Iako od formiranja Evropske Superlige, barem za sada, neće biti ništa, u nastavku donosimo prijevod članka koji analizira tendencije u evropskom nogometu koje se tiču hiperkomercijalizacije evropskog nogometa kojoj već dugo vremena svjedočimo. Tekst je napisan netom nakon objave petnaest evropskih klubova o formiranju Superlige pa ga stoga treba čitati kao reakciju na tu objavu.


Sramotna Evropska Superliga je katastrofa za fudbal. No to je samo zadnji korak kapitalističkog otimanja ove lijepe igre od zajednica radničke klase koje su je izgradile.

Jučer je, iznova, promolila glavu mogućnost stvaranja Evropske Superlige (ESL). Prijedlog – prema kojem bi se stvorilo kontinentalno takmičenje u kojem petnaest elitnih fudbalskih klubova nikada ne bi moglo biti izbačeno – popraćen je sa zaprepaštenjem svih onih koji vole ovu igru.

Bez obzira na godinu koja je ukazala koliko su navijači ključni za pravljenje „spektakla“ od fudbala, iznova se pokazalo da se najmanje brige vodi o navijačima koji idu na utakmice. Umjesto toga, ukoliko se ostvare ovi planovi, budućnost fudbala preoblikovat će televizija i reklame – industrija zabave za koju najjači klubovi pretpostavljaju da će im donijeti 300 miliona funti godišnje, što uveliko nadmašuje trenutne prihode koje dobivaju od Lige prvaka i domaće lige.

Veoma je važno naglasiti da Superliga nije nikakva anomalija. To je zapravo samo nastavak puta kojim fudbal već dugo vremena ide. Neki će reći da je stvaranje same engleske Premijer lige 1990-tih novčanim podsticajem Sky televizije bilo početna tačka. No tu postoji nešto kvalitativno drugačije u vezi sa samim klubovima koji upravljaju igrom – makar u Premijer Ligi. Giganti engleskog fudbala poput Newcastlea, Leedsa, Aston Ville, i čak i „Kluba začetnika“ Superlige – Manchester Cityja – su ispadali iz lige.

No tek prije nekoliko mjeseci elitni klubovi Premijer lige pokušali su centralizirati kontrolu glasačke strukture lige kroz prijedloge projekta „Big Picture“. Ovim bi se zadržalo pravo na glas u odborima za devet klubova koji su se najduže zadržali u ligi – što obuhvata trenutnu „veliku šestorku“ koja planira prebjeći u Evropsku Superligu. Projekt „Big Picture“ bio je pokušaj prisiljavanja ostatka klubova u Engleskoj, posebno onih klubova u nižim ligama koji su kao posljedica pandemije COVID-a 19 u teškoj finansijskoj situaciji, da prihvate nepošten ugovor kojim bi se smanjila njihova moć donošenja odluka u samoj igri – što pokušavaju prekriti obećanjima o daljnjem financiranju koje im je očajnički potrebno.

Na kraju je sve to propalo. Bilo je previše pritiska unutar same Premijer lige, pa čak su i dva kluba koja su predložila projekt „Big Picture“, Liverpool i Manchester United, glasala protiv, odbijajući ovaj prijedlog. No sada znamo da je sve ovo samo bio početni potez. U to vrijeme su priznali kako je projekt „Big Picture“ predložen kako bi se testirale reakcije javnosti u pripremama za razgovore u vezi sa novim dogovorom između Asocijacije evropskih klubova (engleski: European Club Association – ECA) i Unije evropskih fudbalskih asocijacija (eng. Union of European Football Associations – UEFA) oko Lige prvaka. U stvarnosti je to bila samo najava planova za stvaranje Evropske Superlige.

UEFA se isto tako pokušala dodvoriti velikim klubovima reformom strukture Lige prvaka. Nakon višemjesečnih pregovora, danas će se glasati o prijedlogu za povećanje broja utakmica i timova koji se mogu kvalificirati. Mnogi od onih koji su najavili Evropsku Superligu i napustili strukture UEFA-e bili su dio ovih pregovora. Ovi prijedlozi bili su ustupci tim vlasnicima – sa povećanjem broja zagarantiranih utakmica koje se odigravaju u grupnim fazama sa šest na deset i povećanja sveukupnog broja utakmica sa 125 na 225. Više evropskog fudbala među velikim momčadima značilo bi da u blagajnu idu veći prihodi od reklama. UEFA je isto tako obećala jedno mjesto na osnovu prethodnih učinaka, ili „historijskog koeficijenta,“ za superklub koji se nije kvalificirao kroz domaću ligu – što bi bio početak napada na kompeticiju.

No to nije bilo dovoljno. Andrea Agnelli – član industrijske porodice u čijem su vlasništvu Fiat i italijanski šampion Juventus – bio je glavni pobornik prijedloga Asocijacije evropskih klubova i njihov predstavnik u Izvršnom komitetu UEFA-e. Povukao se kako bi umjesto toga zagovarao pokretanje Superlige. Njegov tim je, naravno, isto tako potpisao pismo namjere, zajedno sa sunarodnjacima AC Milanom i Interom, šest prethodno spomenutih engleskih klubova, i velikom trojkom iz Španije: Barcelonom, Real Madridom i Atlético Madridom. Ove franšize sada su najomraženiji klubovi u svijetu fudbala.

Ali nakon toliko godina u kojima se činilo da se duša igre gubi na tržištu, zašto su ovakve reakcije izazvali baš planovi za stvaranje Evropske Superlige? Djelomično je u pitanju nemogućnost ispadanja – no ima tu nešto i dublje. Na kraju krajeva, finansijska struktura moderne igre sve više je doprinosila tome da se jedni te isti klubovi takmiče svake godine. Umjesto toga, Evropska Superliga postala je simbol mnogo veće boljke: kao i u mnogim drugim sektorima naše ekonomije i društva, ovo je priča o velikim momčadima koje dominiraju i centraliziraju moć nauštrb svih drugih klubova. ESL je zatvorena prodavnica manjinske elite koja iznova igra jedna protiv drugih, i time otklanja čak i najmizerniju podršku klubovima nižih liga i otima klubove od njihovih zajednica kako bi od njih stvorili brendove koji bi u stvarnosti mogli igrati bilo gdje.

Kako se problem poput ovoga može riješiti? Protesti navijača bili bi poželjni u normalnim vremenima – njemački navijači dobili su bitke protiv problema koji su i dalje prisutni na engleskim utakmicama. Oni su se npr. uspjeli izboriti protiv prijenosa utakmica ponedjeljkom uvečer. Obični bojkoti imali su uticaj na blagajne klubova i na „spektakl“ za navijače pred malim ekranima – bez upečatljivih koreografija i glasne podrške koji Bundesligu čine privlačnom za gledanje. Engleski navijači isto tako su se organizirali protiv povećanja cijena ulaznica, ali bez ustrajne kampanje u cijeloj državi rezultati su do sada bili ograničeni. Bez obzira na sve to, takvi protesti će najvjerovatnije biti minimalni sve dok se ne ublaži pandemija COVID-a 19 – što je zasigurno nešto što su ovi super-klubovi već razmotrili.

Postoje i radikalniji prijedlozi. Godinama su fudbalski puritanci zagovarali njemački model vlasništva u rukama navijača kao alternativu bezdušnoj, korporacijskoj putanji ove igre. U ovom slučaju, rani znaci pokazuju da su možda u pravu – niti jedan od klubova Bundeslige još uvijek se nije pridružio planovima, a Bayern München i Borussia Dortmund objavili su saopćenja u kojima se oštro protive stvaranju Superlige. Ostaje vidjeti da li će na duže staze uspjeti odoljeti mogućnosti unosne zarade. Barcelonin model vlasništva u rukama navijača nije ju spriječio da se pridruži ovom prijedlogu, ali u njenom slučaju radi se o dosta ograničenijoj strukturi, koja omogućava navijačima da glasaju samo na izborima za predsjednika kluba. Sa novoizabranim predsjednikom Barcelone, „sociosi“ (špa. članovi kluba) bi mogli biti isključeni iz donošenja odluka o ovome pitanju.

Ideja vlasništva u rukama navijača je zasigurno prijeko potrebna. Nedavni napori navijača Newcastle Uniteda kako bi stvorili fondove kojima bi ponudili alternativu saudijskom preuzimanju kluba, trebali bi prihvatiti svi oni koji se protive kretanju ka Evropskoj Superligi. Apsolutno je jasno to, da je fudbal demokratiziran i da su klubovi u istinskom vlasništvu navijača koji bi odlučivali o budućem smjeru igre, Superliga bi bila samo mrtvo slovo na papiru. Jedina alternativa utakmicama kojima dominiraju korporativni brendovi sa vrlo malo privrženosti zajednicama radničke klase koja ih je izgradila, bilo bi ponovno pokušati uspostaviti te temeljne vrijednosti – a to se može desiti jedino ukoliko se moć preotme iz ruku onih koji na ovu igru gledaju samo kao izgovor za bogaćenje.

U međuvremenu, samu Evropsku Superligu mogli bi blokirati već postojeći ulozi koji su isprepleteni u igri. FIFA i UEFA izjavile su kako bi svaki igrač koji odluči igrati u ovoj odmetničkoj ligi izgubio pravo da predstavlja svoju zemlju na međunarodnim utakmicama. Vrlo je moguće da će igrači morati birati između finansijskih nagrada koje obećava ovo takmičenje i slave koju im mogu donijeti uspješno Evropsko i Svjetsko prvenstvo.

Prikrivene prijetnje prisutne su i u domaćim ligama, pa bi mjesta u njihovim takmičenjima jednako tako mogu biti oduzeta – Premijer liga bez velike šestorke čini se nemogućom, no nalazimo se u nesigurnim vremenima. Interesantno je da su se evropske vlade i Evropska Unija izjasnile protiv ovih prijedloga. Zapravo, čini se kako ni oni koji imaju komercijalni interes nisu baš ubijeđeni: Sky Sport dao je prostor Garyju Nevillu koji je u nedjelju žestoko iskritizirao ovaj prijedlog. Očekuje se da će mnogi sponzori tek sada početi istupati kako bi podržali ovaj projekt – iako je sada potvrđeno da će investiciona banka JP Morgan obezbjeđivati 6 milijardi dolara godišnje za financiranje ove lige.

No odgovor na ovaj problem ne može biti zaštita postojećih struktura od kritike. U stvarnosti je prijedlog za stvaranje Evropske Superlige neizbježni završetak puta kojim ova igra ide već dugo vremena – puta u kojem su ograničene prilike za istinsko takmičenje i gdje je malom broju elitnih klubova više stalo do prodaje zabavnog sadržaja nego do stvaranja historije fudbala. Čak i ukoliko se ideja o Evropskoj Superligi ne ostvari i makar ona bila samo prijetnja ili karta za pregovaranje, ovi klubovi nastavit će provoditi svoje planove u igri kakva trenutačno jeste. Nešto se mora promijeniti iz temelja.

Što čvršće kapitalistički monopol drži ove velike klubove, priče o vraćanju fudbala u ruke radničke klase sve više zvuče utopijski. No, navijači vide fudbal kao svoju igru, i vide kako im tu igru iz ruku otimaju bogate elite, sa velikim sponzorima i televizijskim kućama koje vode glavnu riječ – i u pravu su. Sada je neophodna radikalna reforma koju jedino mogu pokrenuti pokreti nižih klasa.

Autor: Ben Joyce, Jacobin

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej