Uvod

Jedne hladne večeri u februaru 1987. stajao sam na šljunkovitom putu koji predstavlja granicu između Irana i Afganistana. Bilo je oko ponoći. Mrtva tišina i gusti mrak. „Ako načinim korak”, pomislio sam, „biću negdje drugo. Kada moja noga dotakne zemlju na drugoj strani puta, više neću biti ista osoba. Ako zakoračim, biću ilegalna osoba i svijet više neće biti isti.” Te noći sam načinio taj korak, i postao ilegalac.

* * *

Nesumnjivo, paradigmatična slika današnjeg svijeta je fotografija tijela, stiješnjenih između paleta unutar kamiona. Fotografija je napravljena rentgenskom kamerom na granici između nacionalnih država. Ona otkriva nevidljive ljude bez dokumenata koji su na pogrešnoj strani granice. Rentgenska slika prikazuje gola bijela tijela na crnoj pozadini – siluetu ljudskih bića. Metaforički, ljudska tijela su prikazana isto tako naga u smislu političkih prava. Fotografija ilustruje depolitizovano tijelo, ili, po riječima Đorđa Agambena, homo sacer.[1] Homo sacer utjelovljuje goli život, koji se razlikuje od političkog života, eksplicitno predstavljenog u pojmu državljanstva. Rentgenska slika svjedoči o hegemonskoj topografiji granica. Granice određuju kako izgleda svijet.

Granice nacionalnih država (eng. nation-state) su postale dijelom prirodnog reda u mnogim aspektima ljudskih života.[2] Granice oblikuju naše viđenje svijeta (...); promišljanje svega kroz prizmu granica je bitna komponenta svijesti svijeta.[3] Granice su bitne reference za osjećaj zajedništva i identiteta. One nisu samo eksterna realnost nego su i instrument rasne diskriminacije koji se nalazi svugdje i nigdje.[4] Kršenje režima granice je ustvari kršenje etičkih i estetskih normi. Ilegalni prelazak granice prkosi svetom aspektu graničnih rituala i simbola. Smatra se krivičnim aktom koji zaslužuje kaznu. Na osnovu kapitalistički orijentisanog i rasističkog načina razmišljanja, granice regulišu kretanja ljudi. Ipak, granice su isto prostori neposlušnosti i otpora. Nelegalni prelazak granice i same granice se uzajamno definišu.


I – Krijumčar

Homajun je zatražio 500 dolara da me odvede do Kvete, najvećeg grada u sjeveroistočnom Pakistanu. To je bilo upola manje od iznosa koji mi je prvi krijumčar tražio. Nikada nisam razmišljao o Homajunu kao o krijumčaru. I sam imigrant bez dokumenata, Homajun je omogućio moj bijeg od neželjenog mučeništva u dugom i krvavom ratu. Krijumčarenje ljudi je često pogrešno predstavljeno od strane medija i političara kao kriminalna aktivnost kontrolisana od strane mafije. Povrh toga, ustaljena je praksa da se ne pravi razlika između krijumčarenja i trgovine ljudima. Može se reći da krijumčarenje ljudi predstavlja kompleksno tržište veoma izdiferenciranih usluga.[5]

Krijumčari ljudima nisu homogena grupa. Pored kriminalaca, tu spadaju i lokalni ljudi koji žive u pograničnim područjima. Oni mogu omogućiti ilegalan prelazak granice za nisku cijenu. Prema zakonu o imigraciji, Homajun je bio krijumčar, dakle, onaj koji krši zakon, to jest, kriminalac. Ali, u stvarnosti, on mi je spasio život na jednom od najopasnijih mjesta na svijetu, mjestu gdje vladaju okrutne kriminalne bande, korumpirani graničari i fanatični mudžahedini. Nepotrebno je naglašavati da nisu svi bili moje sreće u potrazi za dobrim pomagačem. Kasnije, u Karačiju sam čuo grozne priče o silovanju, ubistvu, otmici i ucjeni ljudi na granicama od strane njihovih krijumčara. Ilegalni putnik je u prostoru bezakonja, van zakonske zaštite. Ovo je glavni aspekt savremene politike granica. Pomenuta politika izlaže prestupnike na granicama smrti, te tako eliminiše potrebu da koristi svoju moć ubijanja.[6]


II – Tržište

Malo prije ponoći stigli smo u blizinu Kant stanice u centralnom Karačiju. Blizu željezničke, Kant stanica je bila čudno mjesto prepuno Iranaca, Iračana i afganistanskih izbjeglica, te siromašnih migrantskih radnika iz Pakistana, sitnih gangstera, dilera droge, muških prostitutki i mora prosjaka. Tu je bilo i nekoliko malih, jeftinih hotela, gdje su većinom odsjedale izbjeglice. Predvorja i kafići u blizini hotela su tvorili neku vrstu ‘migrantskog tržišta’ gdje su krijumčari ljudima sretali svoje klijente i gdje su dileri i posrednici lovili novopristigle izbjeglice. Kant stanica je, na neki način, bila izbjeglički kamp unutar šireg područja grada. Tu su se nalazili i iranski restoran i hostel gdje su Iranci mogli preuzeti novac poslan iz Irana. Iranci iz drugih dijelova grada su tu dolazili da bi se informisali i da bi upoznali druge Irance. Soba 404 u jeftinom petospratnom hotelu Šalamar je postala moj dom za sljedećih osam mjeseci. Među uličnim štandovima sa hranom – koji su tokom noći postajali mjesta za počinak umornih tijela siromašnih radnika migranata – hotel Šalamar se isticao, onako glamurozan sa ružičastom fasadom i zelenim prozorima. Homajun me je napustio dan poslije našeg dolaska kako bi nastavio putovanje prema voljenom Kabulu. Nikad ga više nisam sreo. Ne znam da li je preživio talibane i Amerikance.

Na Kant stanici je bilo mnogo krijumčara ljudima; od velikih, kakav je bio Naser, Baluč, koji je imao hiljade muzafera (dosl. putnika, klijenata), do amatera. Mnogi krijumčari su i sami bili migranti i izbjeglice prije nego što su ušli u biznis na par godina prije puta ka Zapadu. Mlade žene su bile seksualno zlostavljane, prije nego što bi ih krijumčar poslao dalje. Ponekad bi krijumčari tjerali svoje klijente da prenesu drogu, da ponesu paket sa sobom u Evropu. U našem hotelu, sem Farhada, nije bilo drugih krijumčara. U sobi 304, tačno ispod moje sobe, Farhad je živio sa dvoje iranskih tinejdžera, bratom i sestrom. Sestra je bila koju godinu starija. Njih dvoje su dali sav svoj novac Farhadu da bi ih prokrijumčario u Kanadu. Svima je bilo jasno da Farhad nema namjeru da šalje tinejdžere bilo gdje, niti da im vrati novac. Situacija se dodatno pogoršala kada se uselio u njihovu sobu. Poslije toga, djevojka nikad nije izašla iz ta četiri zida. Širile su se glasine da je Farhad seksualno zlostavlja. Kako da mu se usprotive? Farhad je posjedovao sav novac koji su njihovi roditelji uštedili da bi ih poslali na sigurno. Nama naočigled, Farhad ih je držao u zatočeništvu. Soba 304 hotela Šalamar mi je, još uvijek, česta noćna mora.

* * *

Skoro svi su dijelili isto stajalište: „nema poente obraćati se UNHCR-u“. Uvriježilo se mišljenje da je to gubitak vremena. Bijeg od rata nije bio dovoljan razlog za dobijanje zaštite, jedino je politički motivisan slučaj pružao nadu. Moj strah od poginuća u jezivom ratu, prema riječima zaposlenika UNCHR-a, nije sam po sebi bio dovoljan. Sve je bilo stvar performansa. Oni koji su došli prvi i nedugo zatim bili intervjuisani, u svojim su pričama o dobro utemeljenom strahu postavili presedan po kojem su službenici UNHCR-a (pomno) razmatrali druge zahtjeve za azil. Radnici UNHCR-a su se oslanjali na informacije dobijene u predhodnim intervjuima kako bi procijenili nivo pouzdanosti drugih iskaza. Detaljno su poznavali Evin i Gašr, dva zatvora u Teheranu, i njihove ozloglašene zaposlenike, detalje o njihovom izgledu i nadimke.

Henri, mladi Iranac-Armen, koji je odsjedao u sobi 308 hotela Šalamar, bio je aktivista komunističke milicije (Cherikhaye Fadai) u Iranu. Ali u UNCHR-u mu nisu povjerovali. Razlog tome je bila slika u hodniku podruma zatvora u Isfahanu, gdje je Henri bio pritvoren nekoliko mjeseci prije bijega u Pakistan. Tokom intervjua, da bi testirali pouzdanost njegovog iskaza, službenik UNHCR-a ga je pitao šta je naslikano na zidu u hodniku. Henri nije zapazio tu sliku, i stoga je njegova aplikacija odbijena. Kako je službenik UNHCR-a znao za sliku? Kako su oni ili on mogli znati da je bilo kakva slika uopšte na zidu? Henri je bio očajan i nije znao šta da radi. Samo nekoliko sedmica prije mog odlaska iz Karačija, jednog jutra dok su službenici UNHCR-a pristizali u svojim zatamnjenim autima, Henri se posuo benzinom i zapalio se ispred UNHCR-a. Nažalost, Henri nije bio jedina žrtva iz naše izbjegličke zajednice.


III – Performans granice

Nur me je upitao da li bih išao u Švedsku; tamo bih bio za sedam dana. „Švedska?“ Tada nisam znao ni geografsku lokaciju Švedske u Evropi. „Volvo!“ rekao je Nur, nudeći mi asocijaciju. Poslije 18 mjeseci života na granicama, više me nije bilo briga gdje ću završiti. 27 februara 1988. Nur mi je dao pasoš i kartu, rekavši mi da je polazak sljedećeg dana. Našli bismo se na aerodromu. Imao sam jednu noć da se uživim u ulogu Grka koji me je gledao sa mog novog pasoša. Zvao sam se Kostas a moje prezime, koje nikad nisam uspio naučiti napamet, bilo je dugačko 4-5 centimetara i nemoguće za izgovoriti. Cijelu noć prije polaska pokušavao sam da izgovorim i napišem moje ime. Kako se nisam mogao previše osloniti na svoj fotokopirani pasoš, sve je zavisilo od mog performansa. Prelazak granice je, u suštini, stvar performansa. Granice su područja kulturne proizvodnje, prostori stvaranja i uništavanja značenja.[7] Prelazak granice učvršćuje, ali ujedno i osporava, naš društveni i politički status. Prelazak granice (…) je, per se, u antropološkom smislu, ritual. Ritual (prelaska) granice reprodukuje značenje i poredak trenutnog sistema nacionalnih država. Ritual granice je sekularan i moderan oblik svetosti sa propratnim obredom žrtvovanja.

Nur mi je dao nekoliko savjeta vezanih za prelazak granice. Prvo pravilo je nalagalo da budem miran i da ne paničim. Ako si siguran u sebe, proći ćeš, makar i sa najgorim pasošem u ruci. Međutim, tijelo te može odati. Graničari ovo odmah prepoznaju. Traže znakove koji odaju. Tijelo onoga ko prelazi granicu šalje signale: pogled usmjeren u stranu, oznojeni dlanovi, nervoza pri odgovaranju na pitanja.[8] Performans tijela je centralni dio ovog rituala. Tijelo treba biti prerušeno i istrenirano da se kreće.

Dodatni izvor inspiracije za performans na granici su bili holivudski filmovi. Amir, stari prijatelj iz hotela Šalamar (...) je bio inspirisan filmom Midnight Express (režija Alan Parker, 1978). Protagonist filma je bio strašno nervozan dok je prolazio graničnu kontrolu sa paketima droge zaljepljenim na njegovom tijelu. Prije prelaska, glavni lik odlazi u toalet gdje, tokom nekoliko minuta, diše, izmjenjujući kratke i brze udisaje, kako bi iskontrolisao disanje. Noć prije polaska u Holandiju, Amir je mnogo pričao o ovoj sceni i načinu na koji će imitirati protagonistu. To je jedna od taktika ilegalnih migranata kojom podređuju dominanti režim granice.[9]


Epilog

Osamnest godina poslije, 18. septembra 2006, zajedno sa nekoliko kolega sa Univerziteta u Štokholmu, stigao sam na aerodrom u Bristolu. Bio sam jedan od organizatora radionice na temu iregularnih migracija u Evropi. Nakon prolaska kroz graničnu kontrolu, zaštitarka, koja je propustila moje plavokose saputnike, me je zaustavila. Nasred uskog hodnika počelo je mini ispitivanje koje je trajalo pola sata. Povlačenje granica (eng. bordering) je selektivno i targetirano.[10] Moj status švedskog državljanina je nestao na granici zbog mog lica. Odgovorio sam na sva pitanja o sebi, mom obrazovanju, radu i svrsi moje posjete Bristolu. Kada sam odbio da odgovaram na njena pitanja o mojim roditeljima, zaprijetila mi je da će me pritvoriti prvo na devet sati, a onda, ako bude potrebe, i na devet dana, pozivajući se na anti-teroristički zakon. Pobunio sam se tvrdeći da me je izdvojila zbog mog bliskoistočnjačkog izgleda te da je njena selekcija sumnjivih osoba rasistička. Nije se čak ni potrudila da me opovrgne, i rekla je „Vi [znači ja, i ko još?] hoćete da nas pobijete. Moramo se zaštititi.” Kad sam ovo čuo, odlučio sam da se odmah vratim u Švedsku. Ali nisam mogao, barem dok ne odgovorim na sva postavljena pitanja. Doveden u okamenjenu nepokretnost, nisam mogao ni naprijed ni nazad. Postao sam neodvojiv od same granice; bio sam granica. Kada je shvatila da sam odlučio da ću radije u pritvor nego odgovoriti joj na pitanja, zaželila mi je prijatan ostanak u Bristolu! Odjednom, ponovo sam postao punopravni EU građanin sa viškom prava i slobodom kretanja. Moj pravni status EU građanina zavisi od situacije, te je uslovljen i nepotvrđen. Ja sam kvazi-građanin čija prava mogu biti suspendovana u vanrednom stanju. Pripadam, ali istovremeno, i ne pripadam. Upravo na ovaj način funkcioniše današnji režim granice.

Napisao: Shahram Khosravi

Autor je profesor antropologije na Univerzitetu u Štokholmu

Izvor: Khosravi, S. (2007). The 'illegal' traveller: an auto-ethnography of borders. Social Anthropology 15, 3, 321-334.

Odabrala i prevela za Prometej.ba: Marija Ivanović

[1] Agamben, G. (1988). Homo sacer: sovereign power and bare life. Standford, CA: Stanford University Press.

[2] Malkki, L. (1995). “Refugees and exile: from refugeee studies to the national order of things.“ Annual Review of Anthropology 24: 495-592, p.5.

[3] Rumsford, C. (2006). “Theorizing borders.” European Journal of Social Theory, 9: 155-69, p. 166.

[4] Balibar, É. (2002). Politics and its other scene. New York: Verso. p. 78.

[5] Bilinger, V., Hofmann, M., and Jandl, M. (2006). “Human smuggling as a transnational service industry: evidence from Austria.” International Migration, 44 59-93. Isto, Liempt, I. van. (2007). Navigating borders: inside perspectives on the process of human smuggling into the Netherlands. Amsterdam: Amsterdam University Press.

[6] Agamben, G. (1988). Homo sacer: sovereign power and bare life. Standford, CA: Stanford University Press. Isto, Mbembe, A. (2003). “Necropolitics.” Public Culture, 15:11-40.

[7] Donnan, H and Wilson, T.M. (eds.)1999.Borders: frontiers of identity, nation and state. Oxford: Berg. p. 64.

[8] Ibid., p. 131

[9] de Certau, M. (1984). The practice of everyday life. Berkley, CA: University of California Press.

[10] Rumsford, C. (2006). “Theorizing borders.” European Journal of Social Theory, 9: 155-69. p. 164.