Prvi svjetski rat nije samo sam po sebi bio horor. U knjizi "Wasteland", W. Scott Pool uvjerljivo argumentira kako je Prvi svjetski rat također pokrenuo zlatno doba horor fikcije.

Nakon primirja u novembru 1918, val živopisnih memoara, predstava, romana i pjesama se pokušao nositi sa događajem koji je potresao čitavu civilizaciju. Oni su postepeno ustupili mjesta nešto podnošljivijim sjećanjima, dok je svaka nacija pokušavala prevazići tragove sukoba. Ipak, iskustvo rata nije nestalo iz kulture, tvrdi Poole. Otišlo je u podzemlje, hraneći žanr horora koji se oporavljao, posebno u novom mediju filma. Filmovi su pretvorili učinke otrovnih plinova, plamenova, mitraljeza i ogromnih artiljerijskih paljbi u stvorenja koja su podsjećala publiku na njihove isuviše realne sukobe sa smrću i sakaćenjima. Dok se većina Evrope i Amerike pokušala okrenuti od polja ubijanja industrijskog rata, horor se zagledao duboko u te stravične godine i stvorio fascinantne monstruoznosti.

Poole, historičar na Charleston koledžu, knjigu započinje njemačkim filmom o vampirima iz 1922. - “Nosferatu” čija ga uvodna špica naziva "izvještajem o velikoj smrti". Radnja je datirana u rano 19. stoljeće te slijedi priča koja nije vojna, ali kako Poole naglašava, taj period zasigurno priziva misli o velikoj smrti koju je njemačka publika upravo proživjela (skoro 2 miliona vojnika je ubijeno, plus otprilike oko četvrt miliona civilnih žrtava rata). Vampir po kojem je film i nazvan, prikazan u lijesu u podzemlju, "evocirao je sve leševe toga doba, razbacane po bojnim poljima". Razaranje vampira postaje "poplava smrti... baš kao ona koju je Veliki rat donio cijeloj Evropi." Mnogi od kreatora filma su se i sami borili u ratu, uključujući i režisera F.W. Murnaua i producenta Albina Graua - Grau je opisao konflikt kao "kozmičkog vampira koji pije krv miliona ljudi".

Drugi režiser, Paul Wegener, je odlikovani veteran Istočnog fronta. Poole piše da je Wegenerov “Golem” (1920) zasićen ratnim terorom sa njegovim čudovištem koje je stvoreno od blata (aludirajući na rovove) i djeluje kao nesavjestan, nečovječan stroj za ubijanje (aludirajući na oklopni rat). Ta vrsta mehaničkog čudovišta, zastrašujući odraz dehumaniziranog čovječanstva, pojavljuje se i u “Kabinetu dr. Caligarija” (1920). Poole vidi hipnotiziranog ubicu ovog filma kao metaforu za dobro izbrušenog vojnika - prikaz lakoće kojom vlasti mogu pretvoriti obične Europljane u masovne ubojice.

Pooleova teza je još vidljivija u “J'accuse” Abela Gancea. U vrhuncu ove ratne drame iz 1919. godine, legija mrtvih vojnika se diže iz grobova kako bi marširala na obližnje selo, što će nagovijestiti brojne priče o zombijima. Vraćaju se u svoje lijesove, napominje Poole, tek nakon što su seljaci priznali da nisu dovoljno obraćali pažnju na patnje vojnika dok su oni bili živi.

Još bolji primjer može biti neobična i nedovoljno cijenjena “Crna mačka” (1934), Edgara G. Ulmea, u kojoj se sukobljavaju dva veterana, fizički ali i nadnaravnim moćima, u modernističkoj kući sagrađenoj na mjestu masakra Velikog rata čiji je podrum prepun očuvanih leševa. Jedan od glavnih glumaca, Bela Lugosi, zaista je i bio veteran, a njegove ratne priče su uznemiravale ostale glumce i ekipu.

Drugi filmovi prikazali su stravične leševe na različite načine: lutke, mumije, voštane figure - likovi koji žive u dolini između ljudskih bića i fantastičnih oblika. Ponekad su te forme predstavljale ne samo mrtve, već i osakaćene.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata dogodili su se značajni pomaci u medicinskoj tehnologiji koji su omogućili nekim vojnicima, koji bi inače umrli u prethodnim sukobima, da prežive - ali u drugačijem obliku. Izgled povrijeđenih veterana, poput osoba sa povredama na licu (gueules cassées ili "slomljena lica") ublaženih inovativnom protetikom, prikazan je u filmovima poput “Fantom iz opere” (1925), “Čovjek koji se smije” (1928), i “Frikovi” (1932). Za Poolea su ta moderna čudovišta bila stvorenja rata, čak i kad su imala porijeklo prije 1914. godine: "Dvojnici, lutke, voštane figure, marionete - sve to predstavlja mrtve iz Velikog rata. Oni su evocirali mehaničke automate rata čelika protiv mesa, koji je podsjetio Europljane na njihovu smrtnost."

Poole nam također omogućuje da iznova vidimo strašne slike strojeva koji proždiru ljude u “Metropolisu” (1927.), povezujući ih s ratom kao i s nusproizvodom rata - Sovjetskom revolucijom. Mobilizacija ljudi u neljudske mase u filmu nas podsjeća ne samo na industrijski rad, već i na industrijski rat. Režiser, Fritz Lang, također je bio veteran iz Prvog svjetskog rata.

Poole se ne ograničava samo na filmove. On razmatra i književne ličnosti, od Franza Kafke do T. S. Eliota, čija “Pusta zemlja” (1922) ima jasan izvor iz stvarnog svijeta - Zapadni front. Slikari su se također okrenuli hororu - posebno veterani Otto Dix i Max Ernst. U Pooleovoj knjizi, šokantne vizije dadaizma i nadrealizma proizlaze iz terora i trauma Velikog rata: "Horror je ponudio nadrealistima gramatiku za novi jezik koji su željeli stvoriti."

Uloga Amerike u ovoj priči je nešto drugačija jer je SAD kasno ušla u rat i pretrpjela samo djelić ukupnog broja smrtnih slučajeva europskih naroda. Ipak, imali su to iskustvo, a njegov kulturni obračun podupro je transatlantski tok europskih umjetnika. James Whale se borio u bitci na Somi 1916. godine, nakon čega je stekao slavu postavljanjem i snimanjem predstave “Kraj putovanja”, napete drame koja je u cijelosti postavljena u britanskom bunkeru. U Hollywoodu je Whale režirao dio “Paklenih anđela” (1930), a zatim je 1931. napravio “Frankensteina”.

U Whaleovim rukama, čudovište ove posljednje priče predstavlja zastrašujuće žrtve rata - ne samo jedno tijelo, već mnoge brutalno nanovo spojene fragmente. Njegovo postojanje na granici između života i smrti, između ljudskog i neljudskog, podsjeća na Caligarijevog “Cesare” kao i vojnika šokiranog granatama. Za Poolea, on se također prisjeća "ozlijeđenog i osakaćenog veterana koji se vraća," još jednog predmeta s pomiješanim strahom i suosjećanjima.

Izvan medija filma, Pooleova analiza Amerikanaca baca novo svjetlo na fikciju H. P. Lovecrafta. Mnoge njegove kratke priče su otvoreno prikazale rat, poput "Dagona" (1919) i "Hrama" (1925), čije su radnje vođene napadima U-Bootova ili "Herbert West - Reanimator" (1922), čiji je ludi znanstvenik doveo asistenta u Europu da vrati leševe iz rata. Lovecraftove vizije ogromnih ruševina i velikih pokolja mogu se posmatrati kao refrakcije Zapadnog fronta. Jedan izvor njegovih zamišljenih apokalipsa bila je stvarna apokalipsa koju je svijet upravo proživio.

Nakon što je povezao poslijeratne horore sa Prvim svjetskim ratom, Poole povezuje žanr i sa Drugim svjetskim ratom. Čineći to, autor se osvrće na utjecajnu knjigu Siegfrieda Kracauera iz 1947. “Od Caligarija do Hitlera”, koja prikazuje preokret Njemačke ka fašizmu, predviđen u imagitivnom filmu. Poole tvrdi da Kracauer podcjenjuje snagu popularnog žanra horora da predstavi Veliki rat. Poole misli da su nacisti lukavo iskoristili horor, ne samo za ono što su uradili svijetu, već i u retorici i filmovima koje su podržavali. Židovi, Slaveni, komunisti, podmukli političari i homoseksualci su prikazani kao čudovišta kojih se treba bojati i uništiti, trop koji se bazira na dvije decenije međuratne čudovišne fikcije.

Horor filmovi snimljeni kasnije u 20. stoljeću još uvijek nose odjeke perioda od 1914-1918, čak i kad su jasno povezani sa savremenim ratovima, kao što su “Noć živih mrtvaca” (1968) i Vijetnam ili “Svjetski rat Z” (2006) i Irak. "U svakom horor filmu koji gledamo, u svakoj horor priči koju čitamo, u svakoj horor videoigri koju igramo, fantomi iz Velikog svjetskog rata grebu tik iza vrata naše svijesti", piše Poole.

“Wasteland” ponekad i promaši. Knjiga spominje “M” (1931), ali ne uspijeva sasvim da poveže rat sa pričom filma o ubici djece, policiji i podzemlju. Neke od Pooleovih poveznica su isuviše apstraktne, kao kad poredi osamljeni laboratorij Victora Frankensteina sa "industrijskim procesom", a time i sa Prvim svjetskim ratom. (Veze koje on stvara između “Ostrva izgubljenih duša” iz 1932. godine i zastrašujuće nauke tog doba su uvjerljivije.) Prepoznavanje tvorca “King Konga” kao veterana je korisno, ali je manje tačno tvrditi da je New York City postao nekropola na kraju filma. Ponekad fokus knjige na kasnija umjetnička djela dovodi do miješanja potonjih sukoba sa Prvim svjetskim ratom.

Unatoč tome, Poole je dao važan doprinos historiji kulture. “Wasteland” otkriva kako horor priče mogu imati još tamnije korijene.

Sa engleskoj jezika prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba

Autor: Bryan Alexander, Reason