Kada je britanska Komisija za jednakost i ljudska prava obznanila da istražuje odnos Laburističke stranke prema jevrejskim članovima te stranke, mnogi protivnici Jeremyja Corbyna tvrdili su da je ovo dokaz njegovog navodnog antisemitizma. No, s obzirom na to da je sama istraga političko oružje – i kako je komisija danas objavila dugo odlagani izvještaj oko kojeg se diglo mnogo halabuke, napadi na ljevicu još više jačaju.

Sredinom oktobra, jedan novinar BBC-a obavijestio je gledaoce da se očekuje da će izvještaj o antisemitizmu u britanskoj Laburističkoj stranci koji je sprovodila Komisija za jednakost i ljudska prava (eng. Equality and Human Rights Commission – EHRC) biti „veoma kritičan“. Zapravo je čitav proces koji je popratio ovaj izvještaj već bio poprilično kritičan prema samom EHRC i britanskim medijima koji su održali rigorozan kodeks šutnje unatoč brojnim dokazima koji podrivaju stanovište istrage Komisije.

Ova dugotrajna saga počela je u junu 2019, kada su u EHRC-u obznanili da vode istragu o Laburističkoj stranci zbog mogućih kršenja zakona o jednakosti, nakon što su zaprimili žalbe dvije grupe, Kampanje protiv Antisemitizma (eng. Campaign Against Antisemitism – CAA) i Jevrejskog Laburističkog Pokreta (eng. Jewish Labour Movement – JLM).

Za veliki broja britanskih novinara, ovo obavještenje predstavljalo je gorku osudu vodstva Jeremyja Corbyna. Ukoliko je EHCR donio tako značajnu odluku, to bi samo moglo značiti da su laburisti pod vodstvom Corbyna postali zagriženi u antisemitizmu, te da je vodstvo stranke bilo zaslužno za ovu sramotnu degeneraciju.


„Koliko para, toliko muzike“

Naravno, ove pretpostavke moraju ovisiti o kredibilitetu samog EHRC-a. Ova Komisija osnovana 2007. godine tokom posljednjih godina laburističke vlade Blaira i Browna, spojila je odgovornosti tri postojeća tijela za sprovođenje zakona protiv diskriminacije. Iako je formalno neovisna o britanskoj Vladi, Komisija predstavlja javno tijelo koje kao takvo prima novčana sredstva od države.

EHRC se suočio sa drastičnim rezovima budžeta otkada je David Cameron preuzeo vlast 2010: sa £63 miliona te godine pao je na današnjih £17.4 miliona. Ovo je možda bio razlog zašto EHCR nije previše napadao Camerona ili njegove nasljednike. U julu 2020, dva bivša povjerenika EHRC-a, Simon Woolley, koji je prethodno bio jedini crnac u Komisiji, i Meral Hussein-Ece, jedina muslimanka – rekli su za Newsweek da nisu ponovo postavljeni na radna mjesta 2012. zato što su bili „previše bučni i gorljivi“ u vezi sa pitanjima rasizma.

Advokat Geoffrey Bindman – bivši pravni savjetnik Komisije za rasnu jednakost, čiju je funkciju sa formiranjem preuzeo EHRC - izjavio je da EHRC-u „nije dato dovoljno resursa tako da su često bili izbirljivi u vezi sa problemima kojima su se bavili, a koji nužno nisu bili najvažniji.“ Kada je EHRC objavio izvještaj o rasizmu na britanskim univerzitetima u oktobru 2019, bili su kritizirani zbog toga što su u okvire izvještaja uključili navodne rasističke napade na bijelce – i napade na Engleze u škotskim i velškim institucijama.

Harriet Harman, političarka iz Laburističke stranke i predsjednica zajedničkog komiteta o ljudskim pravima na Westminsteru, 2016. godine je kritizirala postavljanje Davida Isaaca na mjesto predsjednika EHRC-a. Kao što je Harman zamijetila, Isaacova pravna firma Pinsent Mason učinila je „mnogo posla“ za britansku vladu: „Najveći dio njegovih prihoda dolazit će od interesnih skupina. Kako se kaže, „koliko para, toliko muzike“.“

U novembru 2019, u BBC-ovoj emisiji Newsnight objavljen je sadržaj procurjelog pisma u kojem izvršna direktorica EHRC-a Rebecca Hilsenrath optužuje Isaaca zbog prevelike bliskosti sa konzervativnom vladom: Isaac, napisala je Hilsenrath, „redovno odbija da zauzme javne stavove“ o pitanjima koja mogu predstavljati problem vladajućoj stranci.


Linija manjeg otpora

Slika koju dobivamo - o tijelu čije uzde čvrsto drži britanska vlada prijetnjama da će im srezati budžet ukoliko pređu crtu – u potpunosti je u skladu sa EHRC-ovim trenutnim učincima koji prate liniju manjeg otpora. U maju 2019, Muslimansko vijeće Britanije (eng. Muslim Council of Britain – MCB) zatražilo je da EHRC „istraži da li je Konzervativna stranka prekršila obaveze koje spadaju pod Zakon o jednakosti,“ stvarajući neprijateljsko, diskriminatorno ozračje za muslimane kao članove ili potencijalne članove te stranke.

MBC je uz žalbu poslao dugi popratni dosije koji je pokazivao da su konzervativci napadali muslimane u svojim izbornim kampanjama i dopuštali da višim dužnosnicima u stranci – uključujući njihovog vođu, Borisa Johnsona –nekažnjeno prođu šovinističke, antimuslimanske izjave. U izvještaju su se nalazile na desetine uvredljivih komentara kancelara, izbornih kandidata, te drugih javnih predstavnika Konzervativne stranke.

Kako nisu dobili nikav odgovor od EHRC-a, MCB je ponovio zahtjev za istragu u novembru 2019, usred kampanje za parlamentarne izbore. Iz EHRC-a će samo izjaviti da razmišljaju o žalbama koje su zaprimili „kako bi odlučili da li je potrebno sprovesti ikakve radnje“. U martu 2020, MCB je poslao svjež dosije sa preko 300 pritužbi o islamofobiji. Iz EHRC-a su za novinare izjavili kako još uvijek „aktivno razmišljaju o tome da li da poduzmu ikakvu radnju“.

Konačno, u maju 2020, Komisija je objavila izjavu u kojoj formalno odbijaju zahtjev MCB-a, koji ne bi bio „primjeren“, s obzirom na to da su Konzervativci već obećali da će sami izvršiti istragu. Iz MCB-a su tu istragu odbacili kao „fasadu iza koje kriju na stotine islamofobičnih izjava koje smo već otkrili“, u redovima torijevaca. Nedugo nakon ove obavijesti, Basit Mahmood iz Newsweek-aje otkrio da jedna od povjerenica EHRC-a, Pavita Cooper, nije obznanila da je bila donatorka Konzervativne stranke kada se priključila Komisiji.

Bilo kako bilo, aktivna podrška torijevcima ne mora biti motivacija iza odluke EHRC-a da ih oslobode ove neprijatne situacije. Konzervativna stranka biti će na vlasti najmanje do narednih parlamentarnih izbora, i vrlo je moguće i nakon njih. Imaju bezrezervnu podršku krajnje pristrasne novinske industrije čiji glavni naslovi bespogovorno osuđuju svako službeno tijelo koje pravi probleme vladi (i kopaju po smeću njihovih povjerenika, doslovno i metaforički).

Želja za mirnim životom EHRC-ovih glavešina savršeno bi objasnila njihovu nevoljkost da se pozabave torijevskom strankom koja je sasvim očigledno zasićena rasizmom od vrha naniže.


Zainteresirane strane

EHRC nije imao nikakvu dilemu kada je odlučio pokrenuti istragu o Laburističkoj stanci. Štaviše, ta odluka popraćena je pohvalama britanske štampe, uključujući i manje članove koji ne pripadaju torijevcima – liberalne novine su mnogo uložile u konzervativne medijske narative o „laburističkom antisemitizmu“ pod vodstvom Jeremyja Corbyna, tako da sad nisu imali nikakvu namjeru propitivati takav narativ.

Kao rezultat toga nije bilo nikakvog smislenog propitivanja grupa koje su prvobitno zatražile istragu. Kampanja protiv Antisemitizma (CAA) je građanska kampanja protiv antisemitizma u istoj mjeri u kolikoj je Udruženje poreznih obveznika građanska kampanja zadužena za efikasnu upotrebu javnog novca – tačnije rečeno, nema veze sa antisemitizmom.

Osnovana u ljeto 2014, dok je Izrael žestoko bombardirao Gazu, prioritet CAA je napadanje kritičara Izraela izmišljenim navodima o antisemitizmu – na primjer, napadanjem Sedmice Izraelskog aparthejda na britanskim univerzitetima. U tom smislu, drži se pristupa američkih grupa kao što su Antidifamacijska liga i Centar Simon Wiesenthal. Institut za jevrejsko političko istraživanje kritizirao je rani izvještaj CAA o antisemitizmu u Britaniji, tvrdeći da je„prepun propusta“ i „poprilično neodgovoran“.

Grupa je došla u prvi plan u kampanji protiv Jeremyja Corbyna, te je čak lažirala istraživanje o antisemitskim stavovima u Britaniji, namjerno mijenjajući način na koji su mjerili antisemitizam kako bi dobili negativne naslovnice o Laburističkoj stranci.

Što se tiče Jevrejskog laburističkog pokreta (JLM), oni su uvijek negirali da su pro-izraelska lobistička skupina. Štaviše, njihove vođe tvrde kako su žestoki kritičari vlade Benjamina Netanyahua. Međutim, tadašnji predsjednik grupe, Jeremy Newmark, govorio je rame uz rame sa Netanyahuovim ambasadorom, Markom Regevom, na sastanku istomišljenika pri konferenciji Laburističke stranke 2016. godine, gdje su raspravljali o najefikasnijim strategijama za narušavanje solidarnosti sa palestinskim pitanjem među britanskim laburističkim pokretom.

U februaru 2020, JLM je bio jedan od suorganizatora izborne kampanje za vodstvo Laburističke stranke sa Laburističkim prijateljima Izraela. Novinar Robert Peston koji je bio moderator na tom događaju tražio je da kandidati podrže Nakbu.


Sumnjivi dosije

Na svu sreću, u mogućnosti smo da pažljivo proučimo JLM-ov izvještaj EHRC-u, koji je procurio u noći parlamentarnih izbora 2019 (CAA-ov izvještaj još uvijek nije dospio do javnosti). Pomno proučavanje JLM-ovog dosijea otkrilo je da je prepun laži, besmislica, pogrešnog predstavljanja i nelogičnosti.

U dijelu o Jeremyju Corbynu, na primjer, tvrde kako se „pojavio video koji prikazuje gospodina Corbyna kako u Tunisu 2014. polaže vijenac na grobove terorista Crnog septembra, koji su ubili izraelske olimpijske atletičare 1972. godine.“ Muškarci koji su zapravo izveli Minhenski masakar te godine sahranjeni su u drugoj državi, u Libiji. Corbyna se također optužuje da je položio vijenac na grob Abu Iyada, komandanta Palestinske oslobodilačke organizacije – što bi zasigurno bilo manje sporno od prisustva britanskih političara kao što su Tony Blair i David Cameron sahrani Ariela Sharona – iako to u stvarnosti uopće nije učinio.

Dio o Jeremyju Corbynu navodi izvještaj u kojem ga optužuju zbog izjave da „Cionisti... ne razumiju englesku ironiju“ i insistiraju da je izraz „cionisti“ morala biti kodna riječ za „Jevreji“. U stvarnosti Corbyn nije ništa rekao o „cionistima“ kao općoj skupini ljudi. On je zapravo posebno ciljao na mali krug nasilnika koji su uistinu bili militantni, na desničarske cioniste, koji su maltretirali palestinskog ambasadora na sastanku u Londonu.

Corbynova javna kritika, koja se u potpunosti oslanjala na pretpostavku da su provokatori Englezi, za razliku od ambasadorove, bila je mnogo blaža od onoga što su ovi svojim neotesanim ponašanjem zaslužili. Na kraju se čovjek zapita zašto, ukoliko je izvještaj o Corbynu toliko negativan kao što to njegovi kritičari tvrde, iznova moraju da izvrću činjenice do tačke neprepoznatljivosti.

U JLM-ovom izvještaju tvrde kako je Ian Austin bio žrtva antisemitizma kada se suočio sa disciplinskim saslušanjem zbog vrijeđanja predsjednika stranke Iana Laveryja. JLM ovo opisuje kao „žustru raspravu o antisemitizmu“, iako svjedoci nisu prijavili da su čuli kako Austin govori išta o antisemitizmu dok je Laveryja nazivao „skotom“ i „drkadžijom.“

Austin, koji je nekoć bio visoki dužnosnik laburista usporedio je svoje stavove o imigraciji sa stavovima BNP-a (British National Party, desničarska stranka, op. prev.), nedugo zatim je napustio Laburističku stranku, te vodio kampanju Borisa Johnsona na izborima 2019, nakon čega je dobio plemićku titulu na račun svoje službe.


Suočavanje sa stvarnošću

U klasičnom primjeru kružnog argumenta koji se nalazi iza lažnog narativa o „laburističkom antisemitizmu,“ JLM je čak pripisao neprihvatanje takvog narativa kao dokaz „antisemitske krize“ u stranci:

YouGov istraživanje o članovima Stranke otkrilo je da dok 68% ispitanika misli da je antisemitizam problem, 77% njih vjeruje da su tvrdnje o antisemitizmu „pretjerane“ ili „napuhane“ kako bi ugrozile ugled gospodina Corbyna i Laburističke stranke.

JLM očigledno smatra kritičnim to što velika većina članova Laburističke stranke vidi šta se nalazi iza svega ovoga.

Nakon nekoliko godina brojnih medijskih izvještaja o „laburističkom antisemitizmu,“ akademski istraživači upitali su članove javnosti da pogode koliki je procent članova Laburističke stranke bio discipliniran zbog antisemitizma. Prosječna pretpostavka bila je jedna trećina, što je otprilike tristo puta više od stvarne brojke koja iznosi tek 0,1%.

Ovaj veliki jaz između percepcije i stvarnosti bio je funkcija obmanjujućeg izvještavanja nezamislivih razmjera, sa rijetkim, ako i postoji ikakav, presedanom u savremenoj britanskoj historiji. Spremnost članova Laburističke stranke da održe empirijsko uporište usred ovih napada je vrijedna pohvale, koliko god je nekima to možda bilo frustrirajuće.


Teorija o krizi

Činjenica da se JLM-ov izvještaj toliko igra sa činjenicama koje se tiču javnih zapisa ima jasne implikacije kada se dotakne slučajeva gdje takvi zapisi ne postoje. Nepojmljivo je da je EHRC mogao naći dovoljan temelj za istragu u ovom dosijeu, dok je u isto vrijeme odbacio iscrpan izvještaj MCB-a o rasizmu torijevaca tvrdeći da je nedovoljna početna tačka. Iz svemira se vidi da se na Laburističku i Konzervativnu stranku primjenjuju dupli standardi.

Poput BBC-ove Panorame koja je emitirala epizodu pod naslovom„Da li je Laburistička stranka antisemitska?“ nedugo nakon što je EHRC objavio da započinje istragu, izvještaj JLM-a uglavnom se oslanja na svjedodžbe bivših čelnika Laburističke stranke koji su Corbyna i njegove saveznike optužili da štite antisemite među redovima stranke.

Izvještaj koji je procurio, pripreman pod nadzorom Jennie Formby, bivše generalne sekretarke laburista, do danas je obezbijedio brojne dokaze da su ovi samoproglašeni „zviždači“ u najmanju ruku bili krajnje nekompetentni u ophođenju sa žalbama o antisemitizmu, dopuštajući da se slučajevi gomilaju mjesecima umjesto da se smjesta pozabave njima. Neosporno je da je rješavanje tih slučajeva ubrzano kada je Formby zamijenila Iain McNicol 2018. godine.

Međutim, pretjeranim fokusiranjem na način rješavanja tih žalbi zapostavili bismo širu sliku. Medijski narativ o „laburističkom antisemitizmu“ – koji se tiče stvarnih slučajeva antisemitizma u onolikoj mjeri koliko se narativ o „prevari sa socijalnim naknadama“ tiče stvarnih slučajeva prevare – oslanja se na pretpostavku da je došlo do dramatičnog uspona u rasprostranjenosti antisemitizma među laburistima nakon 2015, do mjere u kojoj je stranka postala zaražena antisemitskim stavovima od vrha do dna. U ovom grmu leže prave laže.

Uistinu, ne postoji nikakav dokaz o značajnom porastu antisemitizma pod vodstvom Corbyna; niti postoje ikakvi dokazi da su antisemitski stavovi zastupljeniji među laburistima više nego u drugim velikim strankama; niti postoji ikakav dokaz da su članovi Laburističke stranke podložniji antisemitizmu od presjeka nasumičnog uzorka britanske javnosti (zapravo izgleda da su njihovi stavovi značajno manje antisemitski). Ono što se promijenilo nakon 2015. je to da se masivno povećao nivo nadzora nacionalnih medija i različitih izbornih grupa koje su tražile dokaze o „laburističkom antisemitizmu.“ U suštini, to je više bilo pitanje potražnje nego ponude.

Da se isti nadzor primijenio na druge britanske stranke – ili laburiste prije Corbyna – zasigurno bi bilo moguće naći mali procent njihovih članova koji su objavljivali antisemitske stavove na društvenim mrežama; da su britanski mediji proglasili da ima dovoljno dokaza da se proglasi „antisemitska kriza“, onda bi ta kriza i nastupila. Koncepti poput„krize rasizma“ među torijevcima ili „krize islamofobije“ nikada nisu zadobili marketinšku pažnju u krugovima britanskih medija, makar se pokazali tačnim nečuveni izvještaji o stranci, tako da proglašavanje krize očito nije zasnovano na objektivnim kriterijima.


Hrvanje sa sjenama

Disciplinski proces protiv Laburističke stranke ne može adresirati „antisemitsku krizu“ koja je prvenstveno postojala na nivou medijskog diskursa, baš kao što ni jedan čovjek ne može srušiti sopstvenu sjenu na pod. Zasigurno je u procesu bilo strukturalnih nedostataka, koji su pogoršani greškama pojedinaca, kao što se može i očekivati u svim velikim birokratskim organizacijama.

Izazov rješavanja ovih nedostataka i grešaka bez prethodne pripreme pogoršali su zlonamjerni glumci koji su spamovali sistem za upravljanje pritužbama lažnim navodima o antisemitizmu, i neprijateljski stranački službenici koji su više puta bacali klip među točkove – procurjeli izvještaj sadrži veliki broj dokaza o obje tvrdnje.

Ipak, čak i savršen disciplinski postupak nije mogao spriječiti meta-kontroverzu o „laburističkom antisemitizmu“. Britanski mediji zajednički su odlučili da se radi o hitnom pitanju od državnog značaja – dovoljno da u to vrijeme sedmicama dominira ciklusom vijesti – ukoliko je šačica članova Laburističke stranke, bez ikakve pozicije autoriteta u stranci, izrazila antisemitske stavove (ili stavove koji bi tendenciozno mogli biti predstavljeni kao takvi).

Iste te medijske kuće učinile su da se zajedničkim naporima redefinira pojam „antisemitizam“ tako da više nije imao veze sa predrasudama o Jevrejima već se primarno odnosio na stavove o Izraelu. U konačnom obrtu, osudili su sve osobe koje su propitivale ovaj nestabilni koncept nazivajući ih „negatorima antisemitizma.“

Sa ovim empirijskim i pojmovnim protokolima, narativ o „laburističkom antisemitizmu“ je poput stroja koji se beskonačno kreće i koji proizvodi gorivo dokle god je Corbynovim protivnicima to potrebno. Glavni propust Corbynovog vodstva u ovom smislu je to što se nisu snažno branili umjesto što su davali neopravdane ustupke kojima su kupovali dane i sedmice mira na račun mjeseci i godina bola. No takva priznanja uzalud ćemo tražiti u izvještaju EHRC-a.

Autor: Daniel Finn, magazin Jacobin, 29. 10. 2020.

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba