Autor: Philip England THE INDEPENDENT

„Svaki sam dan stajao ispred zgrade parlamenta u vrijeme pauze za ručak i pitao ljude, 'možete li mi reći što se dogodilo u ovoj zemlji? Imate li ikakvu ideju što bismo mogli poduzeti’?“

Pjevač kantautor, pjesnik i aktivist za prava homoseksualaca Hordur Torfason ove godine slavi 70. rođendan. On se sjeća kako je islandska „revolucija šerpi i tava“ izrasla iz malih kružoka nakon što je vlada intervenirala nacionalizirajući tri najveće islandske banke u listopadu 2008. Nagli pad tržišta dionica donio je i nagli pad povjerenja ljudi u vladu. Islandski bankarski balon je prsnuo, nezaposlenost se utrostručila i Torfason se sjeća čak i glasina da će supermarketi ostati bez hrane.

Ono što je počelo kao dnevna rasprava s običnim ljudima ubrzo je preraslo u višetjedne demonstracije tisuća ljudi. Pet mjeseci nakon izbijanja prosvjeda, ispunjeni su zahtjevi prosvjednika: vlada, vodstvo Centralne banke i direktor Financijskog nadzornog odbora svi su dali ostavke.

Prosvjedi su predstojećoj lijevoj koalicijskoj vladi dali politički prostor u kojem su uspostavili istražni ured s ovlastima da procesuiraju bankare i vladine službenike. To je na koncu rezultiralo time da su najvažniji bankari u zemlji optuženi za zločine kao što je insajderska trgovina i manipulacija tržištem, i poslani u zatvor na do 5 i pol godina.

Nacionalni sud je bio nešto blaži prema premijeru Geiru Haardeu koji je proglašen krivim za zanemarivanje održavanja izvanrednih sastanaka kabineta kako bi se pripremilo za krizu čiji su dolazak mnogi predviđali.

Bilo da je riječ o nacionaliziranju banaka, zatvaranju bankara, nametanju kontrole na protok kapitala iz zemlje ili održavanju dva nacionalna referenduma s pitanjem da li isplatiti strane dužnike ili ne, Islandov odgovor na veliki financijski slom protresao je sve trendove i 6 godina kasnije se čini kako je takav pristup rodio uspjehom koji daleko odjekuje. U ožujku je MMF pohvalio Island kao „jednog od najboljih ekonomskih izvršitelja u Europi zadnjih nekoliko godina po pitanju ekonomskog rasta s jednom od najnižih stopa nezaposlenosti“, i naravno zato što su rano otplatili sve kredite MMF-a.

Istraživači iz Komparativnog Ustavnog Projekta otkrili su kako je nacrt zakona, stvoren od strane masa, „izravno utemeljen u islandskoj ustavnoj tradiciji“, te istovremeno „jedan od najinkluzivnijih dokumenata u povijesti po pitanju udjela građana u procesu odlučivanja...

Međutim, od svibnja 2013. desničarske stranke koje su pripremile uvjete za bankarsku krizu vratile su se na vlast i neki se brinu da te stranke neće stvari vratiti na staro. Ranije ovog mjeseca vlada je predložila uklanjanje kontrole kapitala do kraja godine (no rekla je kako će nametnuti jednokratni porez od 39% na ulagače koji izvlače svoj novac iz zemlje). Ako se Island vrati staroj varijanti kapitalizma, tada će ekonomski uzlet ostati kratkotrajan fenomen.

Na duži rok, ono što se može činiti kao značajniji ishod revolucije jest mreža građanskih inicijativa koju je rodila revolucija, a posvećena je poboljšanju funkcioniranja islandske demokracije. Umjesto fokusiranja na bankarske reforme, postrevolucionarni pokret izrastao iz islandskog civilnog društva predstavlja fundamentalnu demokratsku reformu. Logika glasi: zašto liječiti simptome korumpiranog sistema kada se može boriti sa samom bolešću?

„Jedna biblijska priča govori o mudrom čovjeku koji ne gradi svoju kuću na pijesku“, kaže anarhistica Birgitta Jonsdottir, jedna od tri trenutna člana Parlamenta iz Piratske stranke. U ožujku je njezina stranka – s centralnim načelima transparencije, građanskih prava i dikretne demokracije – počela figurirati kao najpopularnija na Islandu. Govoreći iz doma u Reykjaviku, nastavlja: “Jedan od velikih zahtjeva nakon krize bio je stvaranje novog socijalnog ugovora za izgrađivanje nove demokracije.“

Zemlja je 2010 učinila nešto izvanredno. Parlament je inicirao proces u kojem obični građani mogu sudjelovati u pisanju novog ustava zemlje. Sastavljeni dokument, ukoliko se implementira, stavit će ljudska prava u srce njihove demokracije, zaštititi prirodu i dati građanima pravo da sazivaju referendume, blokiraju zakone, predlažu nacrte zakona i predstavljaju pitanja za rasprave ukoliko mogu naći dovoljno podrške.

Proces je počeo s narodnom skupštinom od nasumično izabranih 950 građana koji su formulirali neka vodeća načela. Zatim, šačica stručnjaka ustavnog prava napisala je priručnik-vodič od 700 stranica. Ustav je tada više od 4 mjeseca sastavljala izabrana grupa od 25 građana, koji su odluke donosili konsenzusom. Rad odbora je bio transparentno komuniciran preko interneta, s komentarima i prilozima šire javnosti koje je odbor usvajao tijekom pisanja. Nakon toga, 67% naroda na referendumu glasalo je da dobiveni dokument služi kao osnova novog ustava zemlje.

Istraživači iz Komparativnog Ustavnog Projekta otkrili su kako je draft zakona, stvoren od strane masa, „izravno utemeljen u islandskoj ustavnoj tradiciji“, te istovremeno „jedan od najinkluzivnijih dokumenata u povijesti po pitanju udjela građana u procesu odlučivanja... Islandski proces stvaranja ustava bio je strahovito inovativan i participatoran, i predviđamo da će to poboljšati njegovu trajnost.“

Izvor fotografije: https://www.reddit.com/

Katrin Oddsdottir je bila studentica prava kada je bila jedna od 25 ljudi koji su sastavljali draft novog ustava za Island. „Dok su trajali prosvjedi, istovremeno se razvio jedan vrlo širok dijalog unutar islandskog društva gdje su ljudi pokušavali dijagnosticirati kako mogu napraviti bolje i poštenije društvo“, prisjeća se Katrin. „Ustav je postao dio dijaloga o tome kako možemo popraviti društvo kako nam se ista katastrofa iz 2008. ne bi ponovila nakon par godina.“ Oddsdottir vjeruje kako bi klauzule u ustavu vezane uz pristup informacijama, transparentnost i odvajanje različitih struktura moći mogle pomoći izbjegavanju ponavljanja sloma iz 2008, tako što će pomoći praćenju i kontroli korupcije.

Povjerenje u moć transparentnosti leži i iza novije inicijative koja želi Islandu dati najjači set zakona o zaštiti medija u svijetu. Međunarodni institut za moderne medije (IMMI) bio je prijedlog Birgitte Jonsdottir i Piratske stranke. Jonsdottir je postala snažno svjesna moći informacija kroz svoj rad kao volonter s Wiki-Leaksom. Bila je uključena u akciju privlačenja pažnje svjetske javnosti na video „Kolateralno ubojstvo“ koji je prikazao američke trupe kako otvaraju vatru na civile, uključujući i novinara Reutersa.

IMMI želi pojašnjenje zakona kako bi ljudi „unutar sustava“ imali dužnost prijaviti neregularnosti, kaže mi Jonsdottir. No njezin ključni cilj je podržati govorenje istine u medijima s jedne strane omogućavajući zaštite za zviždače, novinare i izvore koji riskiraju kako bi izvijestili javnost, te s druge strane zaštite za medijske organizacije koje objavljuju svoja otkrića. Umjesto izmišljanja novog pravilnika i improviziranja, Jonsdottir i tim IMMI-a tumaraju svijetom tražeći najjače postojeće zakonske odredbe u ovim područjima.

Iako je parlament jednoglasno podržao prijedlog Jonsdottir i IMMI-a, implementacija je bila djelomična i spora. No, s novootkrivenom popularnošću Piratske stranke, promjene bi mogle biti vrlo blizu. „Trenutno postoji sjajna, vrlo fokusirana grupa koja vodi ministarstvo i koja piše zakone za IMMI, što znači da u sljedećih nekoliko godina, ako budemo imali vladu koja razumije njihovu važnost, ovi zakoni mogu biti vrlo brzo implementirani.“

Na ljutnju mnogih i unatoč mandatu grupe građana za islandski draft ustava, parlament je stavio proces na led za što mnogi krive njihve privatne interese. No za stanovnike prijestolnice Reykjavika, direktna demokracije nije san koji je okrutno suspendiran, nego je eksperiment u provođenju.

Ubrzo nakon ekonomskog sloma, web dizajner Gunnar Grimsson i poduzetnik Robert Bjarnason osnovali su nevladinu organizaciju „Citizens Foundation“. „Razmišljali smo o davanju građanima više utjecaja i povezivanju građana s predstavnicima vlasti na bolje načine“, kaže mi Grimsson. „Stvorili smo web stranicu 'Bolji Reykjavik' prije gradskih izbora 2010. i poslali na adrese 10 stranaka pismo naslovljeno s 'probajte malo elektroničke demokracije'.”

Web stranica je dopustila ljudima da predlažu, komentiraju i glasaju o prijedlozima za poboljšanje grada. Jedina stranka koja je odgovorila bila je Najbolja stranka, koju je stvorio komedijaš Jon Gnarr kao satiru. U videu kampanje, baziranom na pjesmi Tine Turner „Simply the Best”, on je obećao: „Besplatni ručnici u svim bazenima! Polarni medvjed za ZOO u Reykjaviku! Parlament bez zabrane uživanja droga do 2020! Održiva transparentnost!”

„Najbolja stranka i nije baš imala neku agendu“, nastavlja Grimsson. „Obećali su prekršiti sva svoja obećanja i plasirali razne šale. Zapravo, to je bilo kul, no oni nisu imali nikakvu politiku pa su iskoristili priliku da se posluže našim softverom.“ Kad su počeli voditi u predizbornim anketama, Najbolja stranka je uspješno kreirala većinu svoje agende uz pomoć javnosti služeći se platformom „Bolji Reykjavik“. Šaljivdžije su pobijedili na izborima i napravili koaliciju sa socijaldemokratima i formalno integrirali „Bolji Reykjavik“ u gradsku administraciju. Sada se svaki mjesec najboljih 10 do 15 ideja usvaja u agendu predstavnika vlasti.

Islandski slučaj pokazuje da obični ljudi imaju mudrost kontrolirati vlast baš kao što porote imaju mudrost odlučivati na suđenjima. Ne možete ostaviti parlamentu da sam mijenja sistem u kojem njegovi članovi imaju ogromne vlastite interese

Grimsson i Bjarnason kažu kako je odobreno preko 600 projekata s platforme „Bolji Reykjavik“ i iz njegovog novijeg projekta „Bolja susjedstva“ (neka vrsta participatornog kreiranja budžeta putem weba). Među njima su zatvaranje glavne šoping ulice ljeti, pretvaranje stare elektrane u centar za mlade, dodatna skloništa za beskućnike i više biciklističkih staza. „Nije važno u kojem dijelu grada hodate, za par minuta ćete vidjeti ideju koja je došla s platforme 'Bolja susjedstva'. Mislim da društvo ne može izbjeći činjenicu kako će elektronska komunikacija i elektronska demokracija sve više postajati dijelom procesa odlučivanja.“

Oddsdottir i drugi misle kako je jak razlog za trenutno protivljenje ustavu od strane vlade bliska suradnja konzervativne stranke s ribarskom industrijom: novi ustav kaže kako bi zemljini prirodni resursi trebali pripadati narodu Islanda umjesto izabranoj nekolicini – što ugrožava one koji profitiraju od trenutnog sistema. „Ludo je imati referendum i onda ignorirati rezultate“, kaže Oddsdottir. „Poklopac na tavi možete držati samo dok stvarno ne eksplodira.“

Gallupovo istraživanje iz ožujka pokazalo je kako je povjerenje u parlament palo 6% u odnosu na 2014, na svega 18%. Prosvjedi pred parlamentom ponovno počinju. Prije dva tjedna tisuće su se okupile na Dan nezavisnosti i prošlog smo mjeseca vidjeli novi veći prosvjed. Kuha li se nova revolucija?

„Mislim da sam bila na oko 85% svih prosvjeda nakon kraha i nikada nisam vidjela tako puno policajaca“, kaže Jonsdottir. „Zaista osjećam istu dinamiku kao onu prije prosvjeda 2009. Ljudi na vlasti su vrlo uplašeni. Bila bih iznenađena kad bismo se mogli riješiti trenutne vlade no zanimljiva stvar kod svih revoucija i ustanaka je to da nikad ne znaš gdje je točka pucanja.“

Torfason je također bio na prosvjedima. „Mislim kako većina ljudi govori kako je sada naša prilika. Dobit ćemo novi ustav. To je moderan ustav stvoren od ljudi kojima smo poklonili povjerenje. Sistem je postao korumpiran. Trebamo restartirati naš sistem i vjerujem kako bismo ga trebali restartirati svakih 20 godina.“

Anthony Barnett, osnivač web stranice „Open Democracy“, vjeruje kako je lekcija iz Islanda da možemo i trebamo povjeriti građanima da ustanove na koji način politički predstavnici upravljaju državom. „Islandski slučaj pokazuje da obični ljudi imaju mudrost kontrolirati vlast baš kao što porote imaju mudrost odlučivati na suđenjima. Ne možete ostaviti parlamentu da sam mijenja sistem u kojem njegovi članovi imaju ogromne vlastite interese.“

Politički igrači poput Zelene stranke i pokreta „Occupy“ demonstriraju kako raste svijest kako su mnoge kampanje koje se bave pojedinačnim pitanjima – bila to privatizacija javnih servisa ili neuspjeh prikladnog oslovljavanja problema s klimatskim promjenama – simptomi demokratskog sistema koji više ne služi običnim ljudima i stoga tretiranje tih simptoma zahtijeva dublju strukturalnu reformu.

To je problem za koji Oddsdottir smatra da je zajednički mnogim bogatim zemljama i problem koji nas mora razbuditi ako se želimo efektivno ophoditi s mnogostrukim prijetnjama vezanima uz promjene okoliša. „Zapadne demokracije zapravo ne omogućavaju sigurnost svojim građanima. One su prastare u svom načinu rada. Cijeli ovaj sistem političkih stranaka i preferiranja njihovih interesa nauštrb interesa običnih ljudi, to se mora mijenjati. Sada imamo takve globalne probleme da ćemo, ako fundamentalno ne promijenimo način na koji vodimo države, uništiti svoj okoliš, a time i sami sebe.“

S engleskog preveo Marijan Oršolić