Zapad ima problem, prisutan već u napadnom korištenju te riječi. On je slobodan i dobar i na strani demokracije i ljudskih prava, onda kada se radi o Putinu ili IS - premda primjer Sirije pokazuje, da ni to nije sasvim točno.


Bashar al-Assad je neprijatelj demokracije i ljudskih prava – unatoč tome dozvoljeno mu je da već više od tri godine ubija svoj narod, bez da NATO, SAD ili Njemačka nešto poduzmu. A kada se radi o borbi protiv IS, u kojoj je dozvoljeno sve od dopremanja oružja do kopnene intervencije, što u Siriji tobože nije bilo moguće kad je trebalo podržati Assadovu opoziciju, Assad postaje čak i potencijalni partner.


Zapad se tu pokazuje tek kao šifra za moć i interese – upravo ako se ne želi još više naštetiti riječima poput „demokracija“ i „ljudska prava“, trebalo bi se paziti na to, da se „Zapad“ ne upotrebljava kao vojni pojam.


Jer tu počinje propaganda: građenje svijeta riječima, odvajanje riječi od svijeta, te nadomještanje realnosti jezikom. A što je realnost Zapada, opisuje George Packer na primjeru Amerike u svom bestseleru „Obrnuti razvoj“: zemlja, koja se u 30 godina nakon Reaganove revolucije iz demokracije pretvorila u oligarhiju.


Što je realnost Zapada, opisuje i Thomas Piketty u svom bestseleru "Kapital u dvadeset-prvom stoljeću": sistem, koji kroz nutarnju logiku kapitalizma vodi ka sve više nejednakosti.


Što je realnost Zapada i uopće svijeta, opisuje Naomi Klein u svojoj knjizi (koja će uskoro biti objavljena) "To sve mijenja": planet, koji se bori za preživljavanje, zato što je došlo do borbe, kako tvrdi podnaslov knjige, između „Kapitalizma i klime“.


Sve to titra u zraku, kada se govori o „Zapadu“, sve se to ne može ignorirati, zato što je tu na sceni jedan protivnik, protiv kojega se mora pokazati kompaktnost. Jer i ovo je propaganda: kada se od „ja“ pravi „mi“ i kada se govori o „nama“ i „njima“ – to je opasni obrazac mišljenja koji stoji iza sada često ponavljane teze Samuela Huntingtona o „Borbi kultura“.


01894826 400


Slabost Zapada pokazuje se prije svega u njegovoj nutrini

Zapad tada od jednog opisnog pojma postaje akter, koji se pojavljuje kao „vrijednosna zajednica“ prije svega u vanjskopolitičkom odsjeku novina i drugih medija.


Radi li se međutim o gospodarstvu, metaforika je sasvim drugačija: ovotjedna naslovnica „Economista“ pokazuje Angelu Merkel, Françoisa Hollandea, Mattea Renzija i kao spasioca Maria Draghia u tonućem brodiću od Euro-papira. Ova spoznajna disonancija čini govor o „Zapadu“ upravo problematičnim – i po mogućnosti obje strane ove metaforike imaju veze jedna s drugom.


Jer kriza Zapada je realna, slabost Zapada pokazuje se ne samo ili upravo u vanjskoj politici, ona se pokazuje prije svega u njegovoj nutrini, u Fergusonu kao i Madridu, u Lampedusi kao i Berlinu, ona se pokazuje u besperspektivnoj omladini i ostarjelom društvu, ona se pokazuje manje na frontu Mossula a više u školama i njemačkim bolnicama Moabit i Milbertshofen.


Kada se oboje poveže, vanjsku politiku i gospodarstvu, uviđa se kako je „Zapad“ došao upravo do te točke, u kojoj bi mogao uništiti vlastite temelje: kapitalistički sistem, koji je tako usko, povijesno i ideološki, povezan s konceptom demokracije.


Međutim, kapitalizam si je u međuvremenu već pronašao nove putove i nove partnere, kao što su autoritarni sistemi u Kini ili Rusiji, u Turskoj ili Singapuru. Te nove veze za kapitalizam, tog starog prepredenjaka, već sasvim dobro funkcioniraju.


Nasuprot tome demokracija tu stoji ogoljena. Ali o kakvoj demokraciji mi tu uopće više i možemo govoriti?


Autor Georg Diez spiegel.de

S njemačkog preveo Marijan Oršolić

Prometej.ba 15.09.2014.