Kad mi je bilo deset godina, rekla sam svojim roditeljima da se želim udati za predsjednika. Nikad nisam u potpunosti razumjela njihovu reakciju; nešto između smijeha i gađenja. Trebalo je da prođe mnogo vremena da bih shvatila zašto su mi uputili takav pogled.

Odrasla sam u komunističkoj Rumuniji, u vrijeme vladavine Nikolaja Čaušeskua. Svaki dan u školi ustajala bih se te pjevala nacionalnu himnu gledajući prema zastavi; on me je gledao svojim dragim te iskošenim smiješkom sa slike uramljene iznad ploče. Njegovo lice je bilo na prvoj stranici svakog udžbenika. Pojavljivao se unutar pozlaćenih okvira na slikama, bio je prisutan u svakoj TV reportaži uvečer; njegov glas je bio na svim radio valovima. Teško je bilo ne zaljubiti se.

Zapadnjački stereotip života pod komunističkom diktaturom kao što je bila Čaušeskuova Rumunjska predstavlja beskrajnu noćnu moru ispunjenu strahom, glađu, te policijskom brutalnošću. Sigurna sam da je to bio slučaj sa nekim ljudima. Ipak, za mnogu djecu, život je bio neobično običan. Igrali smo se, išli u školu, putovali sa drugaricama i drugovima na ljetne kampove ili sa roditeljima na more i planine. Ulice su bile sigurne i obrazovanje je bilo ozbiljno shvaćeno; školske zadaće su nas držale zauzetima. Moji roditelji nisu bili niti komunističke birokrate niti disidenti. Naprotiv, kao većina Rumunja i Rumunjki, plovili su sistemom najbolje što su mogli, prosto pokušavajući živjeti svoje živote u miru. Za vrijeme 1970-ih, stvari su bile dobre u Rumunjskoj. Ali, 1980-ih Čaušesku je odlučio otplatiti rumunjski dug Međunarodnom monetarnom fondu tako što je počeo izvoziti sve što je mogao. Postalo je teško pronaći čak i najosnovnije životne potrepštine. Hrana je bila racionirana i za sve su se stvarali dugački redovi. Moja majka se morala ustajati u dva ujutro da bi ostavila dvije prazne flaše u redu ispred prodavnice; u šest ujutro, kad bi kamion sa mlijekom stizao, ponovo bi se budila te išla nazad da pokupi mlijeko.

Određeni načini organizovanja života su bili čudni, to je sigurno. Ali o tome nisam previše razmišljala te sam sve nadolazeće probleme rješavala u hodu i bez puno napora. Jako malo ljudi je imalo telefone, ali često smo mogli navraćati komšijama i ja bih išla družiti se s prijateljima, bez prethodne najave. Još manji broj ljudi je imao auto, ali je javni prijevoz bio dostupan i jeftin. Struja bi uvijek nestajala oko 11 ujutro, i vraćala se u pet popodne. U zimu, pošto se smračivalo jako rano, morala sam da završim domaću zadaću prije sumraka ili bih bila prisiljena da čitam i pišem pored svijeće. U našem stanu je također bilo jako hladno tokom zime; grijanje bi radilo tek na prekide, tako da smo se skupljali u kuhinji te ismijavali cjelokupnu situaciju. Šalili smo se kako je ljudima koji su živjeli u prizemlju bilo zabranjeno otvarati prozore, iz straha da se slučajni prolaznici ne bi razboljeli.

U to vrijeme u Rumuniji su postojale samo dvije TV postaje koje bi emitovale program par sati svakoga dana – uglavnom vijesti o predsjedniku – i svako malo bi se prikazivao i poneki crtani Tom i Jerry. Kada nismo uspijevali pronaći ništa zanimljivo, moj otac bi se penjao na krov zgrade i pomjerao antenu dok ne bi uhvatio signal preko Dunava iz Jugoslavije ili Bugarske, te bi tada gledali Miami Vice ili stare vesterne. Oni koji su živjeli blizu granice su čak mogli nabaviti plave traperice i zapadnjačku muziku. Još se sjećam kako sam se hvalila mojim prvim trapericama u srednjoj školi; kupala sam ih u malom gradu na obali rijeke gdje su jugoslovenski šverceri donosili svoju robu.

Također, nekako sam naučila da ne pričam o politici na igralištu ili u školi. Niti da spominjem kako je moj tata nekada slušao Glas Amerike, ili da pričam političke viceve. Kako, toga se ne sjećam. Kao djeci, nitko nam nije govorio o tajnoj policiji, preobrazovnim zatvorima, radnim kampovima, ili svakodnevnim nevoljama kroz koje su naši roditelji prolazili samo kako bi donosili hranu u kuću. Također ništa nismo znali o luksuzu u kojem je živio naš predsjednik, zlatnom wc-u i svim tim stvarima, dok su mnogi Rumunji živjeli na pola kruha dnevno. Sve to sam shvatila tek puno kasnije. U to vrijeme, topli val propagande je omotavao sve pojedinosti mog djetinjstva, davajući mu strukturu i značenje.

Rumunjski pioniri, septembar 1986. (G.B. / CC BY-SA VIA WIKIMEDIA COMMONS)


U drugom razredu postala sam pionirka. Roditelji su mi kupili odoru, crvenu maramu, i kaiš ukrašen nacionalnim grbom. Osjećala sam se jako posebno. Zajedno sa svim drugašima u mojoj školi, položila sam pionirsku zakletvu i pridružila se tisućama Rumunjske djece postrojene u sve-nacionalnu organizaciju koja je polako rasla od svog osnivanja poslije Drugog svjetskog rata. 1982. godine, pioniri su brojali dva milijuna članova u Rumuniji. Čaušesku je bio predodređeni predmet naše bezuslovne ljubavi i dodvoravanja. Postojale su određene fraze koje smo trebali koristiti kada smo govorili o predsjedniku; on je bio ‘genije Karpata’, ‘heroj svih heroja’, ‘otac domovine, i branilac naše slobode;’ on je bio ‘prvi arhitekta države,’ i ‘radnik svih radnika.’ Neke od ovih fraza su bile doista bile teške za izgovorit, ali smo ipak nekako uspijevali.

U Čaušeskuovom pedigreu je postojala neka vrsta ahistorijske logike; iako je on u biti bio polupismeni seljak, predstavljan je kao potomak Dačana i Rimljana, najstarijih predaka rumunjskog naroda. Do petog razreda sam skoro počela da primjećujem sličnosti između njega i Julija Cezara, pogotovo jer su dijelili velika čela te imali sličan oblik ušnih školjki. Cijela putanja naše nacionalne povijesti je kulminirala u njegovom predsjedništvu; on je bio jednak sa kraljevima zlatnog doba. Sve je to bilo glamurozno, iako politički nedosljedno, ali mi nismo znali razliku između monarhija i republika, a i da jesmo, svakako nas ne bi bilo briga. Čak su i časovi zemljopisa potvrđivali posebnost naše zemlje. Baš kao i vrhovni vođa, Rumunija je bila savršena. Krasila ju je savršeno umjerena klima, sa savršenom raznolikošću reljefa: plodna polja, osunčana brda, snijegom pokrivene planine, zelena delta Dunava te prekrasna obala Crnog mora. Također je imala beskrajan broj prirodnih resursa, od zlata to nafte. Skoro pa sam bila lično zahvalna predsjedniku za sve to, kao da je on bio osobno odgovoran čak i za geografiju i prirodne resurse naše zemlje.

Miting u Bukureštu 1978. (Rumunjski nacionalni arhiv via WIKIMEDIA COMMONS)


Povremeno bi nas puštali iz škole kako bismo marširali u paradama i recitovali pjesme dragom vođi; pjevali smo pjesme, nosili zastave, stajali na jakom suncu slaveći Dan oslobođenja, 23. avgust, i, obično smo bili srećni što nismo u učionici. Isto tako, vjerovali smo – barem donekle – u stvari koju su nam često ponavljali tokom naših života. Trebali smo biti zahvaliti predsjedniku za sve ljepote našeg djetinjstva, čak i onda kada nije bio prisutan fizički: Čaušesku je kontrolisao sve u zemlji i zbog toga je (navodno) jedino on i bio zaslužan za ‘zlatno doba’ Rumunije. Vjerovatno zbog toga što je bio genije, bio je u mogućnosti da daje sugestije za sve i svašta, od školskih udžbenika, do arhitektonskih rješenja za zgradu: čak je i megalomanska Palača naroda, treća najveća javna ustanova na svijetu, izgrađena prema njegovim idejama. Mora da je Čaušesku bio stručnjak i za pekarstvo: sjećam se da sam ga viđala na TV-u kako posjećuje pekaru, procjenjuje kvalitet vekni hljeba i dijeli savjete radnicima. Ukratko, vođa je bio svugdje, a mi, pioniri, bili smo dužni da ga štujemo, zajedno sa državom; naši životi su bili njegov poklon nama.

Gerald Ford i Richard Nixon sa Čaušeskuom u Rumunjskoj ambasadi, 1973.


Čaušesku u posjetu Ujedinjenom kraljevstvu, juni 1978. Presjednički par primila je kraljica Elisabeta II u Bakingemskoj palači


Kao i sve autokrate, Čaušesku je igrao na duge staze. Na vlast je došao 1967, i u trenutku kada sam mu ja iskazivala ljubav, na vlasti je bio već dva desetljeća. Teško da se mogao naći aspekt javnog života koji je ostao netaknut njegovim kultom ličnosti; tri generacije su stasale pod njegovim budnom okom.

Čaušesku je bio posebna sorta među komunističkim vođama – nacionalista, prije nego li internacionalista. Suprotstavio se Moskvi, odbio je da se pridruži invaziji Čehoslovačke 1968, i kritikovao je sovjetsku invaziju Afganistana. Sve ovo ga je učinilo mezimcem Zapada. Vođe Amerike i Britanije su se dodvoravale mom diktatoru; Nikson je posjetio Rumuniju 1969 i Čaušesku je bio u Vašingtonu nekoliko puta, na poziv predsjednika Niksona, Forda, Kartera. Kraljica Elizabeta ga je proglasila vitezom, kasnije je zažalila, pa je povukla viteštvo. Sjevernu Koreju je posjetio 1971, i bio je očaran kultom ličnosti koji je pratio Kim Il-Sungovo predsjedavanja zemljom. Vratio se odlučan da dobije istu stvar kod kuće. Odatle je sve krenulo nizbrdo.

Čaušesku s Kim Il-sungom (Rumunjski nacionalni arhiv)


Kad je Čaušesku svrgnut s vlasti u decembru 1989, više nisam vjerovala u priče o njegovoj veličini, ali ga isto tako nisam ni mrzila. Sjećam se da sam njegovo pogubljenje gledala na TV-u, prilično krvav prilog za božićni dan. Bojala sam se jer sam znala da se na ulicama puca, i donekle se pitala da li je njegovo ubistvo bilo neophodno. Na kraju svega, Nikolaj Čaušesku se činio bezopasnim, onako sićušan, pognut i nesuvisao stari čovjek, sušta suprotnost živahnom prisustvu koje se nadvijalo nad mojim djetinjstvom.

Trideset godina kasnije živim u SAD-u, i skoro više i ne razmišljam o Čaušeskuu. Ipak, primijetim prisustvo njegove sjene u svojim reakcijama na sve što ima veze sa nacionalističkom propagandom. A meni se moja nova država čini preplavljena njome; od obilja zastava u svakoj ulici, zakački gologlavog orla koje stoje na reveru, ili kvazi-militarističkog pjevanja državne himne prije početka sportskih mečeva. Način na koji sam odrasla čini da prizor stadiona, gdje su svi na nogama i uglas pjevaju ‘zastava koju krase zvijezde’, sa dlanom spuštenim na srce, izgleda zastrašujuće. Vrijeme izbora je isto zastrašujuće; konstantno sam zabezeknuta političarima svih orijentacija koji rutinski izjavljuju, s ozbiljnim izrazom na licu, apsolutnu veličanstvenost američke nacije koja je iznad svih ostalih. Da li su ovi izlivi američkog patriotizma na bilo koji način drugačiji od nacionalističke propagande koju sam iskusila kao dijete? Da li drugačije djeluju na psihu američke djece?

Isto, razmišljam kako je biti dijete ovih dana u Americi. Kako neprestana priča o Američkoj izuzetnosti, koja prožima političku kulturu i društvene rituale, funkcioniše u odnosu na vidljive napore da se promoviše kritičko razmišljanje u školama? Kako djeca iz Amerike pregovaraju svoj kolektivni identitet ovih dana, imajući u vidu polarizirajuću retoriku i kontradiktorne poruke vezane za pojmove‘sloboda’ i ‘demokratija’?

Još kao dijete, sjećam se trenutaka u kojima sam nakratko shvatala kontradiktornost situacije u kojoj bih radila zadaću pod svijećom i u isto vrijeme slušala Čaušeskua kako na radiju govori o zlatnom dobu Rumunjske – brzo bih potiskivala te misli, i ostavljala ih po strani. Da li se američka djeca bore sa sličnim oblikom kognitivne disonance? Možda je želja da se nekritički prikloni predodžbi američke veličine – prisutna u ekonomski siromašnijim dijelovima zemlje – djelimično zaslužna za popularnost predsjednika Trampa i njegovu retoriku. Možda logika „ako izgradite, oni će doći“ važi, ne samo za divlje životinje i projekte urbanog razvoja, već i za nacionalističku propagandu i diktatore: izgradite infrastrukturu vjerovanja i dogmatskog promišljanja nacije i, prije ili kasnije, neko će zasigurno doći i instrumentalizirati je.

Kada se to desi, činjenice postaju nevažne, zato što je propagirana verzija istine ‘slobodan izbor’. Ne znam. Istraživaću, predavati, i pisati o američkoj kulturi, i tako razumjeti njene dinamike na intelektualnom nivou; ali emocionalno, uvijek ću je doživljavati kroz filter mog djetinjstva. Što znači da ću se vjerovatno stresti svaki put kad vidim izviđače kako paradiraju u uniformama salutirajući zastavu, i postaću nemirna svaki put kada čujem zavjet vjernosti (eng. Pledge of Allegiance) i kada čujem himnu kako se pjeva prije svake utakmice.

Da li je ovo stvarno propaganda? Ili je to moj unutrašnji diktator koji se poigrava sa mnom, tri desetljeća kasnije.

Napisala: Oana Godeanu-Kenworthy, popula.com

Odabrali i preveli za Prometej.ba: Marija Ivanović i Salvador Malespina