Autor: Jon Lee Anderson, The New Yorker

Ponovno uspostavljanje diplomatskih veza između Sjedinjenih Američkih Država i Kube formalni je kraj više od polustoljetnog neprijateljstva između dvije zemlje. Ova pat pozicija u američkoj se povijesti ističe po svojoj dugotrajnosti, strasti i određenom dozom simbolizma, uvlačeći globalnu supersilu i bedeme kapitalizma protiv male otočne nacije koja je bila ikona anti-amerikanizma – a koja se nikad nije odrekla prihvaćanja komunizma. U 54 godine njihove duge pat pozicije, obje nacije su pobijedile, u određenom smislu, i obje su isto tako izgubile.


Danas Kubanci mogu putovati daleko slobodnije, otvoriti mala poduzeća te kupovati i prodavati automobile i vlasništvo. Iako postoji nekoliko očitih kontradikcija u ovome zaokretu, zasada se Kubanci ne zamaraju predubokim pitanjima


Kada je zastava u oba diplomatska veleposlanstva spuštena tamo u siječnju 1961, Hladni rat je bio u svome najvećemu usponu (samo 21 mjesec prije raketne krize), a milijuni ljudi diljem svijeta još uvijek su vjerovali, vrlo vjerojatno, da će Sovjeti, a ne Amerikanci pobijediti u utrci koju su imali pred sobom – utrka u naoružavanju, svemirska utrka (Sputnik je lansiran 1957), utrka za globalnom prevlašću. Danas, uglavnom svi priznaju da je, što god da je se dogodilo u hladnoratovskom dvoboju, američki i ekonomski model pobijedio u velikoj utrci – ali i u drugima. Bivši Sovjetski savez raštrkani je mozaik nacija. Sama Rusija, u eri Vladimira Putina, svedena je na glumca svjetske scene, koji se u zadnje vrijeme ponaša sramotno buntovno, nekako poput bivšeg muža koji, nakon što ga je žena izbacila, odbija otići iz svoga privremenoga smještaja na travnjaku, uzvikujući uvrede na prolaznike i povremeno napadajući posjetitelje.

Prije dvadeset pet godina, kada je komunizam pao i kada su Sjedinjene Američke Države izišle kao jedina supersila, nasuprot tomu, Kuba nije vidjela drugog izbora doli nastaviti svojim putom. Upravo to je činila pod tvrdoglavom vladavinom Fidela Castra. Trebalo je za njegovu upornost na „budi-sam“ suverenosti platiti cijenu, u obliku produžene ekonomske neimaštine i u trajnom nedostatku građanskih sloboda – a, kolektivno, kubanski je narod platio cijenu. Otprilike u posljednje tri godine, pod vodstvom Fidelovog mlađeg brata Raúla, Kuba je napustila neke od beskompromisnijih prihvaćenih pozicija. Danas Kubanci mogu putovati daleko slobodnije, otvoriti mala poduzeća te kupovati i prodavati automobile i vlasništvo. Iako postoji nekoliko očitih kontradikcija u ovome zaokretu, zasada se Kubanci ne zamaraju predubokim pitanjima. Oni dišu lakše, a i mnogo su bolje pripremljeni za jedno otvaranje na koje izgleda ponovno uspostavljanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama upućuje.

Dakle, je li Kuba pobijedila? Kubanski komunizam – ili Fidelova verzija – bez sumnje ekonomski je podbacila. No vrlo je vjerojatno da je Kuba u svome dugotrajnom suprotstavljanju Sjedinjenim Državama pobijedila. Diplomatske se veze uspostavljaju dok je još uvijek na vlasti jedan od Castrovih, i, k tomu, dok je Komunistička partija još uvijek jedina odobrena politička stranka na Kubi. Kada je Barack Obama 19. prosinca na televiziji objavio svoju namjeru za ponovnom uspostavom odnosa s Kubom, kao i namjeru da ukloni ekonomski embargo, koji je na snazi još od 1962, kazao je da politika Sjedinjenih Država nije uspjela. Ovo priznanje nije bilo samo izricanje činjenica nego i gesta vođe moćne nacije priznajući položaj koji je slabiji neprijatelj zavrijedio. Kao što je to nedavno Benjanim Rhodes, savjetnik za nacionalnu sigurnost i jedan od Obaminih izaslanika u tajnim pregovorima s Kubancima, rekao: Obamino rukovanje s Raúlom Castrom na sprovodu Nelsona Mandele u prosincu 2013, ispostavilo se kao presudni trenutak. Rhodes je kazao da su kubanski pregovarači koje je kasnije upoznao bili impresionirani Obaminom gestom te da ih je to potaklo da pristupe daljnjem približavanju sa Sjedinjenim Državama, govoreći. „Vaš predsjednik postupio je prema nama s poštovanjem.“

U dobu smo kada se, na Bliskom istoku i drugdje, Sjedinjene Američke Države moraju hrvati s užasnim posljedicama nekih od svojih najgorih geostrategijskih pogrešaka. Zauzvrat, također, moraju prihvatiti umanjenju ulogu u nekim aspektima svjetskih događaja. U tom kontekstu, Obamina odluka da pronađe put prema naprijed s Kubom nije bio znak slabosti, nego snage.

S engleskog preveo Hrvoje Vranješ

Izvor: http://www.newyorker.com/news/daily-comment/cuba-...