Relevantnost teologije u koncertu znanosti je marginalna, prije svega kad se radi o tumačenju pitanja socioekonomskog razvoja. Teologija je „danas mala i ružna i ne da se gledati“ (W. Benjamin). Kada teolozi onda u stilu „Istjerivača duhova“ posvuda otkrivaju nevidljive religiozne strukture kako bi se mogli ubaciti u javni diskurs sa svojom stručnošću, to se čini psihološki objašnjivo kao kompenzacija gubitka relevantnosti. Ništa neobično onda da je Benjaminova teza kako se „u kapitalizmu može uočiti religija“ popularna upravo u području teologije. Da se ista može supstancijalno mnogo zastupati – upravo i od sekularnih mislilaca –, želim dokazati ovim prilogom. Centralna ideja je ovdje napraviti jedno drugačije naglašeno razumijevanje Benjaminova fragmenta „Kapitalizam kao religija“. Jedno takvo razumijevanje bi moglo uspjeti ponovnim čitanjem njegove argumentacije o Marxovoj terminologiji. Proročka kritika teologije oslobođenja nudi ovim promišljanjima pristup koji revitalizira kritiku idola kao prirođeni cilj teologije. Kritika idola raskrinkava razne obožavane apsolute kao nešto od ljudi stvoreno i istodobno nešto što služi opravdavanju društvene dominacije određene grupe. Kritika idola raskrinkava navodnu magiju kulta koji ima realne posljedice po neko društvo. Kritizira se brkanje prioriteta: čovjek se podvrgava prividnom apsolutu.

Već 1921. postavlja Walter Benjamin tezu kako je kapitalizam jedna vrsta religije, ne u weberovskom smislu kao religiozno uvjetovane tvorevine, nego više kao religiozna tvorevina sama po sebi. Kod teze o „kapitalizmu kao religiji“ moglo bi se s obzirom na strukturalističku teoriju jezika govoriti o međusobnom identificiranju dvaju praznih označitelja. I kapitalizam i religija su dva veoma apstraktna termina kojima ne odgovara (gotovo) nijedna predodžbena slika. Najprije treba specificirati značenje obaju pojmova kako bi se izbjeglo takve prazne formule. Benjamin razumije kapitalizam ne supstancijalistički kao religiju, jer bog kapitalizma niti je vidljiv niti je transcendentan. On polazi od jednog funkcionalističkog pojma religije: kapitalizam funkcionira analogno jednoj religiji. Benjaminovim riječima rečeno, kapitalizam služi „esencijalno istim brigama, mukama, nemirima na koje su nekoć religije davale odgovor“ i društveno ispunjava funkciju religije. Na ovom se mjestu može konstatirati bliskost socijalnopsihološkim religioznim predodžbama kao što to zastupa Erich Fromm u „Psihoanaliza i religija“: religija je jedan kolektivni horizont tumačenja i orijentacijski okvir u stvarnosti. Kapitalizam nema dogmatiku i teologiju, ali ima etos, etos trajnog rasta. Pored skrivenog boga Benjamin pripisuje kapitalizmu još tri karakteristike: Benjamin u kapitalizmu vidi jednu čistu religiju kulta (1), u kojoj je kult trajan (2) i zadužujući, obvezatan (3). Ovo proizvoljno određenje malo toga pojašnjava, tek iz pozadine Benjaminovog razumijevanja kapitalizma ono postaje razumljivije.

Benjamin pod kapitalizmom razumijeva vrstu načina proizvodnje, kao što obrazlaže Marx u svom djelu „Kapital“ – iako je Benjaminov marksizam prilično neortodoksan. Kapitalizam je povijesna forma proizvodnje u kojoj se roba tako proizvodi da dvostruko slobodni najamni radnici troše svoju radnu snagu na proizvodna sredstva koja se nalaze u privatnom posjedu. Roba se mijenja na tržištima i novac se pretvara u kapital čija svrha je akumulacija. Zaokruženo označava kapitalizam kod Benjamina vladavinu kapitala. Dok je novac kao novac ponajprije jedno sredstvo razmjene, novac kao kapital postaje svrha samom sebi. No što je to točno kapital, kako nastaje i kakve veze ima s Benjaminovom tezom?

Nedozrelo i potisnuto božanstvo, o kojem Benjamin priča pri osvrtu na kapitalizam, je upravo taj kapital koji predstavlja hermeneutički ključ za shvaćanje kapitalizma kao trajne i zadužujuće/obvezatne kultne religije. Marx pod kapitalom razumije jedan pokret, proces cirkulacije vrijednosti, koji se najčešće odvija u formi N – R – N': novac (N) se mijenja za robu (R) koja se mijenja za novi, viši novčani iznos (N‘) posjednika. Nasuprot procesu R – N – R u kojem novac fungira kao sredstvo razmjene, u kapitalizmu umnožavanje novca postaje svrha samom sebi. Kapital je dakle novac koji se koristi za svrhe samoumnožavanja.

Za objašnjenje ovoga je potreban kratki prikaz marksističke argumentacije. Marx u svojoj analizi polazi od robe. Roba posjeduje svoju upotrebnu i razmjensku vrijednost. Upotrebna vrijednost predstavlja individualnu korist robe koja je naravno za svaku osobu drugačija i nije usporediva. Kod razmjenske vrijednosti nasuprot tome ono nejednako biva sumjerljivo, jabuke se mogu mijenjati za kruške. Razmjenska vrijednost predstavlja vrijednost robe koja prema Marxu biva određena kroz prosječno društveno potrebno radno vrijeme. Ova vrijednost je onda tertium comparationis. Novac se u kapitalizmu dade – analogno robi – dvostruko odrediti. S jedne strane je novac razmjensko sredstvo, s druge strane je i mjerilo za u robi materijaliziranu vrijednost. Oba ova aspekta novca stoje u jednom dinamičnom odnosu i vode najzad do nastanka kapitala. S jedne strane biva u društvu robne razmjene potrebno akumulirati novac, zato što nastupa privremeni problem koordinacije kupnje i prodaje. Između kupnje i prodaje može postojati vremenski interval koji treba premostiti. Na taj način nastaju odnosi između vjerovnika i dužnika za koje novac odjednom čini završnu točku cirkulacije, jer je roba već prije istupila iz optoka. Budući da novac nije samo sredstvo razmjene nego istodobno i opći reprezentant društvenih vrijednosti, iste se mogu privatno posvojiti u formi novca. Uspon moći novca postaje cilj procesa kojem vodi proturječje između kvantitativne ograničenosti upotrebne vrijednosti i kvalitativne neograničenosti društvene moći novca. Ovdje se raspoznaje etos bezgraničnog rasta, koji pronalazi svog katalizatora u principu konkurentnosti.

Benjaminova teza se sada može objasniti u okvirima marksističkog misaonog horizonta. Kapital predstavlja boga kapitalizma jer je on sam sebi svrha i životni princip proizvodnih i razmjenskih odnosa. Kapital je apsolut, glavna i stožerna točka svih kolektivnih radnji, k tome i cilj svih individualnih strasti. Kapital je proces, proizvodnja i razmjena su ispunjenje onoga što Benjamin razumijeva kao kult, jer isti služi kao djelo božanstva (1). Ritual, uvijek iznova upumpavati novac u cirkulacijsku sferu kako bi se svaki put dobilo više novca, sliči ceremoniji koja zahtijeva i žrtve: ubojstvo je – kako objašnjava Jean Ziegler – ako svake godine više od 10 milijuna ljudi umire od gladi, iako bi svjetsko gospodarstvo bez problema moglo nahraniti 12 milijardi. Ovaj (žrtveni) kult je trajan zato što kapital kao božanstvo ovog kulta postoji samo u procesu (2). Novac mora manifestirati svoju vrijednosti u trajnoj razmjeni i tek u procesu cirkulacije realizira se vrijednost mrtvog rada (npr. rada mašina), vrijednost koja mora trajno biti konkretizirana u robi. Kult stoga ne smije nikada prestati, konkurencija ne spava, vrijeme je novac. I kult je zadužujući – bez da se ovdje osvrćemo na Benjaminova freudovska predrazumijevanja –, zato što tek odnos dužnik-vjerovnik pokreće proces kapitala i čini ga sve jačim. Investicije od danas su sutrašnji dobici, ali i zaduženja od danas.

Teologija kao govor o Bogu života i idolima smrti ispunjava svoju zadaću kad raskrinkava ove religiozne, idolatrijske osobine kapitalizma, kako bi delegimitizirala njegove nepravedne odnose moći. Kritika slijedi svakoj religiji ili religijskoj formi koja – tako Benjamin – više nije reforma bitka, nego njegovo razaranje. Ne moramo se složiti s marksističkom analizom kako bismo mogli uočiti preokret prioriteta: ne proizvodi se više za ljude, upotrebna vrijednost je sekundarna i čovjek mora služiti kapitalu. Slično tvrdi i papa Franjo u njegovoj enciklici „Evangelii Gaudium“: „Nevjerojatno je da smrzavanje jednog starca prisiljenog živjeti na ulici ne pobudi ničiju pažnju, dok vijest o padu od dva boda na burzi puni udarne novinske naslove.“

S osvrtom na ciljeve koje si postavljaju pojedinci, poduzeća ili države u kapitalističkim društvima, teško je poricati jedno takvo premještanje prioriteta: radi se o povećanju vrijednosti, o maksimiziranju profita. Tako kapital može biti raskrinkan kao kultno obožavani apsolut. Kapital je stvoren od ljudi i služi opravdavanju postojećih društvenih odnosa pod parolom – „nema alternative“. Teologija može ponovno otkriti svoju relevantnost ukoliko bude trajno raskrinkavala jedan takav kult i njegove realne učinke na društvene odnose, i ako se bude zalagala za primat čovjeka kao Božjeg stvorenja.

Autor: Jan-Hendrik Herbst www.feinschwarz.net

S njemačkog preveo: Marijan Oršolić Prometej.ba