S više od 1.000 američkih trupa na iračkom kopnu, s nadzornim letovima nad Sirijom, i preko 100 zračnih napada u Iraku, vrijeme je valjda da se postave i neka pitanja o zadnjoj američkoj vojnoj intervenciji na Bliskom Istoku. Kako je David Petraeus upitao prije jednog desetljeća, 'Kažite mi, kako ovo završava.'


Što god tko mislio o humanitarnoj intervenciji spašavanja Jazida zarobljenih na planini (možemo svi biti sretni da ih je toliko mnogo sigurno evakuirano), američka vojna intervencija u Iraku – i potencijalno uskoro i u Siriji – se pretvorila u nešto sasvim drugačije. Kako je to često slučaj u sukobu, operacija se iz plemenite humanitarne misije pretvori u nešto puno kompliciranije.


Postajemo duboko umiješani u konfesionalno-sektaški konflikt koji se proteže od Mediterana do Perzijskog zaljeva, s više frontova, više aktera, promjenjivim saveznicima, i strašnim nasiljem na svim stranama. Ukratko, mi smo u sredini goleme zbrke.


Trebamo zastati i nešto priznati. ISIS (ili ISIL ili Islamska Država, ovisno koga pitate) je sastavljena od nekih valjda prezira najvrednijih bića koja hodaju zemljom. Oni su ubijali vjerske manjine (i američkog novinara) i hvalili se time, prisiljavali žene na ropstvo, i čine zločine brže nego što ih itko može upratiti. Iako jesu suprotstavljeni sve intenzivnijoj američkoj vojnoj intervenciji to ne znači da bi trebalo misliti kako ISIS nekako i nije tako zao. Oni jesu zli. Pitanje je što treba poduzeti s njima i kako izbjeći da ih dodatno ojačamo.


Suradnja s Assadom u unilateralnom napadu na ISIS u Siriji nema nikakvog smisla i vrlo vjerojatno će pogoršati regionalnu krizu. Istina je kako granica između Sirije i Iraka na neki način kroz ovaj sukob postaje nevažna. Međutim, činjenica kako bismo uskoro mogli početi bombardirati zemlju, čije je bombardiranje američka javnost jednoglasno odbila prije samo godinu dana, treba biti pravi podsjetnik koliko se toga promijenilo. Još apsurdnije je to da je, točno godinu dana nakon što je Assad bojnim otrovima ubijao svoj narod, naša potencijalna vojna akcija usmjerena protiv njegovih glavnih rivala u već trogodišnjem građanskom ratu koji je odnio 191.000 života. Glazura ove nelogične torte je izvješće kako je glasnogovornik ISIS-a koji je prijetio 'podići Allahovu zastavu na Bijeloj Kući' ubijen od strane Assadovih strana. Kao podsjetnik, službena američka politika je i dalje ta da se Assad mora odreći vlasti i mi ćemo potrošiti 500 milijuna dolara u naoružavanju snaga sirijske opozicije.


75765424 isisisil2


Istina je kako ISIS kroz rat postaje sve jači. Oni trebaju rat da prežive. Rat je u srži njihovog identiteta i oni su najbolji u izazivanju sukoba. Oni namjerno potiču konfesionalno-sektaške sukobe u Iraku u nadi da će okupiti što više sunita oko sebe. Oni i žele da se SAD uključe u rat kako bi se mogli boriti ne samo protiv apostata i nevjernika, nego i protiv samog Velikog Sotone. Sukob na njihovom terenu i zauzimanje strana u iračkom konfesionalno-sektaškom sukobu i sirijskom građanskom ratu je upravo ono što ISIS želi.


Neki tvrde da je, budući da ne možemo pregovarati s ISIS-om, unilateralna vojna akcija jedini način da ih porazimo. Ovdje moramo učiti iz povijesti. Naše akcije u Jemenu i plemenskim regijama Pakistana nude koristan pregled kako će se i ova situacija odvijati, i tu budućnost ne izgleda svijetla. Godine zračnih napada, s lokalnim snagama koje su za nas vodile kopnene borbe, dovele su samo do snaženja ekstremizma i jačanja talibana (i u Pakistanu i u Afganistanu) i al-Qaede na arapskom poluotoku. Ni u jednom slučaju kad smo krenuli ovim putem, stvari nisu završile mirom ili s manje ekstremista. Što je još gore, unilateralni zračni napadi završili su katastrofalno za stanovnike tih područja. Trenutni život u Iraku i Siriji je zaista užasan, i trebamo učiniti sve kako bismo olakšali humanitarnu krizu. No povijest nam je pokazala da će američka metoda kontra-terorizma imati suprotan učinak od očekivanog: osnaživanje terorističkih organizacija i uzrokovanje kolateralne štete. Ovaj smo film već gledali i znamo kako završava.


Ovdje se ne radi o tome da li vjerujemo predsjedniku Obami i njegovim namjerama ili ne. Čim predsjednik krene putem vojne intervencije, promjena ciljeva i duže trajanje misije je gotovo uvijek neizbježna. Sada imamo cca 1.000 američkih trupa u Iraku s zahtjevima da ih se pošalje još. Iračani su nas pitali da osnažimo našu vojnu prisutnost i nejasno je kakva smo primamljiva obećanja ponudili zauzvrat za njihovo svrgavanje premijera Nourija al Malikija. Ono što je počelo kao humanitarna misija spašavanja Jazida iz planina, izraslo je u preko 100 zračnih napada, od kojih je većina podržala iračke i kurdske vojne operacije ponovnog osvajanja Mosul Dama. Nakon pogubljenja američkog novinara, i obećanja novih pogubljenja, i pokušaja spuštanja borbe na osobni nivo s predsjednikom, postaje skoro nemoguće za Obamu da odstupi. Pentagon je prema izvještajima toliko zadovoljan sa zračnim napadima da su zatražili da ih pojačaju. Velika je vjerojatnost kako će američke bombe uskoro pasti u sredinu sirijskog građanskog rata, i postaje jasno kako je i ovaj vlak napustio stanicu.


Ali nije prekasno da se promijeni smjer događaja. Mnogobrojni stručnjaci i intelektualci su kritizirali američke avanture na Bliskom Istoku u zadnjih nekoliko desetljeća i uvidjeli su bolnu lekciju koju, čini se, malo tko u Washingtonu može razumjeti: američke bombe neće riješiti problem. Iako impuls 'da se nešto učini' ostaje obvezujući, moramo nastaviti tražiti rješenja koja će zaista riješiti izazove s kojima se suočavamo, a ne jednostavno gurati Ameriku i Bliski Istok dublje u rat.


Autor: Stephen Miles, huffingtonpost.com 29.08.2014.

S engleskog preveo: Marijan Oršolić

Prometej.ba, 03.09.2014.