Kada se govori o pojmovima poput „totalitarizma“ i „korporativizma“, često se pretpostavlja da je fašizam daleko od liberalnog tržišnog društva koje mu je prethodilo, a u kojemu i danas živimo. No, obratimo li više pozornosti na ekonomsku politiku talijanskog fašizma, posebice tijekom 1920-ih, moći ćemo vidjeti kako su se neke kombinacije – tipične za prošli, ali i za naš vijek – primjenjivale u prvim godinama vlade Benita Mussolinija. Primjer za to je združenost mjera štednje i tehnokracije. Pod „tehnokracijom“ mislim na fenomen prema kojemu neke uobičajene današnje politike (kao što su rezovi u socijalnoj potrošnji, regresivno oporezivanje, monetarna deflacija, itd.) donose ekonomski eksperti koji savjetuju vladajuće, ili čak sami direktno preuzimaju uzde u svoje ruke, kao što je slučaj sa nekoliko nedavnih slučajeva u Italiji.

Kao što sam objasnila u knjizi The Capital Order: How Economists Invented Austerity and Paved the Way to Facism, Mussolini je bio jedan od najgorljivijih zagovornika štednje u njenom modernom obliku. To je velikim dijelom bilo zato što je bio okružen autoritarnim ekonomistima toga vremena, kao i zagovornicima nove paradigme „čiste ekonomije“ koja je i danas temelj dominantne neoklasične ekonomije.

Nešto više od mjesec dana nakon Marša talijanskih fašista na Rim, u oktobru 1922. godine, sa glasovima Nacionalne fašističke stranke, Liberalne stranke i Narodne stranke (posljednji: narodnjaci, katolička stranka i prethodnica Kršćanske demokracije) u parlamentu, uvedeno je tzv. „razdoblje punih ovlasti“. Uvevši to, navedene stranke dale su neviđene ovlasti Mussolinijevom ministru financija, ekonomistu Albertu de Stefaniju, te njegovim kolegama i tehničkim savjetnicima, posebice Maffeu Pantaleoniju i Umbertu Ricciju (za razliku od prve dvojice, posljednji je bio liberal).

Mussolini je tim ekonomskim stručnjacima ponudio priliku života: da oblikuju društvo prema idealu svojih modela. Na stranicama The Economista, Luigi Einaudi – slavljen kao prvak liberalnog fašizma i 1948. prvi predsjednik posljeratne talijanske demokratske republike – s entuzijazmom je pozdravio taj autoritarni zaokret. „Nikada parlament izvršnoj vlasti nije povjerio takvu apsolutnu moć [...] To što se parlament odrekao svih svojih ovlasti na tako drugo razdoblje javnost je dočekala s općim klicanjem. Talijanima je dosta brbljivaca i slabe izvršne vlasti“, napisao je Einaudi 2. decembra 1922. Prije toga, 28. oktobra, uoči Marša na Rim, izjavio je: „Italija na čelu treba čovjeka koji je sposoban reći Ne svim zahtjevima za novom potrošnjom.“

Nade Einaudija i njegovih kolega su se ispunile. Mussolinijev režim pokrenuo je hrabre reforme promičući fiskalnu, monetarnu i industrijsku štednju. Te su promjene djelovale usklađeno kako bi nametnule teške stege radničkoj klasi (koja je podnosila teške žrtve) te kako bi osigurale ponovnu uspostavu kapitalističkog poretka. Ovaj poredak je bio u velikoj mjeri osporavan u prethodnom periodu znanom kao biennio rosso (dvije crvene godine) brojnim narodnim pobunama i sofisticiranim eksperimentima u postkapitalističkoj ekonomskoj organizaciji.

Među reformama koje su uspjele utišati svaki impuls za društvenim promjenama, možemo istaknuti drastično smanjenje socijalne potrošnje, otpuštanje državnih službenika (više od šezdeset i pet hiljada samo 1923.) i povećanje poreza na potrošnju (regresivni PDV, jer su ga uglavnom plaćali siromašni). Sve to zajedno s ukidanjem progresivnog poreza na nasljedstva, koji je bio popraćen povećanjem kamatnih stopa (s 3 na 7 posto od 1925.), kao i valom privatizacija koje su znanstvenici poput ekonomiste Germe Bela, opisali kao prvu veliku privatizaciju u kapitalističkoj ekonomiji.

Osim toga, fašistička država primjenjivala je represivne zakone o radu zahvaljujući kojima su smanjivane plaće i zabranjivani sindikati. Konačni poraz radničkih aspiracija došao je s Poveljom rada iz 1927., koja je zakrčila svaki put za klasni sukob. Povelja je kodificirala duh korporativizma, čiji je cilj, prema riječima Mussolinija, bio zaštiti privatno vlasništvo i „ponovno ujediniti opasni dualizam snaga kapitala i rada unutar suverene države“; snaga koje, prema njemu „više nisu nužno suprotstavljene, već su to elementi koji bi trebali i mogli težiti zajedničkom cilju, najvišem interesu proizvodnje“.

Ministar ekonomije, De Stefani pozdravio je Povelju kao „institucionalnu revoluciju“, dok je liberalni ekonomist Einaudi opravdao njezinu „korporativističku“ definiciju plaća kao jedinog načina da se oponašaju optimalni tržišni rezultati neoklasičnog modela. Licemjerje je u ovom slučaju jasno upadljivo: ekonomisti, tako tvrdoglavi u zaštiti slobodnog tržišta od države, nisu imali problema s represivnom državnom intervencijom na tržištu rada. U Italiji je tada postojao neprekidan pad realnih plaća koji je trajao i tokom cijelog međuratnog razdoblja, trend jedinstven među industrijskim zemljama.


Međunarodni entuzijazam

U međuvremenu, povećanje stope eksploatacije osiguralo je povećanje profitnih stopa. Godine 1924., londonski Times komentirao je uspjeh fašističke štednje: „Razvoj u posljednje dvije godine doveo je do apsorpcije većeg udjela profita od strane kapitala, a to je, poticanjem komercijalnog poduzetništva, svakako išlo u korist zemlje u cjelini“. Ovo je tipičan narativ koji promiče i afirmira doktrinu štednje čak i danas: pristanak običnih ljudi na žrtvu izgrađen je na retorici općeg dobra.

Ukratko, u vrijeme kada je većina talijanskih građana zahtijevala velike društvene promjene, mjere štednje zahtijevale su fašizam – snažnu vladu od vrha prema dolje koja će moći nametnuti svoju nacionalističku volju, prisilno i uz političku nekažnjivost – za svoj brzi uspjeh. Fašizmu je, s druge strane, bila potrebna štednja kako bi učvrstio svoju dominaciju. Zapravo, upravo je atraktivnost štednje bio element koji je naveo liberale međunarodnog i domaćeg establišmenta da podrže Mussolinijevu vladu, čak i nakon donošenja Leggi Fascistissime (doslovno: „najfašističkijih zakona“) iz 1925. i 1926. kojima je Mussolini postavljen za službenog diktatora nacije.

The Economist, koji je 4. novembra 1922. bio naklonjen Mussolinijevom cilju da nametne „drastično smanjenje javne potrošnje“ u ime „uvjerljive potrebe za zdravim financijama u Europi“, radovao se u martu 1924.: „Gospodin Mussolini uspostavio je red i eliminirao glavne faktore perturbacija“. Konkretno: „plaće su dosegle svoje maksimalne limite, štrajkovi su se umnožili“. To su bili uznemirujući faktori, a „nijedna vlada nije bila dovoljno jaka da pokuša riješiti problem“. U junu 1924. Times, koji je fašizam opisao kao „anti-waste“ vladu, hvalio je fašizam kao rješenje protiv ambicija „boljševičkog seljaštva“ iz „Novare, Montare i Alessandrije“ i „brutalne gluposti ovih ljudi“, zavedenih „eksperimentima takozvanog kolektivnog upravljanja“.

Britanska ambasada i međunarodna liberalna štampa nastavila se radovati Mussolinijevim pobjedama. Duce je uspio uvezati politički i ekonomski poredak, što je esencija same štednje. Kako pokazuju arhivski dokumenti, krajem 1923. britanski ambasador u Italiji uvjeravao je promatrače iz svoje države da je „strani kapital prevladao neopravdanu nepovjerljivost koja je postojala u prošlosti“ te da on „ponovno s povjerenjem dolazi u Italiju“. Diplomat je često naglašavao kontrast između nesposobnosti talijanske parlamentarne demokracije nakon Prvog svjetskog rata – koju je smatrao nestabilnom i korumpiranom – i učinkovitog ekonomskog upravljanja ministra De Stefanija:

Prije osamnaest mjeseci, svaki obrazovani promatrač života nacije morao je zaključiti da je Italija zemlja u propadanju... Sada svi priznaju, čak i oni koji ne vole fašizam i osuđuju njegove metode, da se situacija u potpunosti promijenila [...] nevjerojatan napredak prema stabilizaciji državnih financija [...] štrajkanje smanjeno za 90 posto, izgubljeni neradni dani smanjeni za 97 posto sa sve povećanjem nacionalne štednje od 4000 (milijuna lira) u odnosu na prethodnu godinu; zapravo, to po prvi put premašuje prijeratnu razinu za gotovo dvije milijarde lira.

Proslavljeni uspjesi mjera štednje u Italiji – evaluirani u smislu industrijskog mira, visokih profita i većeg broja poslova za Britaniju – također su imali represivno lice, koje je išlo puno dalje od institucionalizacije jake izvršne vlasti i zaobilaženja parlamenta. Sama ambasada izvijestila je o brojnim brutalnim akcijama: stalnim napadima na političke protivnike; paljenju sjedišta socijalista i radničkih ureda; smjenama brojnih socijalističkih gradonačelnika; hapšenju komunista; i brojnim drugim zloglasnim političkim ubojstvima, od kojih je najvažnije ono socijalističkog parlamentarca Giacoma Matteottija.

Ali poruka je bila nedvosmislena: svaka zabrinutost zbog fašističke političke represije blijedila je pred njegovim uspjesima štednje. Čak je i prvak liberalizma i guverner Banke Engleske, Montagu Norman, nakon što je izrazio svoje nepovjerenje u državu poput fašističke, pod kojom je „eliminirano sve što je drugačije“ i u kojoj je „opozicija u bilo kojem obliku nestala“, dodao: „Ovo stanje stvari je trenutno prikladno i pruža trenutno najprikladniji oblik uprave za Italiju.“ Slično je objasnio i Winston Churchill, u to vrijeme šef britanske blagajne: „Različite nacije imaju različite načine da naprave istu stvar... Da sam ja Talijan, siguran sam da bih bio s vama od početka do kraja u vašoj pobjedničkoj borbi protiv lenjinizma.“

I Norman i Winston Churchill isticali su u svojim privatnim i javnim komentarima kako se antiliberalna rješenja, nezamisliva u vlastitoj zemlji, mogu primijeniti na „drugačije“ i manje demokratske zemlje, poput Italije, s „dvostrukim standardima“ koje će suvremeni čitatelji dobro prepoznati i razumjeti.

Doista, čak i kad su liberalni promatrači postavljali sumnje, one se nisu odnosile na demokraciju, već na ono što bi se dogodilo bez Mussolinija. U junu 1928. Einaudi je u Economistu napisao da se boji vakuuma političke reprezentacije, ali još više kolapsa kapitalističkog poretka. Govorio je o „vrlo ozbiljnim pitanjima“ u glavama Engleza:

Kada se opet, u neizbježnom prirodnom tijeku, čvrsta ruka velikog Ducea povuče s kormila, hoće li Italija imati još jednog čovjeka njegova kalibra? Može li bilo koje doba proizvesti dva Mussolinija? Ako ne, šta će biti sljedeće? Da li bi pod slabijom i manje razboritom kontrolom mogao nastupiti kaotičan preokret? I s kakvim posljedicama, ne samo za Italiju, nego i za Europu?

Cijeli politički svijet postao je toliko oduševljen Mussolinijevim mjerama štednje da su taj režim još i nagradili sa financijskim sredstvima koja su mu bila potrebna za daljnju konsolidaciju političkog i ekonomskog vodstva zemlje, posebice s opraštanjem ratnog duga i stabilizacijom lire, kao što je napisano u klasiku Giacoma Migonea Sjedinjene Američke Države i fašistička Italija.

Ideološka i materijalna podrška koju su talijanski i međunarodni liberalni establišment dali Mussolinijvom režimu svakako nije bila iznimka. Zapravo, mješavina autoritarnosti, ekonomske stručnosti i štednje koju je inaugurirao prvi „liberalistički“ fašizam (ekonomski liberalni) imala je mnoge epigone: od Pinochetovog Čilea koji je uposlio Čikaške momke da mu uređuju ekonomiju, do podrške Momaka s Berkeleya Suhartovoj diktaturi u Indoneziji između 1967.-1998.), pa sve do dramatičnog iskustva – koje je odnedavno ponovno u središtu pozornosti – raspada SSSR-a.

U posljednjem slučaju, vlada Borisa Jeljcina zapravo je objavila rat ruskim zakonodavcima koji su se protivili programu štednje koje je podupirao MMF i koji je Jeljcin provodio kako bi stabilizirao rusku ekonomiju. Vrhunac Jeljcinova napada na demokraciju zbio se u oktobru 1993., kada je predsjednik pozvao tenkove, helikoptere i 5000 vojnika da zaspu vatru na ruski parlament. U napadu je ubijeno više od 500 ljudi, a više ih je ranjeno. Nakon što se pepeo slegnuo, Rusija je ostala pod nekontroliranim diktatorskim režimom: Jeljcin je raspustio „neposlušni“ parlament, suspendirao Ustav, zabranio štampu i zatvorio svoju političku opoziciju. Kao i u slučaju Mussolinijeve diktature 1920-ih, The Economist nije imao dvojbe da treba pravdati postupke čvrstog čovjeka Jeljcina koji jedini može garantirati poredak kapitala. Poznati ekonomist Larry Summers, koji je bio dužnosnik ministarstva financija za vrijeme administracije Billa Clintona, nije imao dvojbe da za Rusiju „tri akcije“: privatizacija, stabilizacija i liberalizacija – „moraju biti dovršene što je prije moguće. Održavanje zamaha reformi ključni je politički problem.“

Danas ti isti liberalni ekonomisti ne čine ustupke vlastitim sunarodnjacima. Larry Summers je na prvoj liniji obrane monetarne štednje u Sjedinjenim Državama, gdje propisuje dozu nezaposlenosti za liječenje inflacije. Kao i uvijek, rješenje za mainstream ekonomiste je zahtijevati od radnika da apsorbiraju većinu poteškoća kroz niže plaće, duže radno vrijeme i smanjenje socijalnih davanja.

Autorica: Clara E. Mattei, Sin Permiso

Preveo sa španjolskog: Darko Vujica, Prometej.ba