Zamislite sljedeći sveti ali ne i higijenski prizor: hodočasnici iz desetina država slijevaju se u jedan gradić, odsjedaju u natrpanim hotelima, koriste javne toalete i objeduju zajedno. Tokom svog glavnog rituala prilaze grobnici žene, sestre svetog čovjeka, i kako se približavaju osjećaju rastuću tugu nad njenom smrću i smrću njenih najbližih. Tuga je obaveza: prema jednoj tradiciji svaka će suza u zagrobnom životu biti pretvorena u biser i anđeo će im nadoknaditi suze kantom bisera koji će označavati njihovu posvećenost u trenutku kada stignu do vrata raja. No, za sada tjelesne tečnosti se miješaju tek povremeno obrisane golim rukama, a gomila postaje sve tješnja. Metalni kavez okružuje samu grobnicu i kada joj uplakani hodočasnici priđu grabe svojim prstima rešetke, a mnogi na njih prislone i svoje lice zamagljujući dahom sjajni metal. Neki tu ostaju nekoliko minuta, neki svega par sekundi. Tokom samo jednog dana više hiljada ljudi prolazi kroz isti tijesni prostor - udišući isti zrak, dodirujući iste površine, razmjenjujući nove i egzotične bolesti.

Gradić o kojem pišemo je Kom u Iranu, a dva dana ranije lokalni dužnosnik za zdravstvo objavio je na iranskoj televiziji da koronavirus upravo proždire tu zajednicu. Okolnosti su, rekao je, sumorne. Iran tvrdi da je u državi 26 ljudi preminulo od koronavirusa (poznatog kao COVID-19) od ukupno 245 zaraženih. Svi priznaju da je Kom središte zaraze, ali mnogi sumnjaju u tačnost ovih brojki. Drugi dužnosnik, član iranskog parlamenta iz Koma, prošlog je vikenda izjavio da je taj grad izgubio već 50 ljudi zbog zaraze COVIDom-19. Pretpostavljajući da je ta cifra tačna, proizilazi to da, ako je COVID-19 jednako smrtonosan u Iranu kao i drugdje, i ubija 2,3% zaraženih, još bi oko 2000 ljudi u Komu također bilo žrtvom zaraze.

Nemoguće je dovoljno naglasiti na kakvu katastrofu ukazuju ove brojke - ne samo za Iran, nego za svakoga. Kom je sjedište šiitskog učenja, duhovno stjecište Irana, i posljedično privlači šiite iz svih krajeva svijeta. Profilirao sam libanskog klerika u Paragvaju 2009. godine za „The Atlantic“; njegova bivša adresa bila je vjerska škola u Komu. Na ulicama Koma može se čuti perzijski jezik sa brojnim akcentima uključujući tadžikistanski i avganistanski. U nekim restoranima poslužitelj će vas osloviti na arapskom, a sa postera vas posmatrati duboko poštovani irački ajatolah Muhamed al-Sadr dok jedete kebab. Kom se doima poput šiitskog “Disneylanda” ispunjenog vjerskim atrakcijama između kojih su nagomilani štandovi puni brze hrane, i ta usporedba možda najbolje služi Amerikancima da shvate težinu ove epidemije. Šta bi bilo kad bismo saznali da hiljade ljudi u “Disney World”-u boluju od visoko zarazne i ponekad fatalne bolesti, a da su brojni posjetioci sedmicama dolazili i odlazili vraćajući se u gradove u kojima žive?

Zejnep Tufekči je pisala o prednostima i nedostacima autoritarizma kod suočavanja sa krizom poput ove. Kina može zatvoriti grad, staviti u karantin desetine miliona ljudi odjednom i poslati svoje vrhunske stručnjake dopuštajući im da vode borbu sa bolešću sa gotovo cezarijanski apsolutnim autoritetom. Ali, ne može iskoristiti blagodati povjerenja javnosti, uključujući transparentan i tačan prikaz bolesti i njenih posljedica. U Iranu, čini se, vlast ima sve nedostatke neslobodnog društva i nijednu prednost koja bi nadoknadila nedostatke. Dovoljno je pogledati ovaj nevjerovatni video snimak, istodobno komičan i jeziv, u kojem glavni iranski dužnosnik za zdravstvo Iradž Harirči uvjerava javnost da se radi na rješavanju krize dok se istovremeno preznojava i kašlje u pravcu svojih kolega stoga što je - zaražen koronavirusom.

Pri tome on nije jedini visoki državni dužnosnik koji je zaražen: Masume Eptekar, iranska potpredsjednica i naročito okrutna članica grupe koja je 1979. godine uzela američke diplomate za taoce, objavila je da je i ona također zaražena. Prema dostupnim izvještajima ona se tokom jučerašnjeg dana sastala sa iranskim predsjednikom Hasanom Ruhanijem i članovima njegovog kabineta, čime je potencijalno izložila bolesti cjelokupan iranski državni vrh.

Harirči je izjavio da vlada odbija uvesti karantine jer su zastarjeli i neefikasni. Muhamed Saidi, vođa svetišta u Komu i lokalni predstavnik iranskog vrhovnog vođe ne samo se da se protivio karantinu, nego je i preklinjao ljude da posjete svetište nazivajući ga „mjestom ozdravljenja“.

U nekom trenutku nesposobnost i zlo nemoguće je razlikovati. Imam osjećaj da smo kroz takve momente prošli više puta tokom proteklih godina i da iransko vodstvo kroz njih prolazi iznova i iznova poput trkačkog vozila koje savladava krugove. Prošlomjesečno slučajno obaranje civilnog zrakoplova ukazalo je na još jedan oblik fatalne nesposobnosti nakon kojeg je slijedio neuspješan pokušaj prikrivanja. Iranci imaju puno pravo da se pitaju da li je i ova katastrofa slična tragedija pogubne nekompetentnosti koja nadilazi mogućnosti vlade da se s njom izbori. Karantin kojeg Iran odbija nije savršen i takva bi mjera možda nepošteno stigmatizirala Kom. Međutim, trenutne okolnosti koje podržavaju faktički nekontrolirano širenje virusa ubrzavaju i širenje epidemije, tako da sada najveću vrijednost predstavlja vrijeme - vrijeme za stvaranje zalihe lijekova, vrijeme za unapređenje dijagnoze i tretmana i vrijeme da svijet nauči kako reagirati na novu pošast koja bi mogla usmrtiti milione. Karantin u Kini nam kupuje to vrijeme. Nedostatak karantina u Iranu ga pak troši.

Karantin inače potiče od italijanske riječi za 40 budući da su u vrijeme haranja kuge brodovi koji bi stizali u Veneciju morali čekati 40 dana prije nego bi bilo dozvoljeno iskrcavanje mornara i robe. (Kuga ili crna smrt, začuđujuće, prvi se put pojavila upravo u kineskoj provinciji Hubei koja je također i izvorište COVIDa-19. Kuga je usmrtila otprilike trećinu stanovništva Evrope.) Četrdeset dana je dug period, znatno duži od bilo kojeg karantina u koji se smještaju osobe koje su boravile na područjima pogođenim epidemijom koronavirusa. Doduše, svako čekanje može biti stresno čak i u područjima kojima se upravlja daleko kompetentnije nego Iranom. Početkom ovog mjeseca posjetio sam Hong Kong. Svi su nosili maske. U javnosti se niko nije gurao niti mi se približavao u autobusima ili pješačkim zonama. Trgovci su izlazili iz svojih radnji otprilike svakih 15 minuta da obrišu rukohvate i zvona za slučaj da je možda neko od mušterija za sobom ostavio virusnu česticu. Osjećalo se da je teret suzbijanja koronavirusa zajednički i težak. Hong Kong ima snažan osjećaj identiteta i opće odgovornosti što je njegove žitelje do sada održalo sabranim. Ja lično sam to mogao izdržati tek nekoliko dana. Tek usred noći kada sam znao da neću imati nikakav bliski susret, osjećao sam se normalno i ne poput nekog nećudorednog divljaka koji hoda naokolo sa licem potpuno izloženim zraku.

Iranci su već pod enormnim stresom zbog ekonomskog, političkog i vojnog pritiska. Ne vjeruju svojoj vladi. Svakodnevni stres zbog kontinuirane brige da li će se slučajno ubiti čačkajući nos ili otvarajući vrata mogao bi se pokazati prevelikim teretom kojeg društvo ne bi moglo izdržati. Plašim se da je pozivanje na posjete Komu reakcija vlasti koja je prepoznala sopstvenu ograničenost i koja je na neki način prihvatila virus. Takve sulude reakcije samo povećavaju šanse da ćete ga uskoro - prihvatiti i vi.

Autor: Graeme Wood, The Atlantic 27. 2. 2020.

S engleskog preveo: Loris Gutić, Prometej.ba