Izvor fotografije: commons.wikimedia.org/wiki/File:Ponte_romana_Chaves_01.jpg

Općepoznata je stvar da mostovi služe povezivanju. Rijetko u svijest dolazi sudbonosna činjenica da povezivanju prethodi razdvojenost, tj. da prelaženju mosta prethodi odvajanje. Što je – pored njihove neposredno praktične namjene – značenje mostova? Odakle dolazi njihova estetska vrijednost, odakle njihov metaforičko-simbolički potencijal? Što ih veže uz prirodu i u čemu se sastoji njihova političko-društvena funkcija?

„Samo ljudima je, nasuprot prirodi, dano vezati i razrješavati, i to na osobit način da je prvo, vezanje, uvijek pretpostavka drugoga, razrješenosti. Ukoliko iz nesmetanog poretka prirodnih stvari izdvojimo dvije i označimo ih kao „razdvojene“, te smo dvije stvari već u našoj svijesti stavili u uzajamni odnos, te smo dvije stvari već zajednički podigli u odnosu na ono što leži između njih. I obratno: Kao povezano percipiramo samo ono što smo prethodno nekako izolirali jedno od drugoga, tj. stvari moraju prvo biti razdvojene kako bi potom bile povezane.“


Simmelov „Duh koji poseže prijeko“

Prvi filozof, koji je podrobno promatrao „korelaciju razdvojenosti i ujedinjavanja“ kao značajku mostova bio je Georg Simmel. U njegovom 1909. objavljenom eseju „Most i vrata“ on je napisao:

„Praktično kao i logično bilo bi besmisleno povezivati ono što nije bilo odvojeno, ono što u nekom smislu ne ostaje odvojeno […] Ali ovdje prirodna forma izlazi u susret ovom pojmu kao s pozitivnom namjerom, ovdje se čini kao da je između elemenata i za sebe postavljeno odvajanje preko kojega Duh poseže prijeko, pomirujući i ujedinjujući.“

Simmelovoj slici „Duha koji poseže prijeko“ srodan je jedan pojam kojega je skovao filozof i pedagog Ernst Kapp 1877. u svom djelu „Osnove filozofije tehnike“: radi se o kovanici „Projekcija organa“.

Slika i pojam misle ovdje jedan projektivan odnos u kojem sudjeluju prostorno opažanje, volja, fantazija i igra. Oboje su ključevi razumijevanja povijesnog podrijetla mostova. U jednom slučaju poseže u jednom tijelu lokalizirani duh preko nečeg razdvojenog, u drugom slučaju se projicira tijelo kao most i produžava se u konstrukciju; oboje zajedno, duh i tijelo, stvaraju i oblikuju svijet.

Ova tumačenja ne proturječe pretpostavci da su preko potoka oborene grane i drveće nekoć djelovali kao uzori za gradnju mostova i da je njihovo neposredno korištenje dalo čak i poticaj „posezanju prijeko“, projiciranju i gradnji mostova.


Tjelesnost čini mostove upotrebljivima za metafore

Filozof Hans Blumenberg je sto godina nakon Ernsta Kappa ponovno posegnuo za ključem „organske projekcije“ kako bi metaforičku upotrebu „tehničke elementarne ideje mosta“ povezao s njenim podrijetlom:

„Ukoliko takve tvorbe nisu 'pronađene', nego 'projicirane', tada je njihova upotreba u metaforama tek nerazumljena anamneza njihovog podrijetla.“

Bilo da anamneza – ponovno oživljavanje, povratak – podrijetla korištenja mostova u metaforama ostaje nerazumljena ili čak nesvjesna, teza filozofa Blumenberga biva potvrđena literarnim slikama u kojima se naslućuje podrijetlo korištenja mostova u metaforama.

„bridge, gäscher, köprü, most, pont ...“

Zato što mostovi posjeduju tjelesnost i u svom izgledu daju sliku za odvajanje i povezivanje, kao i za projiciranje ljudske tjelesnosti u svijet, riječ most je bila i jest prikladna za prenešenu upotrebu u metaforama, simbolima i jezičnim slikama.

Pjesma Martina Heideggera „Mostić“ objavljuje:

„Mi smo mostić / Mostić, to smo mi“;

a jedna poznata pjesma 1970-ih obećava:

„Poleći ću se poput mosta iznad uzburkane vode.“


Mostovi su sveprisutni

Uobičajene su izreke poput: udariti most, graditi zlatni most, srušiti mostove iza sebe. Nekoć „preteče jedne nove upotrebe jezika“ – formulacija američkog filozofa Richarda Rortyja – s vremenom su se „leksikalizirale“, učvrstile, izbrusile, što ne isključuje njihovo ponovno oživljavanje u novim kontekstima. Osim toga pjesnički mislećim ljudima polazi za rukom pronaći neočekivane metafore mosta ili poredbe vezane uz pojam mosta, „nalik gromovima koji krče nove puteve“ – tako Rorty.

Mostovi ne ostavljaju ravnodušnim. Neki očaravaju, drugi izazivaju divljenje i strahopoštovanje. I oni su sveprisutni – ne samo kao stvarne građevine, nego i kao predodžbeni sadržaji i slike. Snažno i bolno su oni i njihova slikovitost pokatkad povezani i s političkom poviješću.

Stari most u Mostaru, koji povezuje dva dijela grada i dvije različite grupe stanovništva, stoljećima je simbolizirao etničko-kulturalnu raznolikost, da bi 9.11.1993. bio srušen artiljerijom. Slika razaranja koju je most tada dao postala je simbol ratnog razdvajanja naroda na Balkanu. Nakon obnove mosta on utjelovljuje mogućnost ponovnog približavanja jednih drugima, ponovnog povezivanja.


Neizvjesna sudbina na drugoj strani

U literaturi i filmu biva jasno da se na mostove ponekad stupa i njih prelazi samo s oklijevanjem. Rezolutno „želim upravo tamo“ ili olakšano „učinjeno je“ nije dano svakom čovjeku. Poneke koči strah da s onu stranu mosta, u području nepoznatog, vreba neizvjesna sudbina ili jedan događaj koji se više ne može povratiti nazad. Povratak je moguć još samo trenutak, već u idućem trenutku osoba i njen život mogu postati prošlost.

Ljudi koji su dugo godina bili odsutni i vraćaju se na mjesto gdje su proveli djetinjstvo, često se zadržavaju na mostu koji tamo vodi: što će im donijeti druga obala? Možda bolnu spoznaju da ništa više nije onako kako je bilo ili da ništa nije ispalo kako je trebalo ispasti? Hoće li se mjesto iz djetinjstva pokazati kao nešto strano, kao u pripovijetci W.G. Sebalda „Il ritorno in patria“ („Povratak u domovinu“):

„(Moje) selo je za mene izgledalo - kako sam si mislio pri svom kasnijem dolasku - strano kao i svako drugo mjesto koje sam si mogao zamisliti.“

No ja-pripovjedač ipak je zakoračio na seoski most i priznaje, podsjećajući na prve rečenice Kafkinog romana „Zamak“:

„Na kamenom mostu kratko prije prvih kuća W.-a ostao sam dugo stajati, slušao sam ravnomjeran šum potoka i gledao u tamu koja je sve okruživala.“


Mutni međusvijet

Pripovijedanje otkriva svojstva i uvjete postojanja mostova, koja nadilaze Simmelovu „korelaciju razdvojenosti i ujedinjavanja“ i Blumenbergovu ponovno otkrivenu „tjelesnu projekciju“, makar se isti daju iz njih izvesti:

„Na jednom odlagalištu krša pored mosta, na kojem su rasli vrbe, beladone, biljke penjačice, divizme, sporiš i divlji pelin, u ljetnim mjesecima poratnih godina je bilo cigansko naselje. Kada smo išli na bazen koji je općina dala podići 36-te za unapređenje zdravlja naroda, morali smo proći pored cigana, i svaki put bi me majka na tom mjestu uhvatila rukom i nosila. Preko njenih ramena sam vidio cigane u različitim radovima, koji su kratko pogledali na mene i tada bi im pogled opet potonuo, kao da su se bojali. [...] Odakle su potjecali, kako im je pošlo za rukom preživjeti rat i zašto su izabrali baš ovo čudno mjesto kod mosta za svoj ljetni boravak, to su pitanja koja mi tek sada idu kroz glavu.“

U oba citata spomenuti most na ulazu u selo, pokraj odlagališta krša, sa svojom okolicom čini jedan mutan međusvijet u kome se zadržavaju prognani ljudi i stvari; i taj svijet je na jednom podignutom, pa ipak još uvijek sa Zemljom povezanom položaju, s kojega prolaznici gledaju u dubinu i daljinu i na kojemu oni, na taj način eksponirani, mogu biti gledani: izmjenjivanim – povezujućim ili razdvajajućim – pogledima.

Franz Kafka je 1917. napisao parabolu „Most“. Ona počinje lapidarno i poput noćne more:

„Bio sam ukočen i hladan, bio sam most, ležao sam iznad ponora.“

„Ja“, koje ne prestaje sasvim biti čovjek, govori o svom nastojanju ispuniti zadaće mosta, koji je postao: kroz prikucavanje samog sebe, bušenje ruku i nožnih prstiju u „glibljivo blato“.


„Ispruži se, mostu!“

Most čeka na pješaka koji će most konačno spoznati kao takav, koristiti i uvažavati. Nada mosta se konačno ostvaruje: može se čuti „korak čovjekov“! Sa sviješću o svojoj manjkavoj opremljenosti opominje most:

„Ispruži se, mostu, popravi se, balvane bez potpore, čuvaj onoga tko ti je povjeren. [...] On je došao, stukao me sa željeznim šiljkom svoga štapa, tada je sa štapom podigao moje skute i rasporedio ih na meni. U moju čupavu kosu ušao je sa šiljkom i - vjerojatno divlje uokolo gledajući – učinio je da šiljak dugo ostane ležati u mojoj kosi. No tada – upravo sam sanjao o brdu i dolini – skočio je s objema nogama nasred moga tijela. Naježio sam se od divljeg bola, sav u neznanju. Tko je to bio? Dijete? San? Drumski razbojnik? Samoubojica? Napasnik? Uništavač? Okrenuo sam se da ga vidim. – Most se okreće! Još se nisam bio okrenuo, tada sam pao, pao sam, i bio sam već rastrgan i naboden od našiljenih oblutaka koji su u me uvijek tako mirno buljili iz divlje vode.“

Mostovi napori propadaju: na njegovu brižnost – „čuvaj onoga tko ti je povjeren“, opominje se most – odgovaraju čovjekova presezanja. Na pitanje koje traži odgovor „tko je bio on?“ slijedi pad – događaj koji ne samo da znači uništenje nego i iskupljenje iz prethodnih prisila i muka. Na pretrpljeno nasilje most ne odgovara niti protunasiljem niti protestom. Most je sasvim bespogovorno trpljenje i suzdržljivost.

Ostatak teksta sam predstavlja most između čovjeka i stvari koji su oboje podvrgnuti jednom te istom zakonu:

„Nijedan jednom izgrađeni most ne može prestati biti most bez da se strmoglavi.“

Istodobno bi parabola Franza Kafke, koji je poznavao djela Friedricha Nietzschea, mogla biti jedan – ironični, tragikomični – eho na njegovu upotrebu metafore mosta u „Tako je govorio Zaratustra“. Zaratustra naviješta i opominje:

„Ono što je veliko kod čovjeka je to da je on most i da nije nikakva svrha: ono što se može voljeti na čovjeku je to da je on istodobno prijelaz i pad. [...] Vi ste samo mostovi: neka viši koračaju preko vas! Vi ste stube: ta ne ljutite se na onoga koji se preko vas uspinje u svoju visinu.“


Osjetiti razdvojenost

Razdvajanje i povezivanje pri gradnji mostova je sudbonosnije i teže nego pri svim drugim aktivnostima razdvajanja i povezivanja: zbog divljih struja, dubokih kanjona, ponora, koje treba premostiti, i ekonomsko-geopolitičkih interesa koji se žele nametnuti.

„Najprije tu postoji problem početka, naime, kako da mi odavde gdje se nalazimo – što je do sada nigdje – dospijemo na drugu obalu. Radi se o jednom jednostavnom problemu premošćavanja, problemu kako da se sastavi jedan običan most.“

I samo-istrgnuće i posezanje prijeko od strane pojedine osobe, ako se ista spremi prijeći most, intenzivnije je nego kod pukog odlaska i nastavka putovanja. Ta osoba može osjetiti odvojenost od obale, strane ili postojanja, kojima ona teži ili od kojih se udaljuje. Ove kompleksne procese je metaforički opisao pisac John M. Coetzee u svojoj 2003. objavljenoj knjizi „Elizabeth Costello“.

„[...] Pretpostavimo da smo, kao i uvijek, uspjeli. Pretpostavimo da je most napravljen i prijeđen, da se više ne moramo time baviti. Područje u kojem smo se prethodno zadržavali ostavili smo iza sebe. Nalazimo se na drugoj strani, tamo gdje želimo biti.“

Prelaženje mosta dakle vodi k jednoj novoj, ne nužno trajnoj odvojenosti: od mjesta, djelatnosti, ljudi koji upravo bivaju napušteni. Za polazak prema novim obalama, za taj čin povezivanja, treba platiti cijenu odvajanja. Da se pri tom radi o jednom presudnom, ponekad pustolovnom, pa i smrtno opasnom činu, svjedoči izraz „srušiti sve mostove iza sebe“.

„Između Azije i Europe nekoć, 1967, nije postojao nikakav most. More je odvajalo dvije strane i kada je voda odvajala moje roditelje i mene, osjećala sam se slobodnom.“


Dvostruka uloga kao sredstvo prijelaza i mjesto padova

Da se katkad jedno takvo razdvajanje – bilo da je ono utemeljeno mostom ili upravo u odsutnosti mosta – osjeća kao oslobođenje, svjedoče ove rečenice iz djela Emine Sevgi Özdamar „Most kod Zlatnog rta“.

Kod mostova uvijek titra prethodna razdvojenost kao latentna mogućnost; odatle se miješa njihova dvostruka uloga kao sredstva prijelaza i kao mjesta padova. Kod svake vrste nasilnog djelovanja, u ratovima i prirodnim katastrofama, prijeti slamanje mosta kao veze.

Povijest ratova bi mogla, sve do u 20. stoljeće, biti ispričana kao povijest u zrak dignutih ili bombardiranih mostova kao i zamjenski ili operativno postavljanih pontonskih mostova. Okupacijska vlast se često pomagala – već prema geografskom miljeu – osvajanjem mostova; a oslobađanje od okupacije pretpostavljalo je gradnju mostobrana i ponovno osvajanje mostova.

Mirko Bonné je ovu temu učinio ugaonim stupom svog romana „Nikad više noć“. Protagonist dobiva zadatak za jedan umjetnički časopis nacrtati najpoznatije od mostova za koje su vođene bitke 1944. nakon invazije saveznika u Normandiji. Što se intenzivnije bavi dramatičnim događajima oko oslobođenja Francuske i Europe od nacionalsocijalista, to mu biva teže ispuniti zadatak i crtati mostove.


Spašavanja i tragične nesreće

Most može usred rata služiti spašavanju ljudi ugroženih od ubilačkog nasilja. Jedan takav događaj se odigrao sredinom 1942. u poljskom gradu Przemyślu. Tamo je most nad rijekom San bio jedini prilaz židovskom getu napravljenom 1941. od strane njemačkih okupatora. SS i Gestapo su počeli s masovnim strijeljanjima i deportacijama Židova. Jedan od ađutanata njemačke vojne komande, Albert Battel, tražio je – makar djelomičan – izlaz: zahtijevao je da budu pošteđeni židovska radna snaga oružanih snaga i njihove obitelji. Kad je njegov zahtjev odbijen, odlučio je u suglasnosti sa svojim nadređenim sa svojim vojnicima zaposjesti most koji je vodio prema getu i zatvoriti ga za SS-ovce. Tako mu je pošlo za rukom kamionima izbaviti stotine židovskih radnika iz zatvorenog geta i spasiti dio njih.

Godine 1879. desila se jedna od najvećih katastrofa mostogradnje: dvije godine stari željeznički most preko fjorda Tay na sjeveru Škotske – pri otvaranju najduži most svijeta, simbol moći i napretka – pukao je 28. prosinca pod teretom jednog vlaka i udara vjetra jednog orkana. Vlak sa 70 putnika je potonuo u bujici. Nemarno planiranje i šlampavo izvedeni radovi su bili suodgovorni za katastrofu. U toku industrijske revolucije je mostogradnja od sredine 19. stoljeća stupila u novu fazu tehničkog razvoja, koja je katkad znala rezultirati fijaskom.

Theodor Fontane je napisao baladu „Most na Tayu“, shvaćenu kao kritiku ljudske oholosti koja bezgranično vjeruje u tehniku i napredak. Metež glasova, dernjava, koji poput oluje hujaju preko mosta, uokviruju stvarni događaj: to su glasovi triju vještica, personificiranih sila prirode, moći zla.

„Tada bijesna igra vjetra postade, / i kao da vatra s neba pade, / u obrušavajućoj se raskoši ražari / preko vode nadolje... I opet noć nastade.“

Refren vještica glasi:

„Sitnica, sitnica puka / je ono što stvori ljudska ruka.“


Estetska i artistička vrijednost mostova

Nekoliko desetljeća kasnije Georg Simmel ističe ljepotu mostova i njihovu blisku povezanost s umjetnošću:

„Most postaje estetska vrijednost onda kada on ostvaruje povezivanje razdvojenoga ne samo u stvarnosti i za ispunjavanje praktičnih svrha, nego kad on povezivanje čini neposredno očiglednim. Most daje oku isti oslonac da poveže strane krajolika kao što ga daje praktičnoj stvarnosti tijela. […] Most daje jednom zadnjem, iznad svake čulnosti uzdignutom čulu jedno ni kroz koju apstraktnu refleksiju posredovano opažanje koje tako ugrađuje u sebe praktičnu svrhovitost mosta i pretvara most u jednu očiglednu formu, isto kao što to umjetničko djelo čini sa svojim 'predmetom'.“

Tako objašnjena estetska vrijednost mostova ne smije učiniti da se zaborave njihovi artistički elementi. Pomišljamo na jedan od prvih pariških željeznih mostova, na bogato ukrašeni Pont Mirabeau svečano otvoren 1896. Na stupovima se uzdižu alegorijske figure: grad Pariz, plovidba brodom, trgovina, obilje. Takvi ukrasi i skulpture imaju udjela u estetskoj vrijednosti mosta. Prema Georgu Simmelu su oni čak „najiscrpniji izraz u sebi neočiglednog, duševnog ili metafizičkog smisla“, kojega mostovi predočuju.

Kako god estetska vrijednost mostova bila shvaćena i opisana, čvrsto stoji da stvaralački umjetnici poznaju i visoko cijene tu vrijednost. U tradicionalnom pejzažnom slikarstvu Japana i Kine mostovi su mnogobrojni, čak i kada se radi o uglavnom majušnim mostićima u nasilnim scenerijama, ugrađeni su u kozmos maglenih oblaka, brda i drveća, prožeti prirodom i filigranski poput vodenih tokova. Njihova materijalnost biva naglašena kako bi oponašali ili nastavljali materiju krajolika, kao na slici „Most na vodopadu“; rastući iz stijena, most je sam stijena među stijenama. Suprotstavljenost kulture i prirode tu se čini poništenom.

U europskoj umjetnosti su mostovi bili omiljeni objekti slikara posebno u vrijeme impresionizma, ekspresionizma i kubizma. Neki su, poput Lyonela Feiningera, izričito priznavali ljubav prema temi mostova. Jedna 1905. u Dresdenu osnovana umjetnička grupa nazvala se „Most“, što iz razloga što su se umjetnici te grupe odlučili na „promjenu obale“ – napuštanje konvencija – što zbog toga što su bili fascinirani mostovima Dresdena.


Samouklapanje u prirodu

U opusu Claudea Moneta mostovi se pokazaju ponajprije kao žile kucavice modernog društva, možda i kao nosioci nade nakon njemačko-francuskog rata 1870-1871. i predstojećih krvavo ugušenih ustanaka.

Povjesničar umjetnosti Willibald Sauerländer piše u svojoj knjizi „Monet slika Moneta“ o jednoj od Monetovih slika mosta:

„Svijetlo modrilo željeznih lukova i potpornih greda vodi prema boji oblačnog neba. Veoma je francuski način kako se ovdje civilizacija i priroda, konstruktivni genij inženjera, nebo i voda međusobno podnose. Krajolik nije romantična osamljenost kao u njemačkom slikarstvu. U krajoliku se ljudi druže, krajolik je istodobno umjetan i prirodan.“

Priroda je – kako je to ustanovio Hans Blumenberg – s jedne strane ...

„Krik za povodcem i uzdom čovjeka [...], za njegovim putovima i mostovima, za njegovim hvataljkama i mašinama za čišćenje“;

... s druge strane je ona otpor protiv izrabljivanja i uništavanja tehnikom. Ona vapi za obzirnošću, i, što se tiče mostova, za poštovanjem prema njihovim prirodnim ishodištima i prirodi sličnim osobinama. Ovima pripada samouklapanje u prirodu koje je istodobno i razlikovanje od gotovo svih drugih građevina; ono počiva na tome da mostovi od svog podrijetla posjeduju nešto okruglasto-neuglasto, nježno, otvoreno i istodobno suzdržano: drugačije nego ulice koje čine jednu beskrajnu mrežu, pokazuju mostovi, ne razlijevajući se, svoj početak i svoj kraj, tako što čine „razmak svojih ishodišta zornim i mjerljivim“, kako napisa Georg Simmel. Istodobno su njima – drugačije nego ćelijskim i kapsularnim gradnjama, npr. kontejnerima, barakama i „bijelim kockama“ – odvojenost i „začahurivanje“ strani. I kao ono što je premošćujuće ostavljaju - u suprotnosti s većinom drugih konstrukcija - osnovu koja ih nosi slobodnom, vidljivom oku; u najboljem slučaju oni ništa ne potiskuju ili uništavaju. Na tlo ili tekuće rijeke pod njima oni bacaju samo kratkotrajne sjene, a lampe na mostu bacaju odraze u tamu.


Metaforičko-simbolički potencijal

Premošćavanje i pošteda prirode je ono što – pored predočenja ljudskog praiskustva razdvajanja i spajanja – danas još održava fascinaciju mostovima i njihov metaforičko-simbolički potencijal.

Martin Heidegger, koji je upozoravao da su smrtnici „uvijek na putu prema zadnjem mostu“, idealizirao je bit i svojstva mostova u poetsko-religioznim slikama. U predavanju „Gradnja. Stanovanje. Mišljenje“ 1951. je saopćio sljedeće:

„I tamo, gdje most natkriva brzicu, drži on svoje strujanje u smjeru neba kako bi to strujanje na trenutke primio u kružna vrata i iz njih ih ponovno oslobodio. [...] Most okuplja na taj način zemlju i nebo, božansko i smrtno kod sebe.“

Nove spoznaje u statici, razvoju materijala i graditeljstvo napravile su krajem 20. i početkom 21. st. u graditeljstvu mogućima neslućene raspone, dužine i visine. Kod jednog malog grada u južnoj Francuskoj otvoren je jedan od najdužih pontonskih mostova na svijetu, vijadukt Millau, u istočnokineskom moru jedan od najdužih visećih mostova, most Xihoumen. U visoko industrijaliziranim zonama susrećemo mostove koji premošćavaju druge mostove i međusobno se nadvisuju.


Mnogi novi mostovi smetaju

Želimo li pojmiti empirijsko postojanje mostova u izgradnji ili već odavno otvorenih mostova, potrebno je uzeti u obzir i širu okolinu mosta – horizontalno i vertikalno. Zbog prometnotehničkih i drugih prisila mnogi se mostovi danas stavljaju u jedan isključivo građevinsko-instrumentalni odnos prema ušćima, riječnim rukavcima, gradovima i krajolicima, ometajući pogled na ove.

Most Waldschlösschen u Dresdenu zorno ilustrira ovu tendenciju. Bez sumnje povezuje ovaj most dijelove grada, pa ipak se ogrešuje o prirodne ljepote. Još teži je slučaj mosta u izgradnji odmah kod ušća Bospora u Crno More koji bi kao treći most trebao povezati europski i azijski dio Istanbula.

„Most će, to je sada očigledno, presjeći povijesni Istanbul poput zida.“

Stanovnik grada koji ovo konstantira, preokreće na interesantan način uobičajenu metaforu povezivanja: most „poput zida“...

Most poput čudovišta, dalo bi se dodati, jer on će se nastaviti kao u hobotničinim u krakovima – u mreži ulica i autocesta, dijelom na stupovima; gradnja, koja ugrožava vodni rezervoar Istanbula i životinjski i biljni svijet. Planirani su već mostovi za zaštitu divljači kako bi ponovno povezali pokidani životni svijet životinja.

Gdje je ostalo ono blago i suzdržano kod mostova? Da li se ono sačuvalo u onim mostovima koji, nedavno izgrađeni, leže beskorisni u nedođiji, jer im nedostaje priključenje na jednu dostatnu cestovnu i željezničku mrežu? Između Bugarske i Rumunjske postoji jedna takva građevina koja premošćava Dunav, bez da zaista povezuje dvije zemlje: most „Nova Europa“. Priča se kako je taj most ugrožen od propadanja.

S njemačkog preveo: Marijan Oršolić, Prometej.ba

Izvor: www.deutschlandfunk.de