Prošloga ljeta, grupa lokalnih ljudi u Bihaću (čiji su vođe bliski nekim političkim strankama) organizirala je nekoliko protesta protiv izbjeglica, tražeći od vlade da ih premjeste izvan grada. Iako se nije skupilo puno ljudi, događaji su pridobili pozornost medija te su poslužili kao izlika lokalnim vlastima da krenu predlagati i provoditi restriktivne mjere.

Mjera koja je imala, i još uvijek ima, najviše utjecaja je donešena 21. listopada od strane USK vlade na sastanku gdje su bili prisutni i IOM (International Organization for Migration) te ministar sigurnosti BiH. Ova je odluka ograničila slobodu kretanja (potencijalnih) tražitelja azila te svih ostalih ljudi u pokretu.

Odluka je donijela mjere koje dopuštaju policiji da uspostavi kontrolnu točku u Velečevu, na “granici” dva entiteta, koja je ujedno i kantonalna granica, te ova kontrolna točka postoji do danas.

U toj je odluci zaključeno da ljude treba spriječiti da ulaze u Una-Sana Kanton osim ako IOM to dozvoli u slučaju da ima mjesta za njihovo smještanje u jednom od postojećih službenih kampova kojima upravlja IOM. Poslije je ova odluka preinačena te se dozvola izdaje od strane lokalnih vlasti.

Sloboda pokreta je također ograničena unutar Kantona, tako da ljudi iz Kladuše ne mogu doći u Bihać čak ni kako bi se susreli sa odvjetnicima.

Ova odluka i njena implementacija je posve promijenila atmosferu, posebno zato što je došla zajedno s dodatnim pritiskom policije prema mrežama solidarnosti.

Ove mjere su dovele do serije ozbiljnih narušavanja ljudskih prava, i to ondje gdje je policija počela izvoditi ljude iz autobusa (u Velečevu) i vlakova (Otoka) koji dolaze iz smjera Sarajeva te prisiljavati neke od njih da se vrate u Sarajevo po vlastitom trošku ili da nađu alternativne puteve.

Od tada, posebice kontrolna točka u Velečevu je postala otvoreni kamp gdje je više od 4000 ljudi (teško je ustanoviti točan broj) dosada bilo zaustavljeno. Obitelji, ponekad s malim bebama, bolesni, ozlijeđeni, maloljetna djeca bez pratnje, su među onima koji su bili zaustavljani te izvođeni iz autobusa. Svi su oni prepušteni skrbi lokalne podružnice Crvenog Križa te ljudima koji žive uokolo.

Tijekom vremena, prema nekoliko svjedočanstava, policija je postajala sve nasilnija i bezbrižnija. Često se može primijetiti kako policija tuče ljude, čak i maloljetne, nasilno ih gurajući, vrijeđajući i ponižavajući.

Ipak, neki su od lokalnih stanovnika pričali s pojedinim policijskim službenicima koji su im otvoreno rekli da to što rade nije po zakonu, ali da moraju slušati naredbe.

Vremenom je policija počela zaustavljati ne samo autobuse već i privatna vozila tragajući za izbjeglicama i migrantima. Često su ove pretrage, bilo autobusa ili vozila, bile bazirane na rasnom profiliranju te su samo ljudi koji nisu bijele boje kože izvođeni van. Mnogi slučajevi kada su turisti neke druge boje kože izvođeni van, neki od njih i spriječeni da nastave put čak i uz pokazivanje putovnice, registrirani su od strane lokalnih aktivista i medija.

Povrh toga, jedan zaposlenik DRC-a (Danish Refugee Council) koji posjeduje važeću ispravu tražitelja azila te radnu dozvolu u Bosni, bio je zaustavljen dok je putovao na posao iz Sarajeva u Bihać te je pušten tek nakon što je DRC došao intervenirati u Velečevo.

Vladini predstavnici opisuju ove metode kao “kontroliranje priljeva migranata” u Una-Sana Kanton.

Mjesto na kojem su ljudi izvođeni iz autobusa ili dovođeni od strane policije jest livada bez ikakvog zaklona od vjetra, kiše, snijega, hladnoće pa čak ni sunca. Policija ne dopušta Crvenom Križu da barem privremeno postavi skloništa za ljude koji su prisiljeni ostati ondje, nekad čak i po nekoliko dana budući da nemaju dodatna financijska sredstva da si plate autobusne karte za povratak u Sarajevo.

Osim toga, postavljanje kontrolne točke između dvije administrativne jedinice BiH također narušava pravo kretanja lokalnih stanovnika.

Vaša prava, pravna nevladina organizacija utemeljena i financirana od strane UNHCR-a (United Nations High Commissioner for Refugees), pokrenula je ovo pitanje na različitim razinama, također i u uredu Ombudsmana. Međutim, njihov posao nije transparentan tako da javnost u Bosni ima malo ili nikakvih informacija.

Već godinama, organizacije za ljudska prava u Bosni gotovo da ne postoje te praktično nema nikoga da o ovome govori u javnosti.

Takav stav omogućava buduća kršenja ljudskih prava, kao i ilegalne akcije od strane policije i drugih aktera.

Istovremeno, šutnja od strane UN-ovih agencija, kao i IOM-a, te njihovo prihvaćanje ovih kršenja ljudskih prava omogućuje da policija i vlada djeluju ilegalno.

Izvor: Mreža za izgradnju mira

S engleskog preveo: Goran Stanić, Prometej.ba