U rujnu 2021. Peter R. Neumann bio je među posljednjim pokroviteljima kandidata za njemačkog kancelara Armina Lascheta. U završnici loše predizborne kampanje trebao je osmeročlani „tim za budućnost“ donijeti veliku prekretnicu. Tri tjedna kasnije sve je to postalo povijest. Sam Neumann bio je jedan od najmarljivijih Laschetovih navijača na Twitteru, „na TV-u i u novinama 'Bild'“ (Gerhard Schröder). Na polje sigurnosne politike pak, ovaj „stručnjak za terorizam“ gotovo da se nije ni osvrnuo. Svoju Twitter zajednicu je obavijestio da će morati pričekati na manuskripte da je Njemačkoj potrebno vijeće za nacionalnu sigurnost – što je u Njemačkoj šifra za navodnu stratešku sposobnost. I to je bilo to.

Nakon poraza i jedne godine manuskript je dostupan u obliku knjige. Izgleda prilično zastarjelo. I to ne zbog pomicanja datuma objave zbog predizborne kampanje. Umjesto toga će čitatelj već na naslovu ostati u čudu: „Novi svjetski neporedak“. Već je Carlo Masala, profesor na Sveučilištu saveznih oružanih snaga u Münchenu, svoj parforceritt kroz svjetsku politiku nazvao „Svjetski neporedak/nered“, koja se prvi puta pojavila 2016. godine.

Nepreglednost i nepredvidivost će prema Masalinoj središnjoj tezi obilježiti politiku 21. stoljeća. Zapravo, vojna, ekonomska i politička moć u svijetu globalne difuzije moći, koje već dugo ne vode prema ili preko Washingtona, više nisu sinonim za sposobnost postizanja vlastitih ciljeva. Već prije šest godina je Masala ilustrirao ove uvide na primjeru starih prijetnji, novih rizika i hibridnih izazova: nacionalizam, raspad država, terorizam, migracije, digitalizacija, pandemija i klimatske promjene. Masalina sažeta analiza, sada dostupna u dopunjenom izdanju, izdržala je test vremena.


Zapad na optuženičkoj klupi

Što bi dakle trebalo biti novo u Neumannovom „Svjetskom neporetku“, nije jasno čitatelju. Još je značajnije to što se profesor iz Londona uopće ne bavi pitanjima svjetskog poretka u svojoj srži.

Umjesto toga se u 18 poglavlja žustrim perom upušta u pregled posljednjih trideset godina: od optimizma 1990-ih, za koje se činilo da idu prema globalnom političkom monizmu, u kojem je svijet država trebao mutirati u globalno društvo, preko 2000-ih u kojima su Sjedinjene Američke Države prokockale svoju jedinstvenu poziciju moći, sve do posljednjih desetljeća u kojem su strateška prenaprezanja neoimperijalističkih pohlepa i niz kriza postali znakom novog doba. Tko je propustio čitati novine i pogledati svaki talk show posljednjih desetljeća može ih u Neumannovom „Svjetskom neporetku“ brzo pregledati.

Na optuženičkoj klupi sjedi Zapad. Sam Neumann u svojoj osobi utjelovljuje osobe glavnog tužitelja i sudaca. Povijesno znanje kao doprinos samorazumijevanju u sadašnjosti ne igra nikakvu ulogu. Također nitko neće biti ni intelektualno opterećen. Stoga je osnovni obrazac za to vrlo jednostavan: tamo gdje su odnosi složeni, sugerira se jednoznačnost.

Tako se Heinrich August Winkler i Niall Ferguson svrstavaju u naivne „idealiste“, a Francis Fukuyama, Thomas Friedman i John Ikenberry se degradiraju u intelektualne početnike. Školi (neo)realista se spočitava da žele „natjerati Zapad da odustane od vrijednosti koje ga definiraju“. Tako su „liberalne (europske) elite“ navučene na „obmanu“. I tako se u cjelini stvara iskrivljena slika Zapada za kojeg se kaže da je odgovoran za sva zla ovoga svijeta: za „manje demokracije“ u Rusiji; za učvršćenu „autoritarnu vladavinu“ u Kini; za sirijsku katastrofu. To je onda zaista previše pojednostavljeno.


Besmislene fraze

Činjenica da je zapadna politika zadnjih desetljeća prečesto oscilirala između diletantizma i dvostrukog morala, da je altruistički upakirana vjera u izvoz vlastitih vrijednosti često išla ruku pod ruku s nepoznavanjem prirode drugih kultura, nedvojbena je istina – ali ništa što nije poznato. Carlo Masala je još prije šest godina diferencirano i zaoštreno ukazao na iluzije Zapada, uvijek ih kontekstualizirajući u međunarodni poredak, od kojeg je čini se preostalo samo regulativno načelo protuteže moći.

Neumann može malo toga učiniti s predstavnicima realističke škole međunarodnih odnosa, kojim pripada i Masala. Čovjek je tim više uzbuđen zbog posljednjeg poglavlja u kojem čitatelju objašnjava „što je sada važno“. To mu je posljednji metak, a ispostavit će se da je ćorak. Uostalom, što misliti o knjizi koja želi biti „knjiga o idejama“, da bi se na kraju zaključilo da joj ne trebaju nikakve nove ideje? Umjesto toga, Zapad se mora „hitno ponovno osmisliti, i to kao trajna modernost“ koja „postupa poštenije, pragmatičnije i inkluzivnije“.

U besmislenoj frazi, poza sveznajućeg „stručnjaka“ postaje farsa. Da je drugačije, naučili bismo što znači novi kineski dugi marš i ruska politika destrukcije, koji su otvorili prostore nasilja; što izrasta iz nove ovisnosti Europe o Sjedinjenim Državama i kako bi izgledala europska sigurnosna arhitektura ako Amerika opet bude neophodnija, a Rusija – riječima Egona Bahra – ostane nepokolebljiva.

Odgovor na to je Carlo Masala skicirao na kraju svoje knjige. To postaje afirmativna teza o svjetskom neredu koji više nego ikada nalikuje globalnoj političkoj igri moći bez suca, u kojoj liberalni temelji sve više erodiraju, suprotstavljena načela poretka se međusobno bore te jačaju remetilačke tendencije. Od optimizma iz devedesetih doista nije ostalo ništa. A jednako tako malo i od spoznaje da tek samo strateško obuzdavanje stvara legitimitet autoriteta.


Izvor: www.nzz.ch

Prijevod: Darko Pejanović, Prometej.ba