Izraz „Magarac jedan!“ ne nosi značenje komplimenta, iako su magarci mnogo bolji nego što su na glasu; oni su dopadljive, suzdržane životinje sa mnogo karaktera, koje bismo trebali uzeti za primjer.

Taj pomalo prostodušni mlađi brat konja – način je kako se uobičajeno gleda na magarca.

U antici su, pak, magarci smatrani „potentnim i veoma erotičnim životinjama“, govori Jutta Person, autorica knjige „Portret magarca“: „Postoji naprimjer Apulejova priča o zlatnom magarcu, koji je upravo bio hiperaktivna erotična životinja.“

*

Razgraničenje s konjem

Ova slika magarca je nestala usred kršćanske predstave magarca gdje on postaje „pobožna životinja“, veli Person. To se događa s biblijskom predajom po kojoj je Isus ušao u Jeruzalem na leđima magarca:

„Magarac postaje i pacifistička životinja u odnosu na konja. Konj je uvijek bio ratna životinja, a magarac pak miroljubiva životinja, koji je nosio na sebi Kneza mira.“

Magarac ima svoju ulogu i u bajkama. Na primjer u „Bremenskim gradskim muzikantima“ gdje u nekom smislu postaje simbol migracije:

„Tamo magarac izgovara tu nevjerojatno modernu rečenicu: 'Nešto bolje od smrti možemo pronaći bilo gdje.' I tada se svi pokreću, a magarac je onaj koji prvi poduzima korak u novi život.“

*

Cijenjena terapijska životinja

Pored tradicionalnih uloga koji od njega prave težačku i tegljačku životinju, magarac je u novije vrijeme dobio još jedan posao - postaje cijenjen kao terapijska životinja.

No i dalje je magarac na lošem glasu i tome, prema Personovoj, nije uzrok samo u poslovičnoj tvrdoglavosti. Razlog se krije u evoluciji:

„Afrički divlji magarci koji su praoci svih magaraca, žive u sjevernoafričkim kamenitim pustinjskim regijama i nisu bojažljive životinje, nego tvrdoglavo miruju jer bi se inače polomili“, kaže autorica.

„Taj evolucijski uvjetovan refleks upornog stajanja divljeg magarca baštinili su svi budući magarci koji su više-manje uvezeni u Europu i pripitomljeni. Također, to njihovo uporno stajanje se često gleda kao nešto negativno, iako je u prirodi sasvim opravdano.“

Takav stav može biti uzoran i za ljude: Ako se išta može naučiti od magaraca, onda je to kako reći NE, kaže Personova.

Stephan Karkowsky: 8.5. je Dan magaraca. Tko je imao sreću upoznati pravog magarca, taj više nikada tu riječ neće koristiti kao uvredu. Vjerujte mi, magarci su nevjerojatno dražesne životinje sa lijepim očima, mekanom njuškom i jako, jako lijepim ušima. Isto to smatra i kulturologinja i novinarka Jutta Person koja je prije par godina napisala temeljno djelo o kulturnoj povijesti magarca. Što Vas je pokrenulo, što je to što Vas je kod magarca fasciniralo da mu posvetite kulturno-povijesni portret?

J. Person: Oduvijek sam oduševljena magarcima jer je to jedna jako ambivalentna životinja. U biti, postoji jako malo životinja koje bi mogle imati tako blistavu kulturnu povijest. Magarce se oduvijek smatralo glupim i sporim. Usporedno s tim su kroz čitavu povijest od antike preko srednjeg vijeka sve do renesanse, predstavljani kao nestašne, lukave i tvrdoglave životinje – i upravo to je veliko otkriće za kulturologiju.

S. Karkowsky: Je li se uloga magarca u svim tim stoljećima mijenjala?

J. Person: Naravno! U antici su magarci prije svega smatrani potentnim i jako erotičnim životinjama. Postoji, naprimjer, Apulijeva priča o zlatnom magarcu koji je erotski hiperaktivna životinja, a kršćanstvo je upravo tu erotsku obdarenost magarca redefiniralo u temelju.

U kršćanstvu, magarac postaje pobožna životinja koja na svojim leđima nosi Isusa te postaje pacifistička životinja u odnosu na konja. Konj je oduvijek bio ratna životinja, a magarac miroljubiva jer on na leđima nosi Kneza mira. Ta dva značenja se premeću i nadmeću u narednim stoljećima sve do danas kako u literaturi i kulturnoj povijesti, tako i u umjetnosti.

S. Karkowsky: Kod Bremenskih gradskih muzikanata također igra nemalu ulogu.

J. Person: To je točno. Tamo magarac izgovara tu nevjerojatno modernu rečenicu da nešto bolje od smrti možemo pronaći bilo gdje. Zatim kreću na put, a magarac je takoreći taj koji je prvi učinio korak prema novom životu. Magarac je također u literaturi i bajkama često ona životinja koju je teško dovesti u red, ali koja uvijek dovede promjeni.

S. Karkowsky: Slažemo se, i ja volim magarce. No, pitat ću svejedno: čemu služi magarac osim što vuče teret i tu i tamo glupavo stoji u polju?

J. Person: Pa, moglo bi se tu sad naravno potpuno tvrdoglavo i magareći reći da nisu ni za što dobri nego jednostavno imaju svoj đir. Naravno, to nije tako jer su magarci danas cijenjeni i kao terapeutske životinje. Pored te nove sfere u kojoj služi kao terapijska životinja, i dan danas postoje regije u svijetu u kojima magarci prenose teret i bez kojih veliki dijelovi tog stanovništva ne bi mogli funkcionirati. Upravo zbog toga i postoji World Donkey Day – Svjetski dan magaraca.

S. Karkowsky: Ne postoji li i predaja da se Kleopatra kupala u magarećem mlijeku?

J. Person: To je točno. Vratimo se na Vaše pitanje za što su magarci dobri; naime i danas postoje u Italiji farme magaraca koje proizvode magareće mlijeko, zatim sapune i tako dalje. Postoje i drugi proizvodi za njegu koji se proizvode od tog mlijeka.

S. Karkowsky: Otkud onda magarac na tako lošem glasu? Ima li to veze sa njegovim tvrdoglavim karakterom?

J. Person: Da, u biti je to zbog toga. Tomu treba nadodati da biološki i evolucijski gledano afrički divlji magarci koji su praoci svih magaraca i koji su nastanjeni u sjevernoafričkim, kamenitim pustinjskim regijama i nisu bojažljive životinje, nego ostaju mirovati jer bi si inače polomili noge. Taj evolucijski uvjetovan refleks upornog stajanja divljeg magarca baštinili su svi budući magarci, koji su više-manje uvezeni u Europu te pripitomljeni. Danas se ovaj način upornog stajanja kod magaraca često smatra negativnim, iako prirodno ima sasvim smisla.

Pri tome valja uzeti u obzir i dugu povijest fiziognomije, bila je to pseudoznanost koja postoji još od antike. Ona je uvijek zaključivala da ti magareći postupci upućuju na glupost – i to se tako nastavilo, tako da je magarac postao mlađi i gluplji brat konja, što naravno uopće nije točno.

S. Karkowsky: To je dovelo do toga da se s magarećom kapom išlo u ćošak. Možemo li mi ljudi išta naučiti od magaraca?

J. Person: Rekla bih da možemo i to jako mnogo. Uvijek tvrdim da je magarac, u nekom smislu, Bartleby među životinjama, dakle onaj koji, kao u Melvillovoj priči, govori Ja to radije ne bih i koji se zaustavlja. U biti se od magaraca može naučiti reći Ne.

S. Karkowsky: Koja vam je najdraža priča o magarcu od svih onih koje ste istražili?

J. Person: Jako sam dugo istraživala magarce te sam otkrila mnogo začuđujućih stvari. Najdraža mi je priča od Johanna Heinricha Wilhelma Tischbeina, on je najprije poznat kao slikar koji je Goethea oslikao u Campagni; bio je Goetheov prijatelj. Taj Tischbein je bio potpuno lud za magarcima te je sam napisao priču o magarcu 1812. godine, a uz to je i oslikao. To je neka vrsta ranog grafičkog romana koji je ostao potpuno nepoznat.

To je vrsta i umjetničkog romana: u njemu jedan mladić odlazi u Italiju na potpuno klasično studijsko putovanje, a taj mladić je upravo ljubitelj magaraca i identificira se sa svojim magarcem. Ovu sam priču u svojoj knjizi pokušala popularizirati jer je prava šteta što nije objavljena. Nažalost, ni Goethe nije pomogao svom prijatelju Tischbeinu da pronađe izdavača, no možda uspije par stoljeća poslije.

S. Karkowsky: Gdje ste posljednji put susreli magarca i je li vas prepoznao kao poslanicu magaraca?

J. Person: Pa, tomu se uvijek nadam iako se teško sa sigurnošću može reći jesu li me prepoznali. Nedavno sam bila u Uckermarku i tamo sam susrela više magaraca. Bili su decentno radosno zainteresirani, no magarci su i suzdržane životinje. Nadam se da smo se međusobno prepoznali.

Preveo sa njemačkog jezika: Darko Pejanović, Prometej.ba

Izvor: Deutschlandfunkkultur