Liberalno-predstavnička demokracija i njezine institucije kreću se kroz prostore koji su sve udaljeniji od pravih globalnih sukoba koji se kreću između života i smrti. Kapital i transnacionalne kompanije uništavaju bilo koje pravo koje se protivi merkantilizaciji na globalnoj razini. Ako elite žele zadržati i nastaviti uvećavati svoju dobit, prakse protiv ljudi, zajednica i prirode će ići u nedogled.

Ova tendencija se razvija i evoluira drugačije u zavisnosti od država, vremena, teritorija i konkretnih formi koje ju nose. Ali, pitamo se, je li to samo privremena devijacija demokratskog sistema s autoritarnom bojom? Ili se naprotiv, podstiče novi neofašistički prostor koji postaje sve institucionaliziraniji i širi?

Nema sumnje da ovaj prostor nije isti kao u tridesetima ili četrdesetim godinama prošlog stoljeća, jer je on sada povezan sa civilizacijskom krizom koju prolazimo. 1933. Nacistička stranka je izbornim putem osvojila vlast i za samo dva mjeseca izgradila diktaturu.

Aktualni neofašizam razlikuje se od klasičnog fašizma po tome što može koegzistirati, barem za sada, s institucijama koje su zastupljene u liberalnom modelu i sa institucijama pravne države. Ali naravno, ispražnjene od sadržaja i gledano u strogo formalnom smislu. Nije potrebno žrtvovati elektoralne prepirke za izgradnju političke arhitekture koja se temelji na neofašističkim idejama jer je ona generirana od privatnih subjekata i korporativne moći. Radi se o odobravanju i konstitucionalizaciji niza prekoračenja o kojima se, za narodni suverenitet, ne bi smjelo pregovarati.

Uz sve to, institucije koje proizlaze iz liberalne demokracije više nisu funkcionalne za interese elita, i to otvara nove prostore moći i institucionalnu arhitekturu koja je jako daleko od demokratskih principa.

Trenutna civilizacijska kriza povlači za sobom zaoštravanje načina vršenja vlasti, ali se ne može automatski okvalificirati kao fašizam. Mnogo je primjera ogrubljenja formalno demokratskih modela, kao što je slučaj sa Španjolskom i Katalonijom, ili sa zatvaranjem osam mladića iz Altsasua. U SAD-u, gdje su autoritarna zlostavljanja također česta, postoji milijun uhićenih migranata na njenoj južnoj granici u prošloj godini, što izaziva ozbiljnu sumnju u to jesu li ta rasistička uhićenja siromašnih ljudi puki antidemokratski eksces ili to ide ka nečemu mnogo kompleksnijem.

Važno je povezati i kontekstualizirati, u okviru nove globalne dinamike, činjenice koje političko-ekonomske snage kvalificiraju kao navodne ekscese i izolirane slučajeve. Politika istrebljenja države Izrael protiv palestinskog naroda. 35 000 ubijenih i nestalih ljudi u Sredozemlju u posljednjih 25 godina – drugi izvori govore da je taj broj dvostruko veći – tajna groblja migranata neizrecivih razmjera u Sahari... Ovo nisu izolirani slučajevi, ovu su povezane stvari i odgovaraju na globalnu logiku koja je konfigurirana kao novi neofašistički prostor, koji se ističe svojom institucionaliziranošću, raspoređenom i sve više artikuliranom konstrukcijom.

U tim koordinatama, toleriranje onoga što se etički ne može tolerirati postaje dio centralne jezgre političke prakse. Dok u isto vrijeme narodni suverenitet ostaje zamagljen pred institucionalnim oklopom. Nekrokapitalizam – stavljanje smrti u središte ekonomskog i političkog vladanja, ne isključivo na njene efekte – koji se pojavljuje kao globalna kategorija koja to opravdava.

U klasičnoj verziji fašizma govorili bismo o potpunom suzbijanju prava i sloboda i općem napadu na one koji se ne slažu. I o industriji smrti.

Trenutno nismo u tom scenariju, ali ne bi bilo čudno ustvrditi da ekstremni autoritarizam ustupa novi neofašistički prostor u kojemu određene prakse postaju pravilo, a ne iznimka.

Neke prakse utječu na samu konfiguraciju ljudskih prava, poput nekropolitike: puštajući hiljade siromašnih ljudi – koje se gleda rasistički – da umiru. Fragmentacija prava koja ide ka kategorizaciji ljudi, rasističke i heteropatrijarhalne prakse, posebno tretiranje za određene grupe, trgovina ljudima, masovne deportacije.

Uništavaju se prava ljudi, naroda i prirode. To je slučaj sa klimatskom krizom i uništavanjem ekosistema, femicidima nad ženama i rodnom marginalizacijom, koncentracijskim logorima, progonom i eliminacijom onih koji se ne misle isto, stezanjem kolonijalnog kaiša i ratovima sa oružjem za masovno uništenje.

I napokon, to pogađa centralnu jezgru kolektivnih prava, kao što je aproprijacija zajedničkih dobara. Tu je prekarnost radnih odnosa koja se učvršćuje, neoliberalna reorganizacija proizvodnje i reprodukcije, protjerivanje milijuna ljudi s njihovih teritorija jer im velike korporacije oduzimaju njihovu zemlju i prirodna dobra.

Elite, vlade i ekonomsko-financijerske institucije ne samo da eliminiraju i oduzimaju prava, nego također određuju tko su pravni subjekti i tko spada u kategoriju ljudskih bića. To nadilazi konsolidaciju ekstremne desnice u izbornom smislu, budući da feudalizacija ekonomskih, političkih i pravnih odnosa kolonizira institucionalnu arhitekturu predstavničkih demokracija.

www.naiz.eus

Prijevod: Darko Vujica, Prometej.ba