Pod ledom: izložba u Muzeju prirodne historije u Londonu prikazuje snježni pokrivač koji je prije oko 670 miliona godina prekrio Škotsku. Izvor: Muzej prirodne historije, London / Bridgeman Images

William Shakespeare pomno je pazio na vremenske prilike. Od olujnog vrhunca u drami “Kralj Lir” do grmljavine, munja i kiše u “Magbetu”, veliki dramaturg često se oslanjao na vremenske neprilike kako bi prenio osjećaj straha ili nereda. U djelu “San ljetne noći" nagovještava smutnju koja će se dogoditi. “Od nesklada se toga, vidimo, izmijeniše i dobi godišnje”, napominje Titanija: “I proljeće i ljeto i rodna jesen, zima ljutita izmijenili su obične livreje, a smućen svijet po plodu njihovu ne razlikuje jedno od drugog.”

Za Shakespearea i druge koji su živjeli za vrijeme globalnog zahlađenja poznatijeg kao malo ledeno doba, promjene u godišnjim dobima koje su dolazile iz godine u godinu bile su dio života. Temperature su padale još od 1560-ih. Zbog oštrih zima i žestokih ljetnih oluja, neuspjele žetve bile su česta pojava. Kako je uspon i razvoj agrikulture u 16. vijeku polako prešao u recesiju u 17. vijeku, val siromaštva preplavio je sela. Nedugo nakon toga revolucija i građanski rat razorili su britanska ostrva. Za Barda od Avona nepredvidljivost vremena bila je mnogo više od poetske metafore: to je bila sila sa kojom se moralo boriti.

Mi nismo prva generacija koja se suočava sa prijetnjom katastrofalnih klimatskih promjena. Iako antropogene emisije stakleničkih gasova dovode do dosad neviđenog porasta atmosferskih koncentracija CO2, nedavna istraživanja klimatskih naučnika otkrila su dugogodišnju borbu čovječanstva sa prirodnim pojavama. Prije nego su naši preci hominidi naučili govoriti ili čak hodati uspravno, klimatske promjene već su oblikovale evolucijsku putanju naše vrste, tako što su podstakle razvoj mozga i korištenje složenijih alata. Nije ni čudo što ih naučnici nazivaju "babicom čovječanstva".

Prvi anatomski moderni ljudi pojavili su se u Africi prije oko 200.000 godina, nakon miliona godina prilagođavanja klimatskim uslovima koji su se stalno mijenjali. Njihovi potomci nastavili su se boriti sa ovom "vladavinom haosa". Izloženi oštroj hladnoći ledenih doba, male grupe paleolitskih lovaca-sakupljača, koji su se u to vrijeme odvažili da napuste Afriku, bili su u više navrata izbrisani sa lica zemlje uslijed nestašica hrane i bolesti.

U nekoliko navrata čovječanstvo se približilo izumiranju: ogromna erupcija supervulkana prije nekih 70.000 godina podstakla je globalno zahlađenje toliko ekstremno da je svjetsku populaciju možda svela na samo 1.000 parova koji su se mogli razmnožavati. Naši prahistorijski preci preživjeli su te nesreće, ali je jasno da je njihov svijet bio daleko od mirnog Rajskog vrta.

Zatim, prije nešto više od 10.000 godina, došlo je do promjene: klima na Zemlji odjednom je postala umjerenija. Led se povukao i naglim vremenskim promjenama koje su obilježile pleistocen došao je kraj. Kako su se temperature stabilizirale, pojavio se interglacijalni period holocen, koji je bio obilježen relativno stabilnom i umjerenom klimom. Sve što sada povezujemo sa ljudskom civilizacijom – poljoprivreda, gradovi, pismo, novac, tehnologija, podjela rada, sistem vlasti – nastalo je unutar ovog vremenskog perioda. Kao što je David Attenborough nedavno istaknuo u svom obraćanju na sastanku tokom Cop26 u Glasgowu, "globalna temperatura nije se promijenila u ovom periodu za više od plus ili minus jedan stepen Celzijusa''.


Tačnije, sve do danas. Tokom posljednjih 200 godina, trijumf industrijskog kapitalizma i dolazak moderne ekonomije fosilnih goriva radikalno su preoblikovali odnos čovječanstva sa okolišem. U dva kratka vijeka – sekunda u historiji evolucije – krhka hemijska ravnoteža koja je održavala klimatsku stabilnost holocena bila je narušena u temelju. Atmosferska koncentracija CO2 naglo je porasla od početka industrijskog perioda do danas, sa oko 283 ppm na 412 ppm. Posljednji put kada je nivo CO2 bio tako visok je za vrijeme vrhunca zagrijavanja u pliocenskoj epohi prije četiri miliona godina. Iznenadni porast emisija stakleničkih gasova već je povisio globalnu temperaturu za jedan stepen Celzijusa, a svijet će se zagrijati za 2,4 do 2,7 stepena do 2100. godine.

Sada se nalazimo u novoj epohi, antropocenu ili kapitalocenu kako je neki nazivaju, koja je obilježena do sada neviđenim utjecajem ljudske aktivnosti – tačnije kapitalističkim proizvodnim procesom – što mijenja sam sastav Zemljine atmosfere. Naučnici nas uporno upozoravaju na značajne klimatske posljedice koje već uveliko dovode do eskalacije ekstremnih vremenskih promjena.

Ipak, pokušaji da se svijet odvikne od ovisnosti o fosilnim gorivima su i dalje bezuspješni. U tom kontekstu nameće se hitno pitanje: šta razvoj znači za budućnost civilizacije? Dok su dugoročne projekcije i dalje kompleksne, istraživanja o skorijoj historiji klimatskih promjena već daju zabrinjavajuće odgovore.


Kako složena društva odgovaraju na ekološke izazove? Dugo vremena jednostavno nismo znali šta se dešava. Strahujući da će biti odbačeni i prozvani klimatskim deterministima, naučnici 20. vijeka su većinom izbjegavali ova pitanja. Naravno, bilo je nekih značajnih izuzetaka, poput francuskog historičara Fernanda Braudela, koji je prepoznao važnost klime u svojim monumentalnim djelima o porijeklu kapitalizma i civilizacije. Ali kada je Emmanuel Le Roy Ladurie, Braudelov cijenjeni štićenik, napisao studiju o toj temi 1967. godine, i dalje se osjećao primoranim da zaključi: “Dugoročno gledano, ljudski utjecaj na klimu čini se neznatnim, možda i zanemarivim.”

Danas prevladavaju značajno drugačija mišljenja, potkrijepljena rastućim brojem novih istraživanja. Podstaknuti sve boljim razumijevanjem važnosti ekologije te informacijama o klimatskim promjenama u prošlosti, naučnici su spoznali da je čak i relativno stabilna klima holocena bilo prožimana naizmjeničnim fazama zagrijavanja i hlađenja. Nove studije sada povezuju ove fluktuacije u temperaturama sa nizom važnih historijskih događaja: od uspona i pada drevnih civilizacija do niza globalnih kriza koje su duboko obilježile naš moderni svijet.

Otkrića novih istraživanja daju važno upozorenje: uprkos izvanrednoj biološkoj i kulturnoj otpornosti naše vrste, historija pokazuju da čak i najmanje promjene u temperaturi ili količini padavina mogu imati duboke društvene posljedice.

Ako pogledamo prve ljudske civilizacije, možemo prepoznati sliku sličnu današnjoj. Sa početkom bronzanog doba prije oko 5.000 godina, složena urbana društva počela su se javljati diljem svijeta, a razvijala su se manje-više istom brzinom. U Starom svijetu gradovi i države razvijali su se duž rijeka Nila, Tigrisa, Eufrata, Inda i Žute rijeke. U isto vrijeme, velike civilizacije cvjetale su u Mezoamerici i obalnom Peruu. Historičar John L. Brooke tvrdi da su zapanjujuće slični obrasci društvenih promjena u tim udaljenim regijama bili oblikovani "dugim razdobljima relativno stabilne umjerene klime – a zatim naglim klimatskim promjenama koje su se javile u gotovo isto vrijeme."

Prva takva epizoda naglih klimatskih promjena dogodila se prije oko 4.200 godina. Bila je to jedna od najekstremnijih klimatskih promjena u holocenu. Stogodišnja suša dovela je do aridifikacije nekoć zelenih površina Egipta, Mezopotamije i doline Inda, dok je u isto vrijeme poplavila Kinu i Peru, nagovještavajući kolaps prvih velikih civilizacija koje su se javile u riječnim dolinama. Zelena polja Egipta, koja su ranije donosila svježe plodove, progutala je pustinja; veliki gradovi i ogromni kompleksi ostali su zatrpani pod slojevima prašine i pijeska.

Međutim, to nije bio posljednji put da su klimatske promjene uništile ljudski napredak. Nedavna istraživanja otkrila su sličnu pojavu koja je utjecala na civilizacije iz doba klasične antike. Opet, čini se da je došlo do sinkroniciteta, tačnije manje-više istovremenog uspona moćne dinastije Han u Kini i Rimskog carstva. Zahvaljujući naučnim analizama ledenih jezgri, godova drveća i slojeva sedimenata, sada znamo da je spektakularnu ekspanziju ovih klasičnih civilizacija omogućio duži period umjerene klime, poznat kao rimski klimatski optimum, koji je donio toplije i vlažnije vremenske uslove u ove dijelove Euroazije. Podstaknuti pouzdanim padavinama i uspješnim žetvama žitarica, Rimljani su uspjeli izgraditi carstvo neviđene veličine i raskoši.

Međutim, nakon 150. godine nove ere, klimatski uslovi su se ponovno pogoršali. Temperature su pale i vrijeme je postalo nepredvidljivo. U nedavnoj studiji, historičar Kyle Harper opisuje kako je ova klimatska promjena odigrala važnu i često zanemarenu ulogu u konačnoj propasti Rima u petom vijeku. U 530-im i 540-im godinama, vulkanske aktivnosti zadale su konačni udarac, tako što su podstakle 150-godišnje hladno razdoblje obilježeno najnižim temperaturama tog perioda. Papa Grgur Veliki primijetio je "promjene u atmosferi, strahote na nebu i oluje koje su se javljale u doba godine kada ih inače nije bilo”. Ostatke Rimskog carstva je 541. godine razorila epidemija bubonske kuge koja je usmrtila polovinu stanovništva. Dani klasične antike bili su odbrojani.

Ljudi koji su živjeli u tom periodu su, čini se, bili barem djelimično svjesni promjena koje su se događale. U trećem vijeku, Ciprijan, biskup Kartage, napisao je: „Zrake zalazećeg sunca nisu više tako blistave niti vatrene... Izvor, koji se nekoć davao izobilje vode, u starosti jedva da daje i kap.” Iako bi takve izjave ranije bile shvaćene kao metaforične, skorija istraživanja o klimi predstavljaju ih u drugačijem svjetlu. Sunčevo prisiljavanje je uzrokovalo da sunčeve zrake postanu slabije, dok je smanjena količina padavina značila da su mnogi izvori u Sredozemlju presušili. Kao što Harper primjećuje, “Ciprijan je vjerojatno bio u pravu kada je prepoznao zahlađenje sredinom trećeg vijeka.”

Ne možemo svesti složenost epskog pada Rimskog carstva na jedan čimbenik kao što je klimatska promjena: proces propadanja imperija bio je višestruk, sa različitim elementima koji su se isprepleli na kompleksne i teško shvatljive načine. Jasno je, međutim, da su problemi unutar Carstva i vojne prijetnje van njega djelovale u tandemu sa klimatskim promjenama i pandemijskim bolestima koje su se stalno javljale. “Sudbinu Rima odigrali su carevi i barbari, senatori i generali, vojnici i robovi”, naglašava Harper. “Ali o tome su podjednako odlučivale bakterije i virusi, vulkani i solarni ciklusi.”


Iako su klimatske promjene imale važnu ulogu u propasti najpoznatijih drevnih civilizacija, njihov utjecaj na tok historije nije se tu završio. Tokom protekle decenije, historičari su također prepoznali načine na koje su epizode klimatske nestabilnosti nastavile mučiti naprednija društva kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka. Nalazi ovog istraživanja pokazuju kako je nekoliko kratkih impulsa hladnijeg vremena – povezanih sa takozvanim malim ledenim dobom – dovelo do velikih ekoloških katastrofa i teških političkih previranja u svijetu.

Uzmimo na primjer crnu smrt (koja je trajala od 1346. do 1353. godine), općepoznatu kao jedna od najsmrtonosnijih pandemija u pisanoj historiji. Crna kuga dovela je do smrti između 40 i 60 posto evropskog stanovništva, a samim tim i do dugotrajne nestašice radne snage koja je u potpunosti narušila održivost krhkog evropskog feudalnog poretka.

Neupitno je da je crna smrt bila velika prekretnica u tranziciji u kapitalizam, ali historičari su tek nedavno počeli uviđati kako je pandemija mogla biti povezana sa krajem srednjovjekovnog toplog razdoblja i prvim nedaćama malog ledenog doba. Ako je klasično doba bilo obilježeno klimatskim haosom i pandemijskim bolestima, isto tako je bio i srednji vijek.

Međutim, tek se u Shakespeareovo vrijeme ekstremna hladnoća malog ledenog doba zaista počela osjećati. Počevši od 1560-ih, temperature na sjevernoj hemisferi bile su najniže u prošlom mileniju, dosegnuvši najnižu razinu tokom burnog 17. vijeka. Iako promjene temperature nisu bile velike prema današnjim standardima, njihove posljedice bile su itekako vidljive. Evropske zime postale su izuzetno hladne. Rijeka Temza se više puta smrzavala, što je poduzetnicima u Londonu omogućilo održavanje sajmova mraza na ledu. Stanovnici Istanbula su 1621. godine mogli prehodati zaleđeni Bospor kako bi od Evrope došli do Azije. Novi zimski krajolik ostavio je neizbrisiv trag na nizozemskoj umjetnosti, vidljivo u kultnim slikama kao što su “Lovci u snijegu” Pietera Bruegela starijeg (1565. godine) i “Zimski krajolik sa klizačima” Hendricka Avercampa (oko 1608. godine).

Još uvijek se raspravlja o uzrocima malog ledenog doba, ali čini se da je ono posljedica kombinacije orbitalnog prisiljavanja, solarne varijabilnosti i vulkanskih erupcija. Ono što je, međutim, sigurno je da je nagla promjena klime imala dalekosežne posljedice. Švicarski botaničar Renward Cysat je 1614. godine odlučio pratiti taj razvoja događaja, budući da se “proteklih nekoliko godina odvio tako čudan i zanimljiv slijed promjena vremena”. Primijetio je da „već neko vrijeme klima postaje sve rigoroznija i oštrija, te smo vidjeli pogoršanje zdravlja živih bića, ne samo ljudi i životinja, već i usjeva i plodova”.

Neuspjele žetve postojale su sve češće i zavladala je ekonomska recesija. Historičar Geoffrey Parker nedavno je povezao ove probleme sa dramatičnim političkim neredima koji su zahvatili velike dijelove svijeta tokom “opće krize” 17. vijeka. Žestoki sukobi izbijali su diljem Evrope: Njemačku je razorio Tridesetogodišnji rat; Francusku su uništili građanski ratovi poznati kao Fronde; Kralju Charlesu I odrubljena je glava u Engleskom građanskom ratu; a Špansko carstvo izgubilo je Nizozemsku i Portugal zbog pobuna. U isto vrijeme, Osmansko carstvo pogodile su vojne pobune i ubistvo sultana, Rusija je prošla kroz Smutno vrijeme, a dinastija Ming je zbačena u Kini, što je otvorilo priliku da mandžurske vojske napadnu i uspostave vlas.

U to vrijeme ljudi su vjerovali da su suočeni sa neviđenim problemom. U jednom seoskom glasniku u Kini je 1641. godine zabilježeno: “Od svih čudnih pojava, katastrofa i pobuna, nikada nije bilo ništa gore od ovoga.” Na drugom kraju svijeta, 1643. godine, engleski puritanski sveštanik Jeremiah Whitaker izjavio je u propovijedi: „[Ovi] dani su potresni, i to za sve: Palatinatu, Bohemiju, Njemačku, Kataloniju, Portugal, Irsku, Englesku." Iste godine jedan španski spisatelj došao je do sličnog zaključka, napisavši: “Čini se da je ovo period gdje je svaka nacija okrenuta naglavačke, što navodi i najveće umove da strahuju da nam se bliži kraj.” Građanski rat u Engleskoj podstaknuo je Thomasa Hobbesa da razvije argumente za apsolutnu vlast u djelu “Levijatan” (1651. godine). Na Hobbesov prikaz prirodnog stanja kao brutalnog rata svih protiv svih, u kojem je život “ usamljenički, siromašan, prljav, težak i kratak”, vjerovatno su dijelom utjecale i krize 17. vijeka.


Iako se vrijeme na kraju poboljšalo i kriza je konačno popustila pred kraj 17. vijeka, malo ledeno doba neočekivano se vratilo uoči Francuske revolucije. Ogromna vulkanska erupcija na Islandu, koja je trajala od 1783. do 1784. godine, samo je pogoršala situaciju, jer je atmosferu ispunio sumporov dioksid. Prema britanskom naturalisti Gilbertu Whiteu iz 18. vijeka, erupcija je prekrila nebo "dimnom maglom" i sunce je izgledalo “kao mjesec iza te magle”. Ovo zaklanjanje Sunca dovelo je do pada temperatura i godine ekstremnih vremenskih neprilika, što je rezultovalo propadanjem usjeva diljem Evrope.

Za Francusku, koju je već mučio niz financijskih problema, posljedice su bile tim teže. “Zemlja je gomila pepela”, zabilježio je budući američki predsjednik John Adams tokom posjeta 1785. godine.“Trava se jedva vidi, a sve vrste žitarica su kratke, tanke, blijede i slabe… Iz dna duše žalim ove ljude. Ne postoje nikakve naznake da će se vrijeme popraviti.”

Tri godine kasnije, Thomas Jefferson, tada američki predstavnik u Francuskoj, izvijestio je o “nezapamćeno hladnoj zimi... Sav rad na otvorenom bio je obustavljen, a siromašni bez plate, naravno, ostali su bez hljeba i goriva.” Visoka cijena hljeba raspirivala je žar nezadovoljstva naroda i direktno hranila revolucionarni žar koji će kulminirati i dovesti do pogubljenja Luju XVI i rušenja starog režima.

Više ne možemo zanemarivati važnu ulogu koju su klimatske promjene imale u velikoj drami historije čovječanstva. Od “vladavine haosa” tokom pleistocena do “mraza bjeloglavog” u Shakespeareovo doba, naš svijet oblikovan je hirom vremena. Dok se oni koji poriču globalno zagrijavanje često pozivaju na takva opažanja kako bi umanjili prijetnju antropogenih klimatskih promjena, to je upravo pogrešan zaključak. Ako nas historija uči nečemu, to je da čak i najmanje promjene u temperaturi i količini padavina mogu imati katastrofalne posljedice za ljudsku civilizaciju.

Pa čak i tada ne bismo trebali pribjegavati donošenju isuviše pojednostavljenih historijskih analogija između prošlog civilizacijskog kolapsa i današnjih ekoloških izazova. Historijska istraživanja pokazuju da složeni društveni sistemi reaguju na klimatske nepogode na nepredvidive, nelinearne načine. Dok se ekonomski nestabilno i podijeljeno društvo, poput onog predrevolucionarne Francuske, može lako dovesti do razornog političkog sukoba, otporno i egalitarno društvo premostit će probleme tako što će se prilagoditi nadolazećim promjenama. U 17. vijeku Japan i Nizozemska uspjeli su napredovati čak i kada je malo ledeno doba bilo na vrhuncu. Klima ne mora biti sudbina.

Ono što je drugačije za naše doba antropogenih klimatskih promjena je činjenica da svjetski lideri zapravo drže budućnost civilizacije u svojim rukama. Naučnici se slažu da je još uvijek moguće izbjeći najgore posljedice klimatskog sloma zadržavanjem porasta temperature na 1,5 stepen Celzijusa. Historija nam samo nudi upozorenje što bi se moglo dogoditi ako ne uspiju.

Autor: Jerome Roos, The New Statesman

S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba