Prvi Carigradski sabor. Slika u manastiru Stavropoleos, Bukurešt. Wikimedia Commons

„Ovaj grad pun je zanatlija i robova, od kojih su svi duboki teolozi i propovijedaju po dućanima i ulicama“, pisao je crkveni otac Grgur iz Nise o Carigradu krajem 4. stoljeća. Što je pod tim mislio objasnio je riječima: „Ako želiš da ti netko razmijeni zlatnik, prvo će te podučiti u čemu je razlika između Boga-Oca i Boga-Sina; a ako upitaš za cijenu kruha, umjesto odgovora dobit ćeš objašnjenje da je Sin Ocu podređen; i ako želiš saznati je li spremna tvoja kupka, odgovorit će ti da je Sin stvoren iz ničega.“

Kada je biskup Nise, današnjeg Nevsehira u Turskoj, pisao ove redove, arijanska kontroverza o pravoj naravi Kristovoj trajala je već desetljećima. Svađa je već odavno izašla iz okvira dostojanstvene teološke rasprave – rasprave o važnom, ali prilično apstraktnom dijelu kršćanske vjere: nauku o Trojstvu, koji i dan danas vrijedi za većinu zapadnih i sve pravoslavne Crkve. Taj nauk kaže da se jedinstvo Boga ogleda u Ocu, Sinu i Duhu Svetom.

Taj spor, koji je u povijest ušao pod imenom arijanske kontroverze, vodio se i zbog utjecaja, moći i bogatstva: „ Izgovor je bio spas duša, ali žudnja za moću bila je razlog“, zlovoljno je zapisao sam Grgur Nazijanski (oko 329. - 390.), koji je odigrao odlučujuću ulogu u razradi učenja o Trojstvu. No, u ekscesima spora nije sudjelovao: spor je eskalirao na ulicama kršćanskih metropola – sve do borbe na život i smrt.


Ulične bitke, atentati, linč

Ekscesa je bilo napretek. Pristaše različitih doktrina bili su međusobno nepomirljivo suprotstavljeni: u Aleksandriji, Antiohiji, Carigradu ili Rimu, političkim i kulturnim središtima carstva, koji su bili i središta prve Crkve. U njima je dolazilo do nereda i uličnih borbi, atentata i linčeva – sve zbog pitanja odnosa između ljudske i božanske naravi Kristove. „Nikada ni jedna misao nije izašla na svjetlo dana s tako bolnim porođajnim mukama kao što je misao o Trojstvu“, rekao je crkveni povjesničar Hans Kühner (1912. – 1986.). Od 4. do 7. stoljeća utjecajni crkveni ljudi su vodili rasprave o Trojstvu. Razmirice oko istinskog kršćanskog nauka toliko su izmakle kontroli da su ubojstva, napadi i državni teror bjesnjeli.

Oni koji su se obratili na kršćanstvo zbog njegove univerzalne poruke bezuvjetne ljubavi morali su očajavati zbog mnogih nasilnih djela počinjenih u ime Isusovo. Ogorčeno je konstatirao i radikalni asket i crkveni otac Jeronim (347. - 420.) da je i u pustinji bio pod stalnim pritiskom drugih monaha da položi račune o svojoj vjeri: „Ispovijedam kako oni žele, i nije im dovoljno. Potpišem ono što mi prilože, oni ne vjeruju. Lakše je živjeti među divljim zvjerima nego među takvim kršćanima!“

Također je i ranije u staroj Crkvi bilo rasprava, čak i onda kada su Kristovi sljedbenici bili jedna od mnogih židovskih sekti. Vođe prvih kršćanskih zajednica nisu bili tako prisni i skladni kako bi se pomislilo. Tako se pokazalo da su prve kršćanske zajednice ona u Antiohiji i ona u Jeruzalemu bile nesložne po važnim pitanjima, poput toga treba li poštivati židovske zapovijedi ili ne. Usto su najraniji Isusovi sljedbenici s obzirom na razapinjanje i uskrsnuće, pretpostavljali da je drugi Kristov dolazak neposredno blizu i da će se dogoditi za njihova života. Kada se to ni nakon desetljeća nije dogodilo, morali su se novi naraštaji kršćana prilagoditi da će drugi Gospodinov dolazak potrajati.


Kad je nastao prvi kanon Svetog pisma

Stoga su se morali organizirati na zemlji. Nova vjera, koja se početkom 2. stoljeća konačno odvojila od židovstva, tražila je primjenjiva pravila i autoritete koji bi jamčili njezino održanje. Pri tom još u to vrijeme nije postojao ni obvezujući kanon svetih spisa za novu religiju. Istina, već vrlo rano su primjerci Pavlovih poslanica, četiriju Evanđelja i Knjige Otkrivenja kružili među vjernicima, ali tek je 367. godine aleksandrijski biskup Atanazije (oko 300. - 373.) objavio 27 spisa Novog zavjeta koji je i danas priznat u svim Crkvama i obvezan za sve kršćane.

Međutim, nisu svi tekstovi bili razumljivi vjernicima. Učenjaci su se stoga dali na njihovo tumačenje. Što naime znači kad se Isus iznova naziva Sinom Božjim? Je li on bio polubog poput brojne djece bogooca Zeusa koje je rodio sa ženama smrtkinjama? Je li spasitelj Bogu podređen, nadređen ili su Otac i Sin jednaki? Kakvu ulogu ima Duh Sveti? Ovakva pitanja su bila osjetljiva – pa ipak je bilo mnogo i često suprotstavljenih odgovora. „Izjave koje su insinuirale podređenost Sina Ocu stajale su uz izjave koje su naglašavale jedinstvo Oca i Sina“, pisao je katolički teolog Franz Dünzl (1960. - 2018.) u svojoj knjizi „Mala povijest trinitarne dogme u prvoj Crkvi“. „Ova nereflektirana pozicija postojanja različitih perspektiva nije mogla biti dovoljna za duže staze.“ Kršćanstvo je najzad željelo temelje svoje vjere razložiti i utemeljiti. Tomu se postupilo prilično robustno, proturječna učenja su difamirana kao otpad od prave vjere, a njihove pristalice su proglašavane „Božjim neprijateljima“.

Već je Hipolit Rimski (oko 170. - 235.), konzervativni huškač ranog kršćanstva, u svom ratobornom pismu „Refutatio omnium haeresium“ ili „Protiv svih hereza“ naveo 32 učenja koja su bila u suprotnosti s pravovjernim kršćanstvom – usto treba napomenuti da se to dešavalo u vrijeme kada je pravovjerje tek nastajalo, a Crkva još nije imala centralizirani autoritet. "Prevaranti, puni ludosti“ su krivovjerci, „drske neznalice“ koje se razumiju u „magiju i bajanje, ljubavne napitke i sredstva zavođenja“ i koji su naklonjeni „školi punoj besmislenosti i psećeg života“. Gotovo dva stoljeća kasnije Augustin iz Hipona (354. - 430.) naveo je 88 krivovjerja, a njegov suvremenik Filastrije iz Breše čak 156.


Kako je kršćanstvo postalo faktorom moći

Stalne svađe među kršćanima primijetili su inovjerci Rimljani, iako u početku nisu imali uopće nikakvu preciznu predodžbu o sljedbenicima nove vjerske zajednice, objašnjava povjesničar Crkve Kühner u svojoj knjizi „Plime i oseke Crkve u dva tisućljeća“: „Kada ih [Rimljani] postanu svjesni kao skupine koja štuje samo jednog Boga, onda ih identificiraju sa Židovima i njihovim monoteizmom.“ Tako rimski pisac Svetonije u svom djelu o životopisima careva „De vita Caesarum“ iz 121. godine po Kr. spominje da je car Klaudije koji je vladao između 41. i 54. godine iz Rima protjerao Židove koji su „nahuškani od Hrestusa stalno izazivali nemire“. Tri stoljeća nakon Klaudija, car Julijan pokušao je krajnje uzaludno potisnuti kršćanstvo i ojačati staru vjeru, pokušavši iskoristiti ratobornost kršćanskih crkvenih naučitelja. Vladar odgojen kao kršćanin, raskinuo je sa tom religijom, dopustio je svim biskupima koje su protjerali njegovi prethodnici da se vrate u svoja sjedišta. Budući da su na njihovim sjedištima već bili postavljeni novi biskupi, svađa je bila programirana.

Čak ni u godinama najžešćih progona kršćana – primjerice za careva Decija, Valerijana, kao i Dioklecijana i Galerija u 3. i 4. stoljeću – Isusovi sljedbenici nisu posustajali u svojim svađama. Jedna od najžešćih prijepornih točaka tada bila je je li krštenje od strane heretika valjano. Tu se posebno tvrdim pokazao Ciprijan Kartaški (oko 200. - 258.), koji je smatrao da se s hereticima ne treba „dijeliti ni ovozemno jelo i piće“, a kamo li „spasonosnu vodu krštenja“. Taj biskup, mučenik i svetac, smatrao je da izvan Katoličke crkve nema spasenja, nego samo „lažnih proroka“, „prvorođenaca sotoninih“ ili „zvijeri u ljudskom obliku“ koje šire „najveće bezboštvo“.

Unatoč ogromnim svađama, 4. stoljeće će postati ključno za kršćanstvo. Početkom stoljeća su Isusovi sljedbenici bili još uvijek izloženi progonima, ali je krajem stoljeća car Teodozije I. (347. - 395.) proglasio njihovu vjeru državnom. U međuvremenu su 313. godine carevi Konstantin I. i Licinije kršćanstvo izjednačili s ostalim kultovima u Rimskom Carstvu – odluka koja je u povijest ušla kao Konstantinova prekretnica. Time je nova vjerska zajednica doživjela veliki porast moći i utjecaja u Rimskom Carstvu. U desetljećima koja su uslijedila bjesnila je arijanska kontroverza, a kršćani koji su činili oko deset posto ukupnog stanovništva bili su podijeljeni kao nikad prije.


Svađa oko Trojstva

Rasprave koje su se pokrenule oko Arija, jednog od vodećih duhovnika aleksandrijske crkve, izbila je oko 318. godine. „Mi znamo za jednog Boga, jedini koji nije rođen, jedini koji je vječan, jedini koji je bez početka, koji je jedini pravi Bog, stalan i nepromjenjiv“, pisao je Arije. Taj Bog je „prije vremena rodio Sina Jedinorođenca“ – i to iz ničega, a ne iz svog vlastitog božanskog bića. Stoga Otac i Sin nisu istobitni. Postojalo je vrijeme kada Sin nije postojao, koji je kao stvorenje Oca njemu podređen.

Ova razmišljanja su očito bila suprotstavljena vjeri u Isusovo božanstvo. Aleksandrijski Biskup Aleksandar bio je ogorčen: „O nesretne li sljepoće, to bezgranično ludilo, ta isprazna žeđ za slavom i sotonski nazor, koje su se nastanile u njihovim nesvetim dušama poput otvrdlog tumora!“ Godine 320. je Aleksandar sazvao sinodu kojoj je prisustvovalo oko 100 egipatskih i libijskih biskupa koji su Arija ekskomunicirali i protjerali. No spor je tek započeo i ubrzo se raširio. „Slijedili su nemiri za nemirom, cijeli Egipat bio je njima zahvaćen i konačno je cijela Istočna Crkva bila podijeljena“, pisao je Karlheinz Deschner (1924. - 2014.), istaknuti kritičar Crkve, u svom kapitalnom djelu u deset tomova „Kriminalna povijest kršćanstva“.

Konstantin I., koji je od pobjede nad suvladarem Licinijem godine 324. jedini vladar u carstvu i koji je bio sklon kršćanstvu, nije imao potrebe za neslogom u Crkvi. „Neslaganje među kršćanima uznemirilo je Konstantina jer je utjecalo na temelje njegove religioznosti“, kaže teolog Franz Dünzl. „Ako naklonost božanstva ovisi o ispravnom štovanju, onda svaka nesloga i podjela mogu imati samo negativne učinke.“ Stoga je car pisao obojici proponenata, Aleksandru i Ariju, da zakopaju nesuglasice oko ove „sitnice“, da zaborave svoju ratobornost i vrate se ranijoj slozi. Kada pismo nije urodilo plodom, vladar je sazvao prvi sabor u Niceji 325. godine. Tamo je Arijevo učenje odbačeno – ali spor ni u kom slučaju nije bio riješen.


U Aleksandriji je vladalo stanje građanskog rata

Patrijarh Atanazije, od 328. godine nasljednik Aleksandrov u Aleksandriji, jednom od najvećih i najmoćnijih biskupskih sjedišta tog doba, nastavio je borbu protiv arijanskog učenja sa svom odlučnošću i nepopustljivosti. Arije i njegove pristalice su bezbožni prevaranti, „bezumnici i neprijatelji Kristovi“ koji šire „besmislice i gluposti“ i koji samo naizgled vode teološki spor svojim naukom „koji izaziva povraćanje“, „a zapravo se bore protiv samog božanstva.“

Doduše, ogromna većina biskupa okupljenih na Nicejskom saboru opredijelila se za istobitnost Oca i Sina. Međutim, arijanske sumnje time još uvijek nisu bile otklonjene. U narednim desetljećima su se dvije strane međusobno borile do smrti, vjernici su napadali jedni druge nahuškani svećenicima i radikalnim monasima. U Aleksandriji su vladali uvjeti slični građanskom ratu. U sukobima je čak 3150 ljudi izgubilo živote.

Biskupi su birani, protubiskupi postavljani, smjenjivani, protjerivani i ponovno postavljani, a neki čak i ubijeni od fanatičkih pristaša suprotstavljene strane. Nekada su katolici ili pravoslavci, a ponekad arijanci uživali naklonost, ovisno o tome koji car je vladao u kojoj polovici Carstva. Od trojice Konstantinovih sinova je Konstancije II. bio naklonjen arijanstvu, dok su Konstans I. i Konstantin II. bili na strani ortodoksije. Održavane su sinode i koncili čije rezultate poražena strana nije priznavala.

U ljeto 381. godine konačno su se biskupi okupili na Prvi sabor u Carigradu koji je sazvao car Teodozije 381. godine i odlučili da će se od sada vjerovati u „jedno boštvo Oca, Sina i Duha Svetoga, pretpostavljajući vrhovništvo i ljubavi puno Trojstvo. Svi koji se drže ove vjere neka po našoj zapovijedi nose ime katoličkih kršćana“. Sve druge pak „koje smatramo ludima i neuračunljivima, moraju nositi sramotu heretičkog nauka“. Time je okončan arijanski spor, ali borba za Trojstvo je još trajala.

Izvor: Spektrum.de

S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba