„Demokracija nije stanje, to je djelovanje.“ U svom prvom govoru kao izabrana podpredsjednica SAD-a citirala je Kamala Harris Johna Lewisa, pravnika i bivšeg zastupnika u Zastupničkom domu koji je preminuo u srpnju ove godine. Ta rečenica znači, nastavila je Harris, „da demokracija nije samorazumljiva. Ona je jaka onoliko koliko je jaka naša volja boriti se za nju, braniti je i nikada je ne uzimati zdravo za gotovo. Zaštita naše demokracije zahtijeva sukobljavanje. Ona zahtijeva mnogo od nas, ali nam donosi i radost te proizvodi napredak.“

Mora li se dakle demokracija uvijek iznova otkrivati? Tako barem argumentira John Lewis u jednom eseju kojeg je napisao kratko prije svoje smrti. Demokracija „je djelovanje, i svaka generacija mora dati svoj doprinos u izgradnji onoga što nazivamo našim dragim zajedništvom, nacije i svjetskog društva koji su sami sa sobom u miru.“ Ove rečenice u sebi nose snažne reference na filozofa Johna Deweya (1859-1952), jednog od najvažnijih zastupnika američkog pragmatizma koji je u svom eseju iz 1916. The Need of an Industrial Education in an Industrial Democracy konstatirao: „Demokracija se u svakoj generaciji mora roditi, a obrazovanje joj je babica.“

Za Deweya je bilo jasno: demokraciju se ne smije promatrati samo institucionalno. S jedne strane postoje mnogi različiti oblici demokracije, tako da demokratske institucije mogu biti organizirane potpuno drugačije. S druge strane je demokratskim institucijama opet prirodno da se s vremenom nastave razvijati, transformirati i prilagođavati. To ih primjerice razlikuje od onih autoritarnih režima koji su obilježeni nepromjenjivošću. Ili kako to Dewey u The Ethics of Democracy formulira: demokracija nije „jednostavno neki oblik vladanja“, nego prije razgranata mreža socijalnih odnosa, koja zahtijeva učešće svakog pojedinca, kako bi razvili zajedničke vrijednosti. Ukratko: demokracija je, veli Dewey u svom eseju The Task Before Us, oblik života – „Way of Living“.


Permanentna metamorfoza

Stoga se otkriva ne samo kao puka tehnika organiziranja društva, nego više kao „Spirit“, i odatle proizlazi zadaća demokracije da omogući „uključivanje demokratskih ideala u sve ljudske odnose“. Dewey pomjera težište demokracije sa političke moći institucija na konkretne prakse kojima individue sudjeluju u javnom životu te se tako konstituira politička zajednica. Ovaj pristup je stoga „pragmatičan“, jer se ne zanima za apstraktne aspekte političke teorije, nego u obzir uzima prije svega praktično djelovanje. Prema tome se demokracija prije svega ističe omogućavanjem kolektivne politizacije onoga što prije nije bilo u agendi (u SAD-u je riječ o Black Lives Matter pokretu koji tematizira policijsko nasilje prema crncima ili u #MeToo koji osuđuje seksualno nasilje). U tom smislu se demokracija pokazala prije svega kao proces koji zahtijeva uključivanje svih, ali nudi ujedno „svima mogućnost razvoja posebnih sposobnosti“.

Dewey tako demokraciju razumijeva kao permanentnu metamorfozu, zbog čega je ključno sačuvati njezin dinamički karakter. Da bi preživjela, demokracija se mora uvijek iznova obnavljati – i zbog toga stvarati prostor za djelovanje. Bez ovog neprekidnog oživljavanja, koje zahtijeva svakog pojedinca, demokracija će izgubiti svoju snagu. Dewey, koji je doživio uspon fašizma 1930-ih, je stoga upozoravao na depolitizaciju građanki i građana, koja omogućuje koncentraciju moći u rukama malog broja ljudi. Čini se da Kamala Harris, barem prema njezinom nastupnom govoru kao izabrane podpredsjednice, želi osnažiti ovu Deweyevu lekciju u nadolazećem mandatu.

Autor: Martin Legros, philomag.de

S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba