Autor: Ignacio Peyró EL MUNDO

Pije se više kava nego čaj, više je papinskog nego anglikanskog zanosa, londonski krojači oblače manje plemkinja nego šeika i – na užas viktorijanaca – sve do metričkog decimalnog sustava došlo je do značajnih promjena. Od kraljice Viktorije do kraljice Elizabete nema gotovo ničega što se nije u Velikoj Britaniji promijenilo: carica Indije vladala je nad „jednim kontinentom, stotinu poluotoka, dvije tisuće rijeka i deset tisuća otoka“; glava Komonvelta vlada tucetom geografskih kaprica i fiskalnih rajeva.

Između prve i druge kraljice, napuštena je fasada 19. stoljeća pred sjenama sive a čak je i Škotska od slike romantiziranih gorštaka došla do toga da traži svoju neovisnost. Da, štošta se promijenilo u Ujedinjenom Kraljevstvu od kraja 19. do drugog desetljeća 21. stoljeća. Izgubili su carstvo i pobijedili u dva svjetska rata, a njihov monarhijski model jedna je od rijetkih stvari u kojima nisu ni izgubili ni pobijedili.

Njezin veliki kodifikator Walter Bagehot bio je taj koji je kraljevskoj obitelji omogućio prednosti koje su joj na usluzi: sposobnost držanja krune „skrivenom i obavijenom misterijem“, ili, također, njezinog „paradnog nošenja“. Danas kraljica Elizabeta preskače letvicu koju je postavila njezina prabaka Viktorija i – danas kao i jučer – monarhija još uvijek ide za time da „zasladi politiku pravom mjerom lijepih događaja“. 'Kraljevanje' bi neki cinici nazvali 'poslom usrećivanja', međutim – cinizam na stranu – ovdje imamo isti osjećaj koji je imao Disraeli: u vladavini naroda, važnost krune mogla bi biti samo veća, nipošto manja.

Sama Viktorija, silne volje za uplitanjem u politiku, vrlo loše je podnosila ovo ograničenje svojih izvršnih ovlasti. Međutim, lagano učvršćivanje parlamentarne monarhije išlo je za podupiranjem britanske ingenioznosti u pragmatičnoj tranziciji prema modelu u kojemu svi dobivaju, a nitko ne gubi

Treba se samo nagnuti nad televizorom da se uvjeri kako zapravo i dalje ima ljudi „koje uvijek više zanima jedno vjenčanje od služenja“. Riječ je o mješavini monarhije kao „mistične čarolije“, prema Bagehotu, i načinu kako institucija „uspijeva prenijeti kraljevski ponos na područje svakodnevnog života“. Objašnjavajući ovisnost britanskoga naroda o svojim kraljicama, G. M. Young navodi jedno svojstvo „koje obično izbace studenti filozofijske politike“: upravo, „naklonost“.

Za neke nije loše što ih je Koestler vidio kao one koji su „sumnjivi prema svemu, prezrivi prema svakom sustavu, kojima je dosadno od ideologija i koji su skeptični prema utopijama“. Čak i ovi razlozi srca imaju svoj paradoks: na kraju krajeva, povijest te države može se čitati kao pokušaj zauzdavanja kraljevske moći u svemu od Magna Charte iz 13. stoljeća pa sve do Macaulajeve rečenice – „monarh kraljuje ali ne vlada“ – uvedene već u 19. stoljeću. Sama Viktorija, silne volje za uplitanjem u politiku, vrlo loše je podnosila ovo ograničenje svojih izvršnih ovlasti. Međutim, lagano učvršćivanje parlamentarne monarhije išlo je za podupiranjem britanske ingenioznosti u pragmatičnoj tranziciji prema modelu u kojemu svi dobivaju, a nitko ne gubi.

Društvo tako može podržavati svoga monarha bez straha od despotizma. Institucije su uspjele balansirati između „starog osjećaja herojske monarhije“ i „rada na ustavu“.

Kraljica objedinjuje sav autoritet i utjecaj kroz svoju službu, što je danas klasično mjesto, „savjetovanja, hrabrenja i sprječavanja“. I, što se tiče države, „dostojanstvena upotreba“ krune pruža „neprocjenjivu vrijednost“.

Još i danas, najdostojanstvenija upotreba i najveća vrijednost parlamentarne monarhije stavlja za šefa države osobu slobodnu od stranačkih omči. S Viktorijom, kao i s Elizabetom, kraljevska figura izdiže se „u svjetlosti iznad politike“, a priznavanje njezinog autoriteta ovisit će isključivo o održavanju njezine neutralnosti. Viktorijanac Bagehot objašnjava to vrlo elokventno: kako bi ostao efektivni simbol, monarh „ne smije biti umiješan u političke borbe ili će onda ostati bez poštovanja onih koji se međusobno bore“. Iz istog razloga, ne smije prihvatiti kraljevsku stranku ni njezine ljude. Ta ista neovisnost daje svjedočanstvo njegove superiornosti nad stranačkim okršajima: ukoliko ideološka borba pogađa sve frakcije, monarh ukazuje na to da postoje zone u državi koje odolijevaju dnevnopolitičkim podjelama. „Nacija“, veli Bagehot, „ima dvije stranke, ali kruna ne pripada ni jednoj od njih“. To je jedini način da ona pripada svima.

U republikanskim strujama u vrijeme kraljice Viktorije uvijek je bilo mnogo razloga i za podršku kao i za osudu monarhije. U svakom slučaju, daleko ih je manje koji podupiru mišljenje da britansko iskustvo nije bilo uspješno za državu. Sam profil Elizabete II bio je od koristi za vlade kratkotrajnih snažnih reformista, koji se nudio kao fiksna točka institucionalnog kontinuiteta sposoban amortizirati političke promjene. Zbog čega je, između ostalog, kraljica bila cijenjena i među političarima ljevice. I ukoliko izvoz ovog otočnog modela – od Španjolske do Norveške, Belgije i Japana – potvrdi svoje uspjehe, sposobnost adaptacije monarhije pokazat će se više kao opstanak nego kao anakronizam.

Naravno, napredak i modernost društva kakvo je švedsko ili norveško ne mogu se direktno primijeniti na njihov način upravljanja, ali – na isti način – isto tako ne želi izigrati njihovu potporu u smislu stabilnosti.

Sigurno da, govoreći o kruni, postaje neizbježnim razmotriti ono egzemplarno. Tako je utjecajni princ Albert savjetovao Viktoriju: „Proslava monarhije samo je moguća kroz osobni karakter monarha.“ Ovdje se može argumentirati da ni najveći kritičari monarhijskog sistema nisu mogli Elizabeti II prigovoriti zbog neodgovornosti i brzopletosti.

Viktorija i Albert, poput aktualne kraljice, znali su da u vremenima slabljena poštovanja od kraljice se traži svaki put sve više praktične upotrebe njezine simboličke naravi. Kruna, kako je pisao Cánovas, „ne smije biti tako visoko da se gubi u oblacima“. To je isto kao da se kaže kako se treba dati na posao.

Ekspresnim zahtjevom da se izgradi kao „moralna snaga“, filantropska strana krune bila je jedna od najkorisnijih napora viktorijanske krune. Od njezine do naše epohe, najprestižniji posao monarhija bio je upravo njezino otvaranje prema projektima civilnoga društva. Radi se o tomu da se dadne glas grupama, inicijativama i potrebama koje rijetko kad uspiju biti prioritet za političare, a koji su izrazi povezanosti s građanima izvan državničkih okvira. Ti kraljevski poduhvati razumne su geste koje je Bagehot tražio od plemstva kako bi pokazalo svoju korist u očima građana.

Danas je zovemo „monarhijom blagostanja“ i u dobu medijskog praćenja, ova implikacija i ovo otvaranje je ono što se traži od živućih kraljevskih vladara. Kruna obvezuje, čak i onim „pravim ropstvom“ o kojemu je govorio Filip II, a glava nacije – što potvrđuje Bogdanor – ne može se više povući u udaljenost da zadrži vlastitu mistificiranost. Tako je to razumijevala, više od šest desetljeća, Elizabeta II. Na taj način je ostavila iza sebe one godine kada su njezini prethodnici dopuštali da im se vrate vladini dosjei s tragom čaše od viskija.

Sa španjolskog preveo Hrvoje Vranješ