njegovih izjava je bez sumnje izgrađen na njegovom iskustvu u savremenim medijima. Međutim, ne može se zaključiti da je javnost prepoznala ove političke izjave kao pogrešne baš u svakom slučaju. Posljednja kampanja za američke izbore je označena kao nevjerovatna gomila “lažnih vijesti” (eng. fake news), koje su sadržavale brojne laži i nečuvene špekulacije. Problem lažnih vijesti je postao viralan uslijed sposobnosti njihovih aktera da koriste internet kako bi izazvali pažnju velike i široko rasprostranjene publike. Bilo bi pogrešno misliti da je prelaz u svijet post-istine, koji je djelomično podstaknut promjenama u medijima, novi fenomen nastao na ovim posljednjim izborima. Još prije dvije decenije, Carl Bybee je u monografiji Journalism & Communication napisao: “Čini se da smo ušli u post-činjenično doba, gdje granice između činjenica i fikcije, vijesti i zabave, informacija i reklama postaju sve mutnije.”

Šta ovaj potencijalno evoluirajući pojam post-istine znači za obrazovanje i geografiju? Hajde da osmotrimo nauku, područje koje najbolje poznajem. Naučnici često osuđuju različite poglede između sebe i javnosti na ono što je činjenica ili istina. Prema studiji Pew Research Centera iz 2015. godine, usprkos suprotnim naučnim dokazima i velikom konsenzusu među naučnicima, 32% odraslih Amerikanaca ne vjeruje u značaj obavezne vakcinacije, 63% se ne osjeća sigurno jedući genetički modifikovanu hranu, 50% ne vjeruje u antropološki uzrokovane klimatske promjene, a 35% ne vjeruje u evoluciju. Mi naučnici često lamentiramo razmišljajući o tome zašto su činjenice ili mišljenja dobivena konsenzusom i ostvarena kroz naš težak rad odbačena od tako velikog broja ljudi, čak i u slučajevima gdje je moguće dobiti mjerljive dokaze, te iste provjeriti više puta. U nekim slučajevima, kao što je anti-vakcinalni pokret, kontra-činjenični trend je više ili manje prirodno zasnovan, podstaknut vlastitim strahovima, religijskim shvatanjima, političkim ideologijama ili neinformisanošću. U drugim slučajevima, javni skepticizam i odbacivanje naučnih rezultata nastaju kao produkt sofisticiranih i skupih medijskih kampanja, te političkog interesnog lobiranja, kao npr. od strane duhanske ili petrohemijske industrije. U knjizi ‘Trgovci sumnjom’, autora Naomi Oreskes i Erika Conwaya, opisano je kako takve kampanje, koje često involviraju i neke naučnike, potiskuju činjenice i šire pogrešne informacije. Zdravi skepticizam i znatiželjnost su dobri, ali svjesno sijanje dezinformacija nije. U svakom slučaju, Internet kao moćan alat sada omogućava širenje činjeničnih informacija, ali i dezinformacija.

Možda još problematičniji u kontekstu kreiranja svijeta post-istine su vladini institucionalni pokušaji da se suzbiju činjenice i naučno istraživanje. Oni onemogućavaju javnost da dođe do činjeničnih informacija, ali također i jačaju poruke da činjenice nisu važne, te da one činjenice koje vam se ne sviđaju možete jednostavno zanemariti. Naprimjer, u časopisu ‘Science’ je 2012. godine zabilježeno da je zakonodavno tijelo Sjeverne Karoline usvojilo zakon HB 819, kojim se zabranjuje upotreba naučnih projekcija o rastu nivoa mora u prostornom planiranju obale. Ovo je bio odgovor na naučnu studiju koja je istakla katastrofalan uticaj projiciranog rasta nivoa mora na obalu ove države. U Kanadi, vlada premijera Stephena Harpera je nametnula stroge restrikcije na javnu naučnu komunikaciju. U časopisu ‘Nature’, Profesionalni institut javnih usluga Kanade je ovu situaciju sumirao na sljedeći način: “Ušutkali smo naučnike, srezali istraživanja i ignorišemo svakoga ko nam govori ono što ne želimo čuti.” Govoreći o posljednjim američkim izborima, ‘The Guardian’ je intervjuisao Boba Walkera, Trumpovog savjetnika za svemirska istraživanja, te zaključio: “Donald Trump ima namjeru da eliminiše sva istraživanja na temu klimatskih promjena koja provodi NASA, što je dio njegove politike rušenja ispolitizirane nauke.” Ostaje da se vidi da li je ovo bilo Guardianovo pretjerivanje ili tačan prikaz budućeg razvoja događaja.

Gore izneseni problemi i zabrinutost nisu vezani samo uz prirodne nauke. Bivša kanadska vlada premijera Stephena Harpera je ukinula obaveznu potpuniju formu popis stanovništva, koja predstavlja vitalno sredstvo za prikupljanje podataka u društvenim naukama. Savjetnik Konzervativne partije je jezgrovito sažeo razloge koji su doveli do takve odluke u novinama ‘The National Post’: “Ako ne postoje podaci o različitim populacijskim strukturama, onda im se buduće vlade ne mogu dodvoravati. U Harperovom razmišljanju, Kanada treba biti država individualne inicijative, a ne kolektivne zavisnosti bazirane na skupljanju podataka.” Nisam siguran da li znam za konstataciju koja jasnije oslikava cinizam i neetičku potragu za političkom svrsishodnosti koja ubrzava marširanje prema svijetu post-istine.

Korisne i vitalne debate koje vodimo mi naučnici i obrazovni radnici o našim istraživanjima i metodologiji se također navode kao faktor koji dovodi do približavanja svijetu post-istine. Andrew Calcutt u tekstu naziva ‘Zaboravite Brexit i Trumpa, post-istinu je davno izrodila liberalna ljevica’, iznosi čvrst stav o ulozi akademskih koncepata socijalnog konstruktivizma u postojećem zaokretu prema svijetu post-istine. Geograf David Demeritt je dugo radio na pitanju socijalnog konstruktivizma u nauci, a u svom radu u časopisu ‘Annals’ iz 2001. godine ističe da je “politička strategija socijalnog konstruktivizma kao opovrgavanja podstaknuta od tzv. klimatskih skeptika i drugih oponenata Sporazuma iz Kyota.”

Dakle, gdje ovo sve dovodi nas kao individualne geografe i Američku asocijaciju geografa? Zbog toga što se naša disciplina bavi velikim brojem socijalnih, ekonomskih, kulturnih i ekoloških problema, mi imamo poseban razlog da budemo zabrinuti zbog zaokreta prema post-istini. Naprimjer, mnogi naši članovi rade sa podacima o površini Zemlje koje obezbjeđuje NASA. Prestanak finansiranja tih programa bi otežao naš rad, te smanjio našu mogućnost da doprinesemo informisanju javnosti o važnim pitanjima. Padaju mi na pamet i mnoga druga područja fizičke i društvene geografije gdje bi posljedice politike post-istine ostavile velike posljedice na geografe i ograničile naša nastojanja da doprinesemo geografskom znanju javnosti i donosilaca odluka.

Međutim, da bi adresirali ove izazove, mi moramo ići dalje od dosadašnjih standardnih odgovora. Ja vjerujem da bi mi kao naučnici morali razumjeti da za mnoge ljude činjenice ne “govore same za sebe” i da linije u grafikonima i brojevi u tabelama nemaju tako uvjerljivu težinu kakvu mi mislimo. Također, mi ne možemo pretpostaviti da će se naš akademski autoritet u nekoj tematici tek tako zadobiti povjerenje javnosti. Kao naučnici mi napredujemo djelomično i zahvaljujući našoj skeptičnosti. Zašto onda da očekujemo od drugih, uključujući i javnost, da se ne ponašaju skeptično? U spomenutom članku Davida Demeritta stoji apel prema naučnoj zajednici da prizna da “nauka ne nudi konačnu riječ, te da njen javni autoritet ne treba biti zasnovan na mitu da nudi, jer takvo razumijevanje nauke ignoriše tekući proces organizovanog skepticizma, koji je zapravo tajna njegovog epistemološkog uspjeha. Umjesto toga, naučno znanje treba biti predstavljeno u više kondicionalnom tonu, kao nešto najbolje do čega smo mogli doći do sada. Iako možda manje autoritativno, takvo refleksivno razumijevanje nauke može dati odgovor klimatskim skepticima na njihove pokušaje da odbace globalno zagrijavanje kao puki društveni konstrukt.” Ovaj citat sam naveo u cijelosti zato što vjerujem da se ne odnosi samo na naučnike i pitanje klimatskih promjena, nego i na svaku oblast u kojoj mi, kao naučnici i nastavnici geografije, djelujemo i želimo da se efektivno suprotstavimo svijetu post-istine. Važno je da razumijemo da ovi napori zahtijevaju istinitost, samoprovjeravanje i potpunu transparentnost sa naše strane. Ako su nam posljednji politički događaji i širenje svijeta post-istine rekli nešto, onda je to da činjenice same po sebi nisu dovoljne. Mi također moramo zaraditi povjerenje, ako želimo da naše poruke budu saslušane i cijenjene.

Američka asocijacija geografa će kao udruženje nastaviti da radi ono u čemu je odavno – da prati i odgovara na nastojanja da se uguši ili cenzuriše geografsko istraživanje, doprinosi geografskoj edukaciji i širi geografsko znanje. Mi ćemo se probrinuti da javnost i javni djelatnici budu geografski informisani. Pobrinut ćemo se i da podržimo sve geografe i njihov rad, bez obzira na njihovu rasnu pripadnost, porijeklo, religiju, seksualnu orijentaciju ili eventualnu hendikepiranost. Kada to bude prikladno, radit ćemo sa drugim naučnim udruženjima u ostvarivanju ovih ciljeva. U ovim nastojanjima mi trebamo pomoć naših članova u iznošenju problema nastalih u svijetu post-istine, kako bi naša Asocijacija mogla pristupiti njihovom rješavanju. U težnji da napravimo svijet koji je istinit i racionalan, mi moramo da naš posao obavljamo, kako na individualnom, tako i kolektivnom nivou.

S engleskog preveo: Boris Avdić

Izvor: news.aag.org