U prethodnom članku – Kapitalistička kultura protiv života i sreće – pokušali smo teoretski pokazati da snaga njegovog ovjekovječenja i reproduciranja leži u naglašavanju jednog aspekta naše naravi, naime, nagona za autoafirmacijom, za jačanjem ega, tako da se ne nestane niti asimilira od drugih. No, to umanjuje te čak niječe jedan drugi aspekt, isto tako naravan, naime, integriranje sebstva i pojedinačnoga u cjelinu, u vrstu, kojega je pojedinac primjerak.

Međutim, nije dovoljno zaključiti ovom vrstom razmišljanja. Uz ovaj izvorni smisao postoji još jedna snaga koja osigurava perpetuiranje kapitalističke kulture. Činjenica je da veći dio društva pounutarnjuje „vrijednosti“ i svrhu kapitalizma, naime, neprestani rast profita koji omogućuje neograničenu potrošnju materijalnih dobara. Oni koji nemaju žele imati, oni koji imaju žele imati više, a oni koji imaju više kažu: nikad nije dosta. A za veliku većinu kompetitivnost, radije nego solidarnost, i premoć jačih dominira nad bilo kojom drugom vrijednošću u društvenim odnosima, posebno u poslovnim.


Ako je problem sistemski, moramo iznaći drugi sistem, koji je antikapitalistički, anti-proizvodni i protiv neograničenog linearnog rasta. Nasuprot kapitalističkog creda: „nema alternative“, moramo staviti humanistički credo: „postoji nova alternativa“


Ključ održavanja kulture kapitala jest kultura potrošnje, neprestanog pribavljanja novih proizvoda: novoga mobitela s novim aplikacijama, sofisticiranije računalo, drugu vrstu cipela i odjeće, više kredita na banci koji će olakšati kupovanje i konzumiranje, nekritičko prihvaćanje reklamiranja proizvoda, itd.

Stvorena je mentalitet koji sve to prihvaća kao posve prirodno. U druženjima s prijateljima i obitelji, u restoranima, jede se do prezasićenja, dok u isto vrijeme vijesti govore o milijunima gladnih. Ne primjećuju svi ovu kontradikciju, zato što nas kultura kapitala uči da se najprije pobrinemo za sebe, a da o drugima ne brinemo, kao ni o zajedničkom dobru. Ovo, kao što smo rekli više puta, događa se već dugo vremena.

No, nije dovoljno samo napasti kulturu potrošnje. Ako je problem sistemski, moramo iznaći drugi sistem, koji je antikapitalistički, anti-proizvodni i protiv neograničenog linearnog rasta. Nasuprot kapitalističkog creda: „nema alternative“, moramo staviti humanistički credo: „postoji nova alternativa“.

Alternative se mogu vidjeti posvuda, od kojih ću kao primjer navesti tri: koncept „dobrog življenja“ andskih naroda koji traje stoljećima prkoseći brojnim pokušajima da ih se eliminira, podredi, asimilira; no koje su neki dijelovi društva odnedavno prepoznali i počeli cijeniti njihove doprinose čovječanstvu, uključujući harmoniju i ekvilibrij među svim dijelovima obitelji, društva (zajednica, demokracija), s prirodom (vodama, tlom, predjelima) te s Pachamamom, Majkom Zemljom. Ekonomija naroda Anda ne vodi se akumuliranjem, nego proizvođenjem samo onoga što je potrebno i dostojno za svakoga i sve.

Drugi primjer: eko-socijalizam svakoga dana sve više napreduje. Nema ništa zajedničko s nekadašnjim socijalizmom (koji je zapravo bio državni kapitalizam), nego proizlazi iz ideala klasičnog socijalizma, jednakosti, solidarnosti, podređenosti izmjene dobara upotrebnoj vrijednosti, zajedno s idealima moderne ekologije. Njega je odlično predstavio Michael Löwy u: „Što je eko-socijalizam“ (Qué es el ecosocialismo, Cortez, 2015) kao i neki drugi iz različitih zemalja kao što su značajan doprinos dali James O’Connor i Jovel Kovel. Oni zahtijevaju ekonomiju u funkciji društvenih potreba i nužnosti zaštite životnog sustava i planeta kao cjelinu. Ciljevi demokratskog socijalizma, prema O’Connoru, bili bi demokratska kontrola, društvena jednakost i prevladavanje upotrebne vrijednosti. Löwy dodaje da „takvo društvo pretpostavlja kolektivno vlasništvo proizvodnih dobara, demokratsko planiranje koje društvu daje da definira ciljeve proizvodnje i ulaganja, kao i novu tehnološku strukturu proizvodnih snaga“. Socijalizam i ekologija dijele kvalitativne vrijednosti, kao što su suradnja, skraćivanje radnog vremena da bi se živjelo u državi slobode za koegzistenciju, za stvaranje, ostvarivanje kulture i duhovnosti te obnavljanje osiromašene prirode, vrijednosti koje ne mogu biti svedene na tržišnu vrijednost. Ovaj ideal na području je historijskih mogućnosti, a prihvaća prakse te ih anticipira (kao što su prakse andskih naroda, spomenutih ranije).

Treći model kulture nazvao bih „franjevački put“. Franjo Asiški, kojeg posuvremenjuje Franjo Rimski, više je od pukog imena i religijskog ideala; to je životni projekt, duh i način postojanja. Franjevački put siromaštvo shvaća ne kao stanje nemanja ničega, nego kao sposobnost odvajanja od sebe kako bi mogao davati i davati. Prihvaća jednostavnost života, potrošnju kao dijeljeno bratstvo; brigu za siromašne, univerzalno pobratimstvo svih stvorenja, koje poštuje kao braću i sestre, radost života, otvorenost za ples i pjesmu, čak i za ljubavne pjesme. Političkim rječnikom: bio bi to više socijalizam dostatnosti i obzirnosti nego obilja; stoga, projekt radikalno antikapitalistički i anti-zgrtalački.

Utopije? Da, ali ne nužno, tako da se ne ode u potpuni materijalizam. Utopije su to koje mogu postati nadahnjujuće referentne točke, nakon velike sistemske socio-ekološke krize koja će neizbježno nastupiti kao reakcija same Zemlje, koja više neće podnositi toliku devastaciju. Ove kulturne vrijednosti će omogućiti novi civilizacijski eksperiment, konačno pravedniji, duhovan i ljudski.

S engleskog preveo Hrvoje Vranješ

Izvor: https://leonardoboff.wordpress.com