Komentari analitičara vanjske politike o prvoj sezoni HBO-ove serije “Igra prijestolja” podcrtavaju njenu pretpostavljenu temu političkog realizma. Tako je jedan pisac tvrdio da TV serija i romani Georgea R. R. Martina, na kojima je temeljena serija, "jasno pokazuju nadmoć sile nad pravom", a drugi se složio: "U ovom surovom svijetu relativnih dobitaka, realpolitika je šema ponašanja koju trebamo očekivati." Ali detaljniji pogled na “Igru prijestolja” nam daje drugačije shvaćanje.

Da se ne lažemo, život u Westerosu je jadan, gadan, okrutan i kratak, i Martinova serija romana “Pjesma leda i vatre“ te D. Benioffova i D.B. Weissova televizijska serija isprepletene su hobesijanskim metaforama, makijavelijanskim intrigama i proračunima moći poput Carra. Ipak, dublja poruka je da je sam realizam nezadovoljavajući i neuspješan - da vođe zanemaruju etičke norme, potrebe običnih ljudi i prirodni svijet na vlastitu odgovornost. Borba za moć aktera koji gledaju samo vlastiti interes ne stvara stabilnu ravnotežu, već suboptimalni haos; nadmudrivanje i jurenje za kratkoročnim ciljevima odvlači pažnju igrača od važnih pitanja ljudskog opstanka i stabilnosti.

Na prvi pogled, etičke norme i čast dobijaju malo pažnje u seriji. Norme, kolektivna uvjerenja o ispravnom ponašanju aktera se ponekad spominju, ali obično samo da bi se nagovijestilo ili žalilo njihovo kršenje. Prva knjiga i sezona počinju tako što Ned Stark objašnjava svom sinu pravilan način pogubljenja - i završava tako što se Stark nepropisno pogubi zbog njegove naivnosti. No, značajan dio ponašanja likova je zapravo ograničen pravilima: Catelyn nije mogla uhvatiti Tyrion bez očevih podanika koji su slijedili norme odanosti, a Tyrion ne bi mogao pobjeći njenom dosegu da norme "kraljevske pravde" nisu nadjačane Lysinom željom za pogubljenjem (i Catelyninom željom da zadrži taoca). Čak i snažni likovi ponekad slijede pravila na vlastitu kratkoročnu štetu i frustraciju.

Društveni odnosi u Westerosu se održavaju koliko putem rituala kidanja hljeba, ugovorenih brakova i čuvanja obećanja, toliko i putem zabadanja noža u leđa i izdaja, a moć takvih pravila je samo naglašena njihovim povremenim kršenjem. Gospodari i kraljevi nisu ništa blaže kažnjeni od drugih za kršenje običaja i dogovora - bilo izričito ili putem nemogućnosti da svoju moć pretvore u materijalne uspjehe. Suprotno Cerseinoj tvrdnji, kraljevi ne mogu uvijek "raditi ono što žele”. Ned i viteštvo koje je predstavljao mogu se činiti kao gubitnici na kraju knjige i prve sezone, ali Joffreyevo nepoštivanje temeljnih standarda pravde će ga progoniti, baš kao i njegove prethodnike. Pouka te priče je da kada se zanemare dobra pravila, slijede neredi i propast - baš kao što Thucydidesova priča o Melosu, kada se sagleda sa njegovim opisom Periclesove smrti i pada Atene, sugeriše da ono što moć ostvari ne može opstati bez pravde.

U Westerosu, kao i u našem svijetu, norme primjenjuju moć tako što stvaraju podsticaj za određena ponašanja definiranjem identiteta - što zauzvrat oblikuje motivacije, interese i strategije ljudi. Slijedeći pravila i norme Noćne straže, obični kriminalci su rekonstituirani kao zaštitnici kraljevstva. Karakteristične kulturne norme smrti, seksa, ishrane i putovanja su ono što razlikuje Dothrake od Westerosija, a ne samo etničnost. Ukratko, snaga i norme zajedno su ono što određuje ishode, a najmudriji su oni koji razumiju kako koristiti oboje.

Odbacivanjem fokusa na moć u teoriji realizma, “Igra prijestolja” obraća pažnju na sve sektore društva, uključujući i one na samom dnu. Martin koristi mnoge zaplete kako bi gledatelja primorao da vidi svijet elita očima upravitelja, prostitutki, kopiladi i patuljaka. Čak i naizgled marginalizovani likovi su prisiljeni da razmišljaju o svojim vlastitim relativnim privilegijama; npr. kada je Tyrion prozvao Jona da kuka zato što je vanbračno dijete i Brana zato što se duri zbog svog invaliditeta, kada su obojica odrasli u dvorcima.

Vjerovatno najmarginalizovanije gledište u ratnoj književnosti i općenito u političkim narativima, je ono samog neprijatelja. Ipak, u “Igri prijestolja” čak i tirani, ubice kraljeva, krvnici i trgovci robljem su humanizirani i kontekstualizirani. Kao što Adam Serwer primjećuje, "Tolkienova čudovišta su doslovno čudovišta... (ali) većina Martinovih čudovišta su ljudi. Upravo kad odlučite da ih mrzite, (Martin) napiše poglavlje iz njihove perspektive, prisiljavajući vas da razmotrite i njihovu tačku gledišta." Martin pokazuje kako se rod, rasa, klasa, starost i invaliditet kombinuju kako bi proizveli višestruke gradijente i oblike moći u društvu Westerosa, baš kao i razlike u materijalnim mogućnostima. Takvim miješanjem, štoviše, on podsjeća publiku da su te kategorije često konstruisane a ne fiksirane: jaki i zgodni bivaju osakaćeni; prinčevi postaju robovi; plemkinje se pretvaraju u konjušarke; kopiladi postaju vođe.

Zaista, zagonetka moći iz ”Sudara kraljeva”, istaknuta u jednoj od najava za drugu sezonu, sugeriše to: "U sobi sjede tri velika čovjeka: kralj, svećenik i bogataš sa svojim zlatom. Između njih stoji plaćenik, obični čovjek koji nema veliko znanje. Svaki od njih mu kaže da ubije drugo dvoje. "Učini to", kaže kralj, "jer ja sam tvoj zakoniti vladar." "Učini to", kaže svećenik, "jer ti naređujem u ime bogova." "Učini to", kaže bogataš, "i svo zlato će biti tvoje." Reci mi - ko će preživjeti, a ko će umrijeti?" Odgovor iz knjige - "zavisi od plaćenika" - ističe zanemarenu moć nižeg reda. Seljaci, pješadija, mornari, upravitelji, pomoćno osoblje, kovači, mlinari i ostali su društveni temelj na kojima stoje elite i putem čije vjernosti na kraju rastu ili padaju. Današnji akademski realizam nema takvu sofisticiranu socijalnu teoriju, dok je alternativni, kritički pristup stavlja u središte svoje okosnice.

Vjerovatno ništa to ne potcrtava kao prikaz rodnih odnosa u seriji. Westeros i okolne zemlje imaju, naravno, mizoginistička društva, ali to ne čini seriju i romane seksističkim, kao što su to neki tvrdili. Umjesto toga, ona prisiljava publiku da se suoči sa nasilnom stvarnošću feudalnih rodnih odnosa. Martinov prikazi razvrata, seksualnog zlostavljanja, trgovine ljudima, prisilnog braka i nezakonitosti ruše mit o tome da vitezovi i vojske postoje kako bi zaštitili žene i djecu, baš kao što opovrgavaju politički mit da države postoje kako bi zaštitile nacije od ozbiljnih vanjskih prijetnji. U standardnim djelima fantazije, junakinje koje se ne pokoravaju tim mitovima često bivaju kažnjene (uporedite Eowyn sa Arwenom iz “Gospodaru prstenova”). To nije slučaj u Martinovom kraljevstvu: Sansa, jedina junakinja koja je naizgled povjerovala u obećanja viteštva, prikazana je kao žalosno naivna.

Snažne junakinje Martinovog svijeta su zaista ograničene rodnim normama, ali umjesto da ih utjelovljuju, one im se opiru i pokušavaju manevrirati oko svojih okolnosti, svaka predstavljajući drugačiji feministički protuudarac rodno neosjetljivim narativima realizma o državnoj i svjetskoj politici. Catelyn koristi svoju majčinsku moć da vodi vojsku svog sina. Daenerys, podstaknuta taktikom “meke moći” koju je naučila od svoje sluškinje, preuzima vlast nakon smrti njenog muža, koristeći je, između ostalog, za unapređenje feminističke politike oslobođenja u zemljama preko Uskog mora. Cersei bezobzirno koristi svoju ljepotu i obiteljske veze, ali neprestano riskira da upadne u zamku rodnih skripti koje je tako pametno manipulirala. Osha se poigrava klasnim i rodnim normama Westerosa u razgovorima sa Theonom, a onda ih veselo odbacuje u korist zelenog libertarijanizam. Arya odbija uloge koje joj je društvo nametnulo kao djevojčici; ratnice Brienne i Asha (čije je ime promijenjeno za TV seriju) slijede različite puteve do moći, služeći se muškim pravilima.

I na kraju, “Igra prijestolja” sugeriše kritiku kratkovidnog fokusa na nacionalnu sigurnost, nauštrb potreba pojedinaca i kolektivnog dobra što je tema koja je više u skladu sa doktrinom ljudske sigurnosti nego sa klasičnim političkim realizmom. Uzmimo u obzir vanjsku politiku Daenerys, ropkinje koja je postala beduinska kraljica Dothraka. Sa novorođenim zmajevima, ali mrtvim mužem i djetetom, te sa nekoliko sljedbenika i bez teritorija, ona započinje drugu sezonu s malom, ali mekom snagom, ambicijom i brigom za potlačene. Vladari plemena joj ne vjeruju, ali izbjeglice i bivši robovi staju pod njenu zastavu a njena moralna načela su ključna kako bi stekla sve veću moć u zemljama iza Uskog mora. Daenerys se suočava s teškim izborima i utjelovljuje kontradikcije, a na kraju biva uhvaćena u koštac poznatih izazova i granica humanitarne intervencije i liberalnog imperijalizma. Ipak, umjesto da se povuče u cinizam ili ravnodušnost, ona nastoji balansirati zahtjeve moći i načela - što svakako nije standardni realistički odgovor.

U međuvremenu, ekološka katastrofa ugrožava sve dok je većina ignoriše. Daleko od toga da je alegorija za imigracijsku reformu, priča o Sjevernom zidu i silama koje ona drži podalje od ostalih je o pogrešnom uvjerenju da se industrijska civilizacija može suprotstaviti promjenjivim silama prirode. Slogan "Zima dolazi" može se shvatiti doslovno i metaforički: planetarne sile se kreću polako ali nezaustavljivo prema klimatskoj katastrofi, dok međusobne borbe kraljeve i kraljice odvlače od toga da sagledaju veću sliku. Ovo je priča o kolektivnom djelovanju gdje Noćna straža izdaje sve očajnija upozorenja, ali prima indiferentna slijeganja ramenima. Nadnaravna prijetnja daje novo značenje pojmu "ljudska sigurnost", što za Westeros predstavlja zajedničku prijetnju protiv koje bi se mogli udružiti, ali čak i tada je saradnja teško izvodiva. Odgovor će naposljetku doći u vidu saveza sa barbarskim hordama sjevera, stanovništvom rubnih područja koji su prva žrtva promjena u okolišu i u tim savezima će doći do dramatičnih kompromisa u političkoj kulturi budući da došljaci sa sobom donose različite ideje o politici, društvu i religiji. Čini se da je argument jasan: ako se postojeće vladajuće strukture ne mogu nositi sa novim globalnim prijetnjama, mogu se razviti ili propasti.

Martinova priča, gledajući iz perspektive vanjske politike, je daleko manje konzervativna i daleko transformativnija nego što se to čini. Parabola o posljedicama nesmetane realpolitike ne slavi moć i moćnike, nego ih izaziva i ispituje. Društvo je složeno, uloge i identiteti su različiti i kontingentni, a podjela rizikuje katastrofu. Hic sunt dracones, zaista.

Sa engleskog jezika prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba

Autor: Charli Carpenter, foreignaffairs.com