Adolf Hitler u posjetu njemačkim radnicima u tvornici Siemens. Photo credit: United States Holocaust Memorial Museum

Naše doba je obilježeno vladavinom “jakog čovjeka”: vođe koji vjeruje da je izabran da služi volji naroda. Teško onome ko mu stoji na putu, bilo da je riječ o političkoj opoziciji, sudovima, medijima ili hrabrim pojedincima. Dok su ovi demonizirani čuvari slobode omalovažavani ili uništavani, ranjive skupine, kao što su izbjeglice, migranti, manjine i oni koje žive u siromaštvu, snose teret. Šta se može učiniti da se taj proces zaustavi ili obrne? A šta će se dogoditi ako odlučimo ostati po strani? Neki uviđaju paralele sa usponom fašizma u 1930-ima. Drugi se slažu da je demokratija ugrožena, ali sugerišu da su prijetnje ipak nove. Odlično zapažanje, ali sa svojim opasnostima. Da, moramo odgovoriti na nove prijetnje, ali i stare se mogu ponovno pojaviti.

Stefan Zweig, austrijski pisac židovskog porijekla, svjedočio je paljenju svojih knjiga u univerzitetskim gradovima širom Njemačke 1933. godine. Njegovi memoari oslikavaju vrijeme gdje je sve bilo normalno dok nije postalo nenormalno. Međutim, pogrešno je misliti da možemo predvidjeti kako će se stvari odigrati. Ko je mogao predvidjeti gdje ćemo završiti danas? Francuska filozofkinja Simone Weil je 1934. godine napisala: „U periodu smo tranzicije; međutim prema čemu? Niko ne zna".

Liberalne demokratske institucije, poput ovih koje imamo danas, postojat će sve dok ljudi vjeruju u njih. Kada vjera u njih nestane, promjena će postajati sve evidentnija. Čuvajte se vođa koji se oslanjaju na val surovog nacionalizma. Čuvajte da se demokratije uronjene u ideju nejasno definisane volje naroda. Ali zašto sada? U Njemačkoj 1920-ih to je bilo očigledno. Pisac i novinar Joseph Roth komentarisao je:

“Bez besplatne hrane (koju nezaposlen čovjek u Hamburgu) dobije u skupštinskim dvoranama, umro bi od gladi. I u tim skupštinskim dvoranama, gdje su ljudi dolazili da piju i da se druže, sada su na prljavim zidovima obješene svastike i sovjetske zvijezde”.

Masovna nezaposlenost nije prijetnja današnjice. Umjesto toga, suočeni smo s onim što je bliže opservacijama Hannah Arendt 1951. godine:

“Kao da se čovječanstvo podijelilo na one koji vjeruju u ljudsku svemoć (...) i one čija je nemoć postala definirajuće iskustvo njihovog života”.

Nemoć može dovesti do otuđenosti. Ali također može dovesti do zanesene podrške za one za koje smatrate da su na istoj talasnoj dužini kao vi. To se dogodilo 1930-ih. Gledajući paralele između tog vremena i danas, knjiga irske novinarke Emily Lorimer “Šta Hitler želi” (1939.), koja je napisana u oktobru 1938. godine, mjesec dana prije Kristallnachta i neposredno nakon njemačke okupacije Čehoslovačke, je izvanredan izvor. Lorimer je uvidjela da je engleski prijevod Hitlerove knjige “Moja borba” (1925.) isuviše cenzurisan, gdje je na primjer izostavljen dio Hitlerovog detaljnog plana za invaziju Engleske. Malo Engleza tada je razumjelo njemački jezik, pa je Lorimer odlučila napisati sažetak na engleskom jeziku koji bi predstavio ključne elemente knjige. Prepoznala je tri ključna elementa koji pokreću početne planove Hitlera: briga za radnička prava, želja za stvaranjem čiste Njemačke i nasilno protivljenje socijaldemokratiji.


Briga za radnička prava uistinu je zaboravljen element ideologije krajnje desnice. Prije svih drugih, ideje krajnje desnice će zaživjeti u redovima onih koji sebe smatraju zapostavljenim od političkih vođa. Rani fašisti zakačili su se za slabo plaćene radnike, ratne borce i druge koji su se osjećali izdanima od sistema koji im nije dao ništa zauzvrat za njihove žrtve. Kao što je historičar Samuel Moyn napisao u knjizi “Nedovoljno” (2018.): „Nije slučajnost da je izumitelj još uvijek najčešće korištene mjere nacionalne nejednakosti, italijanski statističar Corrado Gini, bio fašista“.

Gini nije bio obični fašista; bio je autor članka “Naučne osnove fašizma” (1927.). Međutim, jasno je da je nacionalna nejednakost opsesija ljevice, a ne desnice? Na kraju, koja je razlika između fašističkih i ljevičarskih ideja? Prema Oswaldu Mosleyu, lideru Britanske fašističke unije od 1932. godine do 1940. godine, Britanska laburistička stranka vodila je politiku "internacionalnog socijalizma", a cilj fašizma bio je "nacionalni socijalizam".

Mosley je možda pogriješio kada je zreli fašizam shvatio kao oblik socijalizma. Ali bio je u pravu u vezi sa njegovim porijeklom. Rani italijanski fašizam udaljio se od socijalizma samo na temelju nacionalizma. Italijanski diktator Benito Mussolini predložio je da se ženama omogući pravo glasa, da se glasačka dob snizi na 18 godina, da se uvede radni dan do 8 sati, da radnici sudjeluju u upravljanju industrijom itd. Naravno, zagovarao je i ekstremni nacionalizam i italijanski ekspanzionizam, ali upečatljivi su radnički aspekti njegovog programa.

U Njemačkoj je 1920. godine Hitler objavio manifest nacističke stranku sa 25 tačaka, od čega se 11. do 15. tiču prava radnika:

11. Da se ukine sav nezarađeni dohodak i sav prihod koji ne proizlazi iz rada.

12. Budući da svaki rat nameće narodu žrtve u krvi i novcu, svaka vrsta ličnog profita koja je proizašla iz rata mora se smatrati izdajom naroda. Stoga zahtijevamo potpuno oduzimanje svakog vida ratnog profita.

13. Zahtijevamo nacionalizaciju svih fondacija.

14. Zahtijevamo podjelu dobiti u velikim industrijama.

15. Zahtijevamo izdašno povećanje penzija.

Mosley, koji je posvađao sa socijalistima zbog njihovih ustupaka velikim biznisima i onoga što je doživljavao kao slabljenje njihovih načela, našalio se: “Socijalisti su nosili crvene kravate dok nisu izblijedjele i postale ružičaste nakon posljednje laburističke vlade”. Dodao je: „Prava sloboda znači dobre plate, kraći radni dan, sigurnost u zaposlenju, dobre kuće, priliku za slobodno vrijeme i rekreaciju sa porodicom i prijateljima“.

Mussolini i Mosley podsjetnik su da zalaganje za prava radnika samo po sebi nije zaštita od autoritarizma. U Velikoj Britaniji mnogi vjeruju da je neuspjeh Laburističke stranke da prihvati nacionalističke politike, koje preferiraju tradicionalni birači, doveo do ponižavajućeg poraza na izborima 2019. godine. Također, pojedini vjeruju da dok god podržavaju sindikate i politike naklonjene siromašnim, njihov ljevičarski imidž ostat će netaknut, čak i ako podržavaju surovi nacionalizam. No, tim se terenom uistinu treba pažljivo kretati.


U suštini, zagovaranje prava radnika, što su fašisti radili na početku, nije urodilo plodom. Pogotovo u Njemačkoj, fašisti su neumorno slijedili svoj drugi cilj stvaranja rasno čiste države. Naciju su, rekli su nacisti, uništili izdajnici i paraziti, a bilo je nužno da se čistoća obnovi na bilo koji način. I, naravno, izdajnici su bili komunisti, a paraziti Židovi.

Ideja o obnovi nacionalne čistoće zajednička je svim fašizmima. Kao što je američki politolog i historičar Robert Paxton napisao u knjizi „Anatomija fašizma“ (2004.): „Fašizmi u svakoj nacionalnoj kulturi traže one teme koje su najpodobnije da podstaknu masovni ustanak za obnavljanje, ujedinjenje i čistoću, usmjeren protiv liberalnog individualizma, konstitucionalizma i ljevičarske klasne borbe. To omogućava pojedincu zadovoljstvo uranjanja u val zajedničkih osjećanja".

U fašističkoj literaturi vidimo ponavljanje narativa o neprijateljima, izdajnicima, parazitima i strancima i dehumanizirajuće metafore poput svinja, pasa, štakora i žohara, praćene pozivima na nasilno djelovanje paravojnih i vansudskih snaga. Masa u obojenim majicama isijava auru organizovane, ali i brutalne, sile, čak i kad okupljeni nemaju obuku. U 1930-ima nacionalističke stranke širom svijeta oblačile su se ne samo u crnu i smeđu, već i u plavu, zelenu, sivu, narandžastu, srebrnu i, da se ne zaboravi, bijelu odjeću koje su nosile američke grupe Ku Klux Klana.

Kao što je britanski filozof Brian Barry kazao 1980-ih, angloamerička akademija i liberalni intelektualni krugovi imali su poteškoća sa nacionalizmom, smatrajući ga „štetnim za civilizirane vrijednosti“. To je ostavilo jaz koji su iskoristili nemilosrdni oportunisti, što se pokazalo i na referendumu za Brexit 2016. godine. Kampanja za napuštanje EU tvrdila je da drži monopol nad britanskim vrijednostima. Pojedini elementi kampanje bili su otvoreno rasistički. Čak su se i članovi parlamenta i pojedini mediji pridružili neprijateljstvu prema imigrantima i stranim stanovnicima, koristeći se slikama „rojeva“ ili „poplava“ izbjeglica i slabo plaćenih radnika na vratima Velike Britanije.

Kao rezultat toga, mnogi ljevičari su stidljivo zauzimali stav prema imigrantima. No, neki političari ljevice i desnog centra odlučili su se osloniti na nacionalističko raspoloženje, a da pritom nisu pribjegavali diskriminaciji i rasizmu i sličnim stavovima ili politikama.

Pojmovi „progresivni patriotizam“ i „liberalni nacionalizam“ koriste se kako bi se imenovao ovakav pogled. Ali šta oni zapravo znače? Postoji mnogo načina na koji se može objasniti razlika između "lošeg" i "dobrog" nacionalizma. Loš nacionalizam je, prema riječima škotskog filozofa Alasdaira MacIntyrea, "besmislena odanost vlastitoj naciji". Dobar nacionalizam ili ono što MacIntyre naziva patriotizmom stvar je vrednovanja postignuća i zasluga nečije zemlje, i zato što su to postignuća i zasluge, i zato što su naša.

Ono što čini ovu vrstu nacionalizma, ili patriotizma, liberalnim ili progresivnim jest činjenica da je on namijenjen da bude neisključiv. Možete se ponositi postignućima svoje zemlje istovremeno priznajući da i druge zemlje mogu biti ponosne na njihova. Pritom ne isključujete i ne demonizirate autsajdere. Međutim, koliko je teško održati ovaj balans? U najmanju ruku, potrebno je raditi na tome da takav nacionalizam ne odluta u opasnu slijepu odanost iz koje proizilazi rasizam i ksenofobija.

Ipak, neki filozofi tvrde da nemamo izbora. Nacionalizam je neizostavan dio političkog i kulturnog života. Ponos na nacionalnu tradicionalnu hranu, vino, sport, umjetnost, muziku i književnost i solidarnost sa onima sa kojima dijelimo zajedničku historiju vezano za određenu, ograničenu teritoriju. Na primjer, kako možemo objasniti činjenicu da kampanju za nezavisnost Škotske podržavaju brojni liberali? Nakon Drugog svjetskog rata intelektualci su ignorisali nacionalizam na svoju štetu. A trebali su ga prihvatiti. Kao što je izraelska politologinja i bivša političarka Yael Tamir napisala u knjizi „Zašto nacionalizam” (2019.): “Bez balansirajuće moći liberalizma i demokratije (nacionalizam) može lako postati destruktivan. Jačanjem liberalizma i demokratije držimo nacionalizam pod kontrolom”.


Treći ključni cilj nacističkog programa, prema Lorimer, nakon podrške radničkim pravima i uspostave čiste Njemačke, bio je poraz socijalne demokratije.

Fašizam zna kako okrenuti demokratiju protiv sebe. Demokratija je u prošlosti korištena kao odskočna daska ka moći, samo da bi potom bila demontirana i zamijenjena autoritarnom vladavinom. Vodstvo, parade, proslave i skupovi zauzimaju mjesto koje je nekoć pripadalo politici pritom narušavajući čitav niz institucija i zaštitnih mjera koje kontrolišu političke vođe. Ovaj postupak općenito ima dvije faze, a obje su vezane uz filozofske rasprave o demokratiji.

Prva faza odnosi se na osnovno pitanje: Šta je demokratija? Jasno, odmah demokratiju poistovjećujemo sa vladavinom većine. Preispitivanje odluke većine čini se kao oličenje antidemokratske bahatosti, koja se često okarakteriše kao elitno shvatanje države. Ipak, britanski filozof iz 19. vijeka John Stuart Mill jedan je od mnogih koji su upozoravali na opasnost vladavine većine. Prije uspostave demokratije, teoretičari su pretpostavili da će ona riješiti sve naše probleme. Ako narod donosi zakone koje su obavezni poštivati, oni neće nikada dozvoliti da budu ugnjetavani? Ali Mill ističe da nas demokratija izlaže novoj vrsti tiranije: tiraniji većine.

U središtu demokratije je napetost između vladavine većine i zaštite prava manjine. Zaštita prava manjina znači da u praksi liberalna demokratija ograničava vladavinu većine. Mnoge zemlje imaju ustav koji adresira pitanja koja su jednostavno isuviše važna da bi bila prepuštena svakodnevnoj politici. Da bi se on izmijenio, potreban je posebno osmišljen postupak. U nekim stvarima od još većeg značaja, promjena se može dogoditi samo u rukama međunarodne zajednice. A to su, naravno, ljudska prava. Većina ne bi trebala biti u mogućnosti da ukine ustavna ili ljudska prava.

Fašizam se ne slaže sa tim. Mosley je napisao: „'Volja naroda važnija je od prava manjine'. Vođa je tu da izvršava ono što narod želi, bez obzira na posljedice za pojedince. Niko ne smije stati na put tome”.

Liberalne demokratije razvile su veliku mrežu institucija koje na različite načine mogu sputavati planove vođa i shodno tome štititi prava manjina. Najočitiji primjer toga su formalni mehanizmi koji ograničavaju moć ili autoritet. Tu spada vladavina prava i sudovi. Gornji dom parlamenta nadzire rad izvršne grane vlasti. Lokalna vlada pruža alternativnu centralizovanoj vlasti. Zdrava politika uključuje opoziciju koja podržava sistem ali se protivi trenutnoj vladi. Da li će lideri prihvatatiti ovaj koncept ogleda se u tome da li će protivljenje shvatiti kao "izdaju". Weil smatra da je citat boljševičkog lidera Mihaila Tomskog fašistički: "Jedna stranka je na vlasti, a svi ostali u zatvoru".

Druge institucije prenose i preispituju vladine politike i njihove učinke. Tu spadaju neovisni mediji, istraživački centri i univerziteti. Muzeji i arhivi podsjećaju na naše prošle uspjehe i pogreške. Sindikati daju kolektivni izvor snage. U konačnici, neformalne institucije svakodnevnog života pružaju azil relativno oslobođen državne kontrole: vjerske zajednice; klubovi, udruženja i slično. Čak i neki vid slobodnog tržišta, koje omogućava različite načine življenja, ključna je komponenta jačanja manjinskih prava. Prisjetite se brojnih malih preduzeća koja vode imigranti. Ponekad to nije njihov izbor, već jedini način za zaposlenje kada tržište rada zatvori svoja vrata. Živopisan i slobodan kulturni svijet umjetnosti, filmova, romana, predstava i poezije također igra važnu ulogu i to ne samo za pojedinca; djeluje i kao snažan izvor kritike i otpora. Autoritarne vlade preziru aktivnosti koje ne mogu kontrolisati.


Ako je prva faza fašističkog podrivanja demokratije stavljanje prioriteta na volju većine nauštrb prava manjine, druga je osporavanje načina na koji se ispoljava volja većine. Da li je to putem glasanja? Ne, rekao je Hitler, u govoru koji je održao u Düsseldorfu 1932. godine. Njegov argument podsjeća na Platonovu “Republiku”. Hitler je tvrdio da demokratsko glasanje:

“...nije vladavina naroda, nego u stvarnosti vladavina gluposti, osrednjosti, polusvijeta, kukavičluka, slabosti i neprimjerenosti... Stoga demokratija u praksi dovodi do uništenja istinskih vrijednosti ljudi”.

Sumnja u biračko tijelo stara je koliko i demokratija. Međutim, nedavno se pojavio novi predmet brige. Društvenim medijima manipuliraju političke stranke, koje, još opasnije, šire priče koje se temelje na njihovim vrijednostima, a ne i na istini. Skandalozne optužbe se mnogo više čitaju, a javnost prečesto pokazuje svoj entuzijazam za progon već ugroženih. Društvene mreže, uprkos inicijalnim obećanjima interneta, pomažu u stvaranju zavarane ili barem pogrešno informisane javnosti. Nešto se mora učiniti - ali šta?

Briga za prava radnika, stvaranje čiste države i protivljenje socijaldemokratiji, tri cilja nacista, kako što ih Lorimer identificirala, spojili su se u nacionalizam koji je većini prihvatljiv, u kojem će volja ljudi pregaziti bilo šta što stoji na putu. Nadamo se da više nikada nećemo vidjeti ekstremni oblik koji su razvili fašisti. Ali poraz fašizma nije uništilo njegovo sjeme, a neki smatraju da već možemo vidjeti njegove izdanke.

Autoritarne vođe, koji vjeruju da su izabrani da bi izvršili radikalnu nacionalnu obnovu, brzo će se uplesti u paukovu mrežu institucija koje im onemogućavaju da vladaju kako žele. Mediji su pristrasni; vijesti lažne; sudije su neprijatelji naroda; univerziteti ruše slobodu govora i promiču subverzivne ideologije; sindikati stoje na putu napretka; lokalne vlasti su zmijska gnijezda; a gornji dom je pun budala koje gledaju samo svoj interes. Institucije liberalne demokratije uporno se podrivaju. Zadatak sa kojim se sada suočavamo je obnova institucija koje štite ranjive skupine i stvaraju političke vrijednosti koje su ključne za demokratiju.

Vidim dvije neposredne opasnosti. Prva je najočitija: porast desničarskog autoritarizma. No, također me brine rastuća tendencija ljevice: ideja da je za dobijanje većinske podrške potrebno usvojiti nacionalističke politike. To bi moglo biti istina, ali također predstavlja igru sa vratom. Pojedini, sa korijenima u tradicionalnom laburističkom pokretu, izgleda da misle kako su imuni na kritiku, sa obzirom da podržavaju sindikate i politiku koja je naklonjena siromašnim, što smatraju da im daje moralni imunitet. Međutim, takvu predodžbu već smo vidjeli. Bilo je to polazište i Mussolinija i Mosleyja, a možda čak i Hitlera.

Prihvatljiv nacionalizam morao bi biti ublažen liberalizmom. Također bi trebao biti pod kontrolom demokratije koja snažno zagovara prava manjine. Nikada ne bismo trebali prihvatiti argument da liberalne demokratske institucije stoje na putu volje naroda. Naprotiv, oni se moraju podržati i ojačati. To je najbolji način da zadržimo nezamislivo nezamislivim.

Autor: Jonathan Wolff, aeon.co

S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba