„Danas skoro svi zaziru dodirnuti krv“, govori Helen, djevojka u kasnom pubertetu iz romana Feuchtgebiete (Vlažna područja) autorice Charlotte Roches, nakon što je u bolničkom liftu postavila svoj „krvavi i sluzavi tampon iz kućne radinosti“.

Iskorišteni tampon je ultimativna ilustracija teze poznate kulturne antropologinje May Douglas: „Prljavština proturječi redu“, ona je „materija na pogrešnom mjestu“. Ne postoji mnogo materija koje dovode red u takvu zbrku kao što je to menstrualna krv, kako pokazuju reakcije romana Feuchtgebiete objavljenog 2008. godine.


Žena u menstruaciji: prijetnja ili red

Strah od nereda je potaknuo sve religije da se pozabave temom menstruacije u svojim normama i obredima. Menstruacija igra dvostruku ulogu u središnjoj kategoriji reda „čisto – nečisto“. S jedne strane, krv je u religijskom kontekstu općenito „jako važna tekućina“, jer se doživljava nositeljicom života i stoga se posebno čuva. S druge pak strane, menstruacijska krv se već tjelesno-topografski nalazi blizu „nečistih“ izlučevina. Najzad, ta krv je jako ambivalentna upravo jer je ona redoviti gubitak nosioca života, ali tako da ustvari ne ugrožava život.

Stoga se žena u menstruaciji doživljava kao netko tko prekoračuje red i pri tom ugrožava, pa se ta dvosmislenost mora ukloniti. Većina velikih religijskih sustava to rješava tako što ženu u tom periodu proglašava nečistom. Ovo stanje sa sobom vuče čitav niz konzekvenci, koje se ovisno o religiji drugačije formuliraju, ali u čijem je središtu uvijek odvajanje žene od njezine okoline i svakodnevnice, pa tako i od Svetog.


Onečišćenje stvari

Stari Zavjet, u čijim normativnim tekstovima čisto i nečisto igraju središnju ulogu, objašnjava u knjizi Levitskog zakonika u 15. poglavlju detaljno o nečistoći i posljedicama koje proizlaze iz menstruacije: sama žena je sedam dana nečista, „tko je dotakne, nečist je do večeri“. No, i sve ono što dolazi u dodir s takvom ženom je nečisto, ono na što sjeda, na čemu leži, a onaj tko dodirne „onečišćene“ stvari „neka opere svoju odjeću, u vodi se okupa i nečistim ostane do večeri“.

Još je dalekosežnije „onečišćenje“ onoga tko seksualno opći sa ženom u menstruaciji. Takav muškarac je prema Levitskom zakoniku 15,24 također sedam dana nečist. Kontekst ovih zaključaka su propisi koji obuhvaćanju općenito „izlučevine“ - menstruaciju i mušku ejakulaciju. Da se tu primarno radi o religioznom redu, a ne o arhaičnim higijenskim praksama, kako se moglo čitati u starijoj znanstvenoj literaturi, evidentno je iz ovih tekstova koji u nastavku govore o ponovnoj uspostavi čistoće: kroz žrtvovanje dva goluba čime će se preko svećenika izvršiti „obred pomirenja nad njom, za njezino nečisto krvarenje“ (Lev 15,30).


Kršćanstvo: službeni nauk ne govori o menstruacijskoj krvi

Kršćanstvo svoj identitet gradi i udaljavajući se od židovstva, kojem je pripadao njegov „utemeljitelj“, između ostalog i kroz jasno prekoračenje židovskih propisa o čistoći. Neka žena koja je „dvanaest godina bolovala od krvarenja“, riječ je očito o nekom poremećaju menstruacije, je tako, prema gore navedenim zakonima, dvanaest godina nečista i de facto nedostojna dodira – jedna takva žena dodiruje Isusove skute. Isus taj dodir uzima opušteno, iako bi zbog toga trebao biti nečist. On ovu prijestupnicu zakona i uplašenu ženu otpušta riječima: „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!“ (Mk 5,25-34).

Kategorije čisto i nečisto u kršćanstvu, barem u teologiji, bivaju pomaknuti u nutrinu čovjeka. Tjelesna čistoća prema tome gubi na značenju, a starozavjetni propisi o menstruaciji više ne vrijede u kršćanstvu. Teoretski. U praksi bliske prošlosti imamo mnogobrojne primjere tabua vezanih za menstruaciju koji žene predstavljaju kao nečiste te im priječe kontakt sa Svetim.


Drugi religijski sustavi: nije dozvoljena vjerska praksa

U islamu, kao i u židovstvu, su čistoća i nečistoća središnje kategorije religije koje strukturiraju životni prostor čovjeka i njegov odnos prema Bogu. Menstruacija je prema suri 2, ajet 222 „neprijatnost“, a muškarcima se daju jasne upute – izbjegavati žene za to vrijeme, dok ne postanu čiste. Različite predaje proizašle iz Kur'ana stoga zabranjuju molitvu ženama tokom mentrualnog ciklusa, post, ulazak u džamiju ili dodirivanje Kur'ana.

Također, i nemonoteističke religije kao hinduizam (odnosno religijske predodžbe koje se podrazumijevaju pod tim pojmom) i budizam poznaju predodžbe o onečišćujućoj menstrualnoj krvi. U brahmanskom hinduizmu se od žene traži da se za vrijeme menstruacije tri dana odvoji od obitelji, te da ne obavlja nikakve radnje, osobito ne religijske. Koliko je aktualna ova zabrana među Hindusima pokazuje primjer iz Thiruvananthapurama na jugu Indije: dugo vremena je bilo zabranjeno ženama koje su još u reproduktivnoj dobi ulaziti u hram. Tek 2017. je ova zabrana ukinuta odlukom Vrhovnog suda te zemlje, premda je prvi pokušaj dviju žena da uđu u hram bio popraćen žestokim protivljenjem a pratilo ga je ritualno pranje.

Slične zabrane postoje i u različitim oblicima budizma. I tamo je ženama koje imaju menstruaciju često zabranjen pristup hramu, jer bi to značilo njegovo onečišćenje.


Opasnost menstrualne krvi

Čak i one ritualne prakse u kojima menstrualna krv igra središnju ulogu, kao u određenim tantričkim ritualima ili kod domorodačkih kultura, kako ih antropolozi Thomas Buckley i Alma Gottlieb u svojoj knjizi Blood Magic opisuju, polaze uvijek s pretpostavkom da menstrualna krv u sebi sadrži kvalitetu koja je ekstremno opasna. Korištenje menstrualne krvi, često u formi ritualne konzumacije, donosi do izražaja upravo čin ekstremnog prevazilaženja pretpostavki čistoće. Kategorije čisto–nečisto se tim činom ne negiraju, nego potvrđuju – i to tako da stiliziraju to prevazilaženje kao duhovni herojski čin koji sa sobom nosi posebne sposobnosti. Religiolog Hugh B. Urban govori o određenim ritualima Šakta Tantre u prilogu kojeg oslovljava Moć nečistog. U njemu govori da menstrualna krv koja se koristi u tim ritualima predstavlja opasnost onečišćenja, kojoj se samo rijetki suprotstavljaju kada ju piju u okviru tih rituala.

Ove snažne tradicije koje menstrualnu krv smatraju „nečistom“ i samim time „opasnom“ za svjetski poredak, pridonose normirajućem ograničavanju žena u tim religijama i društvima. Noviji feministički pokušaji u tim religijskim tradicijama, koje pokušavaju menstrualnu krv pozitivno redefinirati, ostaju zarobljene u religioznoj konotaciji o „moći i opasnosti“ ljudskih izlučevina, bez da su to transcendentno značenje radikalno stavili u pitanje.

Pitanje nestaje li tabu oko menstruacije u sve više sekulariziranom svijetu ili se on nastavlja samo pod krinkom higijene, ovdje ostaje otvoreno. Izjavu Helene iz romana Feuchtgebiete u svakom slučaju treba dopuniti: „Danas JOŠ UVIJEK svi zaziru dodirnuti krv“.

Autorica: Theresia Heimerl, DerStandard.de

Sa njemačkog jezika preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba

Literatura:

Hugh B.. Urban, The Power of the Impure. Transgression, Violence and Secrecy in Bengali’s Sakta Tantra and Modern Western Magic, u: Numen, Vol. 50, No. 3, 2003, str. 269-308.

Melissa Raphael, Menstruation, u: Encyclopedia of Religion, hg. Lindsay Jones, vol. 9, Chicago 2007, str. 5866-5868.

Thomas Buckley, Alma Gottlieb (ur.), Blood Magic. The Anthropology of Menstruation, London 1988.

Mary Douglas, Reinheit und Gefährdung, Berlin 1985 (Original "Purity and Danger", London 1966).