Sami ste doživjeli Drugi vatikanski sabor, kakva je atmosfera tamo vladala?

Papa Ivan XXIII širom je otvorio prozore Crkve i pustio da uđe svježi zrak. Vladala je jedinstvena atmosfera slobode, radosti i otvorenosti za budućnost. Osjetili smo se odjednom ponosni što smo katolici.


Koji su to vrednote koje je Sabor uzeo za polazište?

U biti su to bile dvije promjene paradigmi. Počelo se najprije od impulsa reformacije. Crkva nije prvenstveno hijerarhija, nego narod Božji. To uključuje drugačije razumijevanje službi i pridavanje većeg značenja mjesnoj Crkvi. Sabor je uz to uveo i  narodnu liturgiju, obrede na narodnom jeziku. Druga promjena ticala se prosvjetiteljske baštine, okretanje moderni. Saborski oci izjasnili su se za vjersku slobodu i slobodu savjesti. Odlučno su utjecali na pozitivni stav prema židovstvu, drugim svjetskim religijama i cjelokupnoj moderni.


Koje su najdalekosežnije saborske ideje?

Na Saboru nisu sve ideje reforme prošle. Ovdje ću navesti samo neke: pitanje kontracepcije kao osobne odgovornosti, ukidanje svećeničkog celibata, nova pravila oko međukonfesionalnih brakova, upravo zbog odgoja djece. Nije uspjela potom ni reforma strukture i uprave u rimskoj kuriji. Kurija je sličila više nekom srednjovjekovnom dvorski uređenom stroju, gdje se karijera nije gradila na kompetentnosti službenika. Važnije je bilo to tko je na gospodarevu dvoru bio persona grata, znači poželjan, ili persona non grata, tj. nepoželjan. Na koncu, nije se uspjelo ni mjesnim Crkvama osigurati više prava oko biranja biskupa. To je nažalost dovelo do toga da su često bili imenovani oni biskupi koje narod uopće nije želio, ali su zato odgovarali Rimu i zastupali rimsku politiku: dakle, nema kontracepcijskih pilula, nema ukidanja celibata, i bezuvjetna poslušnost papi. Takvu se poslušnost i danas još neprikosnoveno priseže na biskupskim ređenjima. 2010. godine razaslao sam otvoreno pismo svim svjetskim biskupima opisujući takvo stanje. Nijedan se biskup nije usudio reagirati na pismo.


Vaša je kritika da se Katolička crkva nalazi u restaurativnoj fazi. Zašto?

Odmah nakon Sabora jedna stroga i konzervativna jezgra kurije pokušala je tijek reforme okrenuti natrag. A prava faza restauracije [povratak na staro] započela je s papom Poljakom Ivanom Pavlom II. On je pokušao zaustaviti puno toga što se na Saboru postiglo. U ekumeni nije bilo više nikakvog napretka, a na reforme unutar crkve nije se više ni pomišljalo.


Kako ocjenjujete ulogu Benedikta XVI.?

Još uvijek sam zahvalan da smo nekoliko mjeseci poslije njegova izbora za papu 2005. godine u Castel Gandolfu četiri sata mogli razgovarati kao stari prijatelji. Isprva sam se nadao da će nastaviti ono što smo s Drugim vatikanskim započeli. No, umjesto toga on je naklonost iskazao konzervativnom bratstvu pape Pia X, a reformske teologe i teologe oslobođenja ostavio je po strani. I dalje se nadam, međutim, da mu je želja ući u crkvenu povijest kao papa koji je bar jedan pozitivan reformski impuls ostvario. Do sada mu to nije polazilo za rukom.


Je li nam potreban jedan novi, treći vatikanski sabor?

Da, potreban nam je. Ne mora biti velik i obiman kao Drugi vatikanski. Dovoljan bi bio i jedan manji, reprezentativni skup, na kojem bi bili i župnici i laici, osobito žene. Takav jedan sabor mogao bi započeti s već dugo očekivanim reformama. Novi papa bi preko noći mogao ukinuti celibat. Optimističan pak nisam. Većina biskupa i kardinala birana je prema kriteriju odanosti. Reforme vjerojatno potaknuti i živjeti odozdo, kao što je to često bio slučaj u crkvenoj povijesti. Primjer za to je austrijska svećenička inicijativa koja u međuvremenu broji gotovo 400 članova. Ova inicijativa ne sluša hijerarhiju nego sprovodi reforme koje kurija blokira. Slično je i s župnom inicijativom u Švicarskoj. Sve je ovo novo buđenje onog temelja reforme – sasvim u duhu Drugog vatikanskog sabora.


Razgovor vodio: Dietmar Brück. Intervju je objavljen u Rhein-Zeitung u listopadu. Za prometej.ba s njemačkog: Darko Pejanović.

Prometej.ba, 5. 12. 2012.