Autor: Christoph Suess

Europa trenutno svjedoči najvećem broju izbjeglica na svoijm granicama još od kraja Drugog svjetskog rata. Kako SAD nemaju granice s EU, ostaju nedodirnute masovnim egzodusom stanovništva iz konfliktnih žarišta. Međutim, kako su SAD itekako odgovorne za kaos u bliskoistočnoj regiji, a i za uspon Islamske države u Iraku i Siriji, one nose i najviše odgovornosti za posljedice vojnih intervencija u tim područjima. Američki NATO-saveznici iz EU bi trebali tražiti solidarnost od SADa, no i više od toga bi trebali biti posvećeni stvaranju zajedničke vojne i političke strategije.

Barack Obama, dobitnik Nobelove nagrade za mir iz 2009, povukao je američke trupe iz Afganistana i Iraka, kako je i obećao u svojoj izbornoj kampanji. Međutim, za vrijeme Arapskog proljeća smatrao je kako ni izolacionizam SAD-a nije prihvatljiva opcija. Tada je bio gurnut u intervenciju u Libiji, boreći se uz Francusku i Veliku Britaniju kako bi zajedno utjecali na ishod borbe za svrgavanje „usamljenog“ diktatora Muammara al-Gaddafija. Sjeverna Afrika se još nije oporavila od posljedica ovog konflikta. Europske su zemlje odnedavno alarmirane usponom Islamske države u Libiji. No, najveći problem trenutno je Sirija, što je posljedica obaranja Saddama u Iraku, koje je vodila koalicija na čelu sa SADom, kao i Arapskog proljeća, koje se proširilo i u Siriju.

Zapadnjačke intervencije na Bliskom Istoku su samo pogoršale stvari – bilo to u humanitarnom, ekonomskom ili političkom smislu. Ljudi u Iraku, Siriji i Afganistanu već mnogo godina užasno pate

Kao posljedica sve veće nestabilnosti Sirije, koja graniči s Irakom, SAD predvodi zračne napade u Siriji. Isto se događa i u Iraku od prošle godine – Velika Britanija sudjeluje u obje akcije a i Francuska planira učiniti isto. SAD sada ponovno surađuju i s Rusijom kako bi oslabili Islamsku državu u Siriji. U igri je i Turska. NATO kao cjelina još uvijek ne igra dovoljno jaku ulogu. Njemačka trenutno nije dio ovih misija, iako je nedavno signalizirala načelnu spremnost na vojnu suradnju. Razlog za promjenu mišljenja je to što Njemačka trenutno najviše snosi teret izbjegličke krize. Svakodnevno tisuće Sirijaca i ljudi iz ostalih konfliktnih zona stižu na granice EU.

Očito nema smisla ako Njemačka apstinira od vojne akcije u Siriji, dok njen najbliži europski saveznik i susjed Francuska izvodi zračne napade – tjerajući praktično sve više ljudi da bježe od sukoba. Istovremeno, Francuska i dalje odbija primiti velik broj sirijskih izbjeglica. Zajednička europska izbjeglička politika još uvijek ne postoji. Nakon njemačkih pritužbi na velik teret izbjeglica koji snose, u međuvremenu su se SAD obvezale pružiti azil značajnom broju Sirijaca u sljedećim mjesecima. Njemačka također zahtijeva veće financijske priloge od svih zapadnih zemalja kako bi se poboljšala situacija u izbjegličkim kampovima u susjednim državama Sirije (Turska, Libanon, Jordan).

Širi Bliski istok je također pogođen, s vrenjima započetim poslije 11. rujna: kako su snage NATO-a prošle godine napustile Afganistan, talibani su ponovno ojačali i sada tjeraju mnoge Afganistance da napuste svoju zemlju. Budući da je Njemačka bila dio ISAF-a („Međunarodne snage za sigurnosnu potoporu“, op.prev.) u Afganistanu, sada ju mnogi ljudi bez nade vide kao zadnje utočište, stotine tisuća ljudi se pripremaju za polazak prema Njemačkoj. Njeno privremeno otvaranje vrata je od mnogih ljudi u Afganistanu shvaćeno kao znak trajno otvorenih ruku. S druge strane, obustava ove politike (a u stvari to i nije bila njemačka politika u pravom smislu) vjerojatno nije dovoljno ozbiljno shvaćena od ljudi u Afganistanu. Njemačka ambasada u Kabulu je upravo izvijestila o vjerojatnom nadolazećem masovnom izdavanju putovnica u Afganistanu.

Sve u svemu, zapadnjačke intervencije na Bliskom Istoku su samo pogoršale stvari – bilo to u humanitarnom, ekonomskom ili političkom smislu. Ljudi u Iraku, Siriji i Afganistanu već mnogo godina užasno pate. Trajna nasilna borba učinila je da ovi ljudi postanu beznadni i da zauvijek okrenu leđa životu u ovoj regiji. Zapad bi stoga trebao ponovno promisliti svoje akcije i politiku u tom dijelu svijeta. Ponajprije bi SAD morale priznati svoj neuspjeh u Iraku i preuzeti odgovornost za problem Islamske Države. Umjesto da jednostavno nastave vojne akcije nad sirijskim i iračkim nebom u okviru međunarodne koalicije, trebali bi ponajprije raditi na kreiranju političkog saveza koji bi okupio sve umjerene snage na Bliskom Istoku.

Europske sile moraju djelovati zajednički ne samo na rješavanju izbjegličke krize, nego i na rješavanju korijena izbjegličke krize. Bez zajedničkog političkog nastupa, europske sile neće biti ozbiljno shvaćene u razgovorima sa SAD-om. Europski lideri – ponajprije Njemačka, Velika Britanija i Francuska – trebali bi bez uvijanja razgovarati sa SAD-om o zajedničkim promašajima iz prošlosti i budućim odgovornostima na Bliskom Istoku. Također, potrebna je i kontinuirana koordinacija s Turskom unutar NATO-a na njenim pograničnim pitanjima sa Sirijom. Nema smisla ako EU inzistira na kurdskim pravima unutar Turske dok istovremeno SAD daju turskoj vladi neograničene ovlasti u sukobu s PKK-om (Kurdistanska radnička stranka, op.prev.) na turskoj granici s Irakom i Sirijom, što donosi samo još više izbjeglica.

S engleskog preveo Marijan Oršolić


Izvor: www.atlantic-community.org