Poznato nam je da u samoći postoji snaga i da u njoj nastaje poezija. Znamo da bez „sposobnosti osamljivanja“, kako je govorio veliki psihoanalitičar Winnicott, nema ni mogućnosti uspostavljanja plodnih društvenih odnosa. Poznato nam je također da je u samoći Drugi uvijek prisutan, ako ništa onda u formi odsutnosti. U samoći se događaju umjetnička i duhovna uzdignuća koja vode veoma kreativnim iskustvima. Međutim, fizionomija izoliranosti izgleda posve drukčije. Ne postoji u njoj ni snaga ni poezija. Ne postoji nikakav Drugi, osim ako nije želja da ga se izbriše. Na horizontu se ne pojavljuje nikakvo kreativno iskustvo, nego samo umrtvljivanje života. Izoliranost na koncu ruši društvenu dimenziju našeg postojanja.

Dok samoća svoje ishodište može imati u životnom izboru, izoliranost se prije svega pojavljuje kao stanje koje je nametnuto, kao rezultat nemogućnosti biranja, kao stanje potonuća, zapuštenosti egzistencije. U našem je vremenu izoliranost postala stvarna društvena kuga. U odnosu na prošlost, uvjeti života u kojima živimo više su izloženi poticajima i kontaktima, ali to može biti samo privid. U društvima u kojima se životna dob znatno produžila, povećanje broja starije populacije povezano je često s povlačenjem iz društvenih veza, povlačenjem iz zajednice, iz života. U posljednje se vrijeme sve to dodatno pojačava zbog ekonomske nesigurnosti i osobne krhkosti kojima su izloženi naši starci. Tragično vrijeme korone udarilo ih je darvinističkom agresivnošću, doslovno ih desetkujući, gurajući ih u još veću napuštenost. Ali nisu samo starci oni koji imaju iskustvo smrtonosnog stanja izoliranosti. U društvu zabave, konzumerizma, individualizma i profita, nastoji se izolirati svakoga tko nije u stanju dosegnuti odgovarajući stupanj izvedbe.

Izoliranost postaje neka vrsta zatvora-utočišta u kojem se vidaju rane i u kojem se oporavlja od poniženja nametnutih od društvenog života koji se zasniva na igri bez pravila. Nije slučajno veliki broj mladih koji se odriču slobode da bi se povukli, da bi izišli izvan paklenog vrtloga života koji prisiljava na pobjedu. Strašno iskustvo pandemije pogoršalo je ovu tendenciju koja je već bila prisutna na Zapadu. Izoliranost ne pogađa samo stare i mlade na marginama proizvodnog ciklusa, nego i same njegove protagoniste. Radi se o izoliranosti, primjerice, onih koji su do kraja posvećeni svome poslu, ali nisu u stanju održavati nikakve druge produktivne veze. U takvoj su izoliranosti mnogi – muškarci i žene koji su svoje živote posvetili profesiji, a primjećuju da su oko sebe napravili spaljenu zemlju. U ovom se smislu radi o društvenoj kugi koja odražava drugo lice kapitalističkog diskursa. Tamna je to sjena koja se nadvila nad prividno trajnu euforiju na koju nas nuka hipermoderna civilizacija. Njezina klinička paradigma može se pronaći u neobičnoj figuri kompulzivnih akumulatora (Prema DSM-u, „poremećaj skupljanja“ [DSM je priručnik za mentalna oboljenja, Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, a kompulzivni akumulatori su ljudi koji gomilaju beskorisne stvari, op. prev.]), koji ispunjanju prostorije u kojima žive svakovrsnim predmetima, nabacanima na hrpe bez ikakve svrhe. Radi se o mrtvim predmetima koji nikada neće biti korišteni, devitaliziranim objektima čija je svrha ispuniti prostor beskrajne praznine. Ali u stvarnosti se ovim popunjavanjem ne smanjuje izoliranost, nego se još više povećava.

Ta tužna istina sastavni je dio takozvanih konzumerističkih društava. Stvari su zauzele mjesta osoba. Umjesto stvaranja veza gomilaju se prekomjerne stvari koje onemogućuju odnose, baš kao i što onemogućuju i kretanje po hodnicima i sobama kuća. Mrtvi su to predmeti nagomilani od osoba koje pate od poremećaja skupljanja. Jednako se događa, da navedem drugu kliničku figuru hipermoderne izoliranosti, i u tehnološkoj hiperpovezanosti. Pozitivni ideal sistematske povezanosti ovdje se pretvara u suprotnost. Dramatično i tiho odvajanje postaje paradoksalni rezultat neograničene hiperpovezanosti, bez pauze i bez predaha. Izoliranosti je vjerojatno suđeno postati, ako već i nije, najneugodnija antropološka oznaka hipermodernog društva. Bezgranično umnažanje „kontakata“ i ekspanzija tehnologije koja to omogućuje, prikrivaju tegobnu stvarnost ovog načina života.

Autor: Massimo Recalcati, La Stampa, 5. 5. 2023. Prijevod s talijanskog: Jozo Š., Polis.ba