4. kolovoza 1971. godine obećavao je biti lijep ljetni dan. U radnji „Feinkost Käfer“ u Prinzregentenstraße u münchenskoj četvrti Bogenhausen, zaposlenici su se pripremali za nezaboravan događaj: te je srijede fini restoran otvarao svoja vrata.

Taj bi dan trebao ostati u pamćenju i zaposlenicima tvrtke preko puta – ali na sasvim drugačiji način. Dok su prominentni građani Münchena bili na popisu gostiju za „Käfer“, Deutsche Bank je nešto prije 16 sati primila dva nepozvana posjetitelja.

Dimitri Todorov, 24-godišnjak rodom iz Graza, i 31-godišnji Hans Georg Rammelmayr, stanovnik Münchena i izučeni kemograf, nisu namjeravali otvoriti račun niti podnijeti zahtjev za kredit već opljačkati dnevni utržak banke te povrh toga još dva milijuna maraka od ucjene. Dvojica ranije osuđivanih sitnih kriminalaca konačno su poželjeli biti „pravi gangsteri“, tako je Todorov kasnije objasnio u svojoj autobiografiji.


Što se događalo 4. kolovoza 1971.

S crvenim kapuljačama na glavama i puškomitraljezima u rukama uz glasnu viku upali su u banku i pod svoju kontrolu uzeli 18 klijenata i zaposlenika. Time su ispisali neslavnu kriminalnu povijest jer se njihov zločin smatra prvom pljačkom banke s uzimanjem talaca u Njemačkoj. Uzor im je bio sličan zločin u Toulouseu u Francuskoj. U tom slučaju policija je pustila pljačkaše da odu s plijenom.

Dvojica münchenskih lopova očito su bili uvjereni da u svom životu više ne mogu mnogo toga izgubili pa su željeli jednim potezom skupiti mnogo novca. Todorov je dolazio iz nefunkcionalne obitelji. Oca Bugarina nikada nije upoznao, majka mu je radila kao konobarica. Napustio je školu, kao i dva izučavanja posla za alatničara i trgovca. Brzo je krenuo krivim putom i završio u zatvoru, gdje je upoznao Hansa Georga Rammelmayra.


Prerušeni u „osvetničku odmazdu“

U banci su odabrali mladog blagajnika Ludwiga Kelnhofera kako bi putem telefona prenio policiji popis zahtjeva. Njih dvojica su tražili otkupninu od dva milijuna maraka i BMW za bijeg. Kako bi pojačali pritisak, predstavili su se kao članovi skupine pod nazivom „Crvena fronta“. Željeli su ostaviti dojam da iza napada stoji teroristički motivirana organizacija. U vrijeme studentskih pobuna i napada grupe Baader-Meinhof to je bilo posve vjerodostojno. Todorov i Rammelmayr također su jasno dali do znanja da će početi „osvetnička odmazda“ ako otkupnina i automobil za bijeg ne budu isporučeni do 22 sata.

Doista je nedaleko od banke eksplodirala mala eksplozivna naprava na nadzemnoj tramvajskoj pruzi. Zbog toga je sud kasnije pretpostavio da postoji i treći počinitelj, koji nikada nije pronađen. „Studenti su gradili barikade dok je omladina svoj otpor iskazivala kroz kriminalne aktivnosti.“ Todorov je napravio ovu usporedbu godinama kasnije u svojoj autobiografiji kako bi svoje kriminalne aktivnosti zatomio kao politički protest.


Nisu postojali akcijski planovi

Velika akcija koja je uslijedila je brzo münchensku policiju dovela do krajnjih granica. Nekoliko stotina dužnosnika iz cijele Bavarske krenulo je u marš kako bi se područje što šire ogradilo, a tada je zavladala bespomoćnost. Nikada nije bilo pljačke banke s uzimanjem talaca. Nije bilo akcijskih planova za takav događaj.

Glavni tužitelj Erich Sechser (1925 - 2003.) iskoristio je zbrku nadležnosti. On je preuzeo zapovijedanje operacijom s obrazloženjem da će tu ulogu imati i policija i „procesne mjere kaznenog progona“. Šef policije Manfred Schreiber (1926 - 2015) je ostavljen po strani. Osoblje oko Ericha Sechsera odlučilo je bez daljnjega krenuti oštrim putem. Olimpijske igre su se trebale održati za godinu dana – pa su htjeli demonstrirati zastrašivanje.

Sve više i više novinara se pojavljivalo, radio i televizija su emitirali uživo tijekom zločina – što je novost u Njemačkoj. Izvještavanje je privuklo promatrače. Tijekom večeri se okupilo više od 5000 ljudi oko barijera. Promatrači su stajali i na balkonima i prozorima, mnogi uz pivo nakon posla i s dvogledom u ruci. Stvorila se festivalska atmosfera.

I dobrostojeći u „Käferu“ su uživali u događaju talačke krize uz zalogajčiće i pjenušac. Jedan od istaknutih gostiju bio je i Franz Josef Strauß (1915 - 1988) za kojeg se kaže da je uzviknuo: „Dajte mi pištolj i odstrijelit ću ih!“ U satima koji su uslijedili, policija je grozničavo radila na tome da nabavi novac i vozilo za bijeg opremljene odašiljačem.


Tri lovca iz hobija kao snajperisti

Osim toga bjesomučno se pokušavalo postaviti snajperiste. Problem je bio u tome što policija nije imala obučenih snajperista. U svoj toj nevolji, šef policije Schreiber odabrao je trojicu policajaca koji su imali dozvolu za lov i koji su tu i tamo pucali na divljač. Njih trojica su u velikoj žurbi u šljunčari kod Riema vježbali gađanje mete.

Drama se razvukla na više od sedam sati. Oko 22 sata taoci i gangsteri su opskrbljeni hranom i pićem. Šef gastronomije Gerd Käfer i nekoliko zaposlenika osobno su donijeli košare s hranom u banku i ostavili ih ispred vrata.

Dok je vani među promatračima još uvijek vladala festivalska atmosfera, i među taocima se atmosfera također opustila. Piva i pjenušca je bilo na zalihama jer je jedna od zaposlenica htjela proslaviti svoj odlazak. A i Käferova isporuka je sadržavala žestoka pića. Prodavačica Friederike Hohlbaum posvjedočila je kasnije na suđenju Todorovu da je alkohol uredno primljen, „jer smo mi taoci govorili jedni drugima da je lakše umrijeti pijan“.


Talac i pljačkaš su upucani u autu za bijeg

Nešto malo prije 23 sata događaji su se zakovitlali. Dvadesetogodišnja Ingrid Reppel dobrovoljno se javila i napustila zgradu s blagajnikom Ludwigom Kelnhoferom. Mlada žena tek je prije mjesec dana počela raditi u banci. Ruke su joj bile vezane, a preko glave je nosila skijašku kapu. Ušla je u auto s torbicom koju joj je Ludwig Kelnhofer stavio u ruku. Zatim se vratio u banku.

Malo zatim izašao je Hans Georg Rammelmayr iz zgrade i laganim koracima je išao prema autu za bijeg.

Bila je to najbolja prilika za snajperiste. Osam dugih sekundi nije se događalo ništa. Tada je gangster došao do auta i sjeo pored taoca. U tom trenutku je krenuo pakao. Na BMW pucali su snajperisti. Također su, poneseni, počeli pucati i policajci koji su stajali okolo. Nekontrolirana pucnjava izrešetala je auto. Rammelmayr se srušio smrtno ozlijeđen, ali je prije toga uspio ispaliti pet hitaca od kojih su tri pogodila taoca. Do danas ostaje nejasno je li planirao usmrtiti Reppel ili je pucao refleksivno. Mlada žena je umrla ubrzo nakon hitne operacije u bolnici. Mrtvozornici su nakon obdukcije u njezinu tijelu pronašli pet metaka, što znači da ju je i policija morala pogoditi.


„Potpuno neprofesionalno, diletantski“

Novinar Helmut Markwort, tadašnji glavni urednik TV magazina „Gong“, bio je također na licu mjesta: „Sjedio sam tu u 'Käferu' s američkim agentima i pregovarao o 'Bonanzi' kad je odjednom počelo“, prisjeća se u jednom ZDF-ovom dokumentarcu. O policijskoj akciji je kazao: „Bila je to pucnjava kao na divljem zapadu. Potpuno neprofesionalno, diletantski!“ Radio reporter Hans-Dieter Wolff kasnije je izvijestio da je ispaljeno oko 150 do 200 hitaca. Snajperisti koji su bili stacionirani u različitim stanovima oko banke nisu međusobno imali radio vezu, a bili su ometani bljeskalicama fotografa.

Upad u banku u kojoj se nalazio Dimitri Todorov sa ostalim taocima pretvorio se u fijasko: policija je istovremeno napala s prednje i stražnje strane. Otraga je bilo teško razvaliti vrata, a s ulazne strane su policajci imali velikih problema pri razbijanju stakla masivnog izloga. Kada je policija konačno uspjela ući kroz stražnji ulaz razmijenili su vatru, ali nitko nije ozlijeđen. Todorov se sakrio ispod stola, bacio pištolj i bio uhićen.


Prekretnica u njemačkoj kriminalističkoj povijesti

Ova pljačka banke s taocima je u mnogočemu predstavljala prekretnicu u njemačkoj kriminalističkoj povijesti i imala je značajne posljedice za kazneno pravo i policijsku obuku. Krajem 1971. godine znatno je revidirano kazneno djelo otmice iznudom i uzimanjem talaca. Pljačka je bila i okidač za uvođenje „finalnog hitca spašavanja“ u Bavarskoj. Pod ovim se misli na ciljani policijski hitac kako bi se ubio počinitelj – ako su prethodno iscrpljena sva druga sredstva deeskalacije. Vlasti su reorganizirale i nadležnosti za takve akcije. Od tada je vodstvo uvijek bilo na policiji, a ne na državnom odvjetništvu. Osim toga, 1972. godine započelo je osnivanje specijalnog komandosa (SEK) u Njemačkoj.

Prije pedeset godina, odgađano u travnju i rujnu 1972., napokon je u listopadu započelo suđenje Dimiriju Todorovu. Osuđen je 13. listopada 1972. Državno odvjetništvo ga je teretilo za lišavanje slobode, iznudu i petostruki pokušaj ubojstva. Porota je konačno osudila Todorova na doživotni zatvor. Ubio nije nikoga. No nešto više od mjesec dana prije kraja suđenja u Münchenu se dogodilo još jedna talačka kriza, koja je imala jednako dramatičan i koban završetak: napad palestinskih terorista na izraelsku olimpijsku reprezentaciju 5. i 6. rujna 1972. Oslobodilačka akcija njemačke policije u olimpijskom selu nije uspjela, a kasnije je u zračnoj bazi Fürstenfeldbruck došlo do još jedne nekoordinirane pucnjave zbog pogrešaka u planiranju. Na kraju su poginuli svih jedanaest talaca, jedan policajac i petorica otmičara.

Vjerojatno je Todorov strožije kažnjen i pod dojmom olimpijskog atentata. U zatvoru je proveo gotovo 22 godine. Tamo je naknadno maturirao i studirao je nekoliko semestara društvene znanosti. Godine 1993. pušten je na uvjetnu slobodu. Prvi hod na slobodi doveo ga je do poslovnice Deutsche Bank koju je onomad opljačkao. Htio je otvoriti račun. Šalterska službenica koja je stajala ispred njega bila je jedna od talaca. Dimitri Todorov nije dobio račun.

Izvor: Spektrum.de

S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba