Ustvari, muslimanski državnici, klerici i intelektualci su pridružili i svoje glasove osuđivanju terora islamističkih lidera diljem svijeta. Ali oni moraju poduzeti jedan drugi bitan zadatak: osloviti i reinterpretirati tradicionalno islamsko vrednovanje „blasfemije“, iliti uvrede svetome.


Pariški teroristi su očito bili motivirani žarom kažnjavanja blasfemije, i gorljivost iz istog razloga je uzgojila militarizam u ime islama u mnogim drugim incidentima, od fetve ajatolaha Ruhollaha Khomeinija protiv pisca Salmana Rushdieja 1989, do prijetnji i prosvjeda protiv danskih novina Jyllands-Posten zbog objavljivanja crtića koji izruguju proroka Muhameda 2005.


Ismijavanje Muhameda, stvarno ili pretpostavljeno, bilo je centralni problem gotovo svih ovih kontroverzi oko blasfemije.


Ovo bi se na prvi pogled moglo činiti nevažnim, ali tu ipak postoji nešto čudno, jer prorok Muhamed nije jedini sveti lik u islamu. Kur'an slavi i druge proroke – poput Abrahama, Mojsija i Isusa – i čak nalaže muslimanima da „ne prave razliku“ između ovih Božjih poslanika. Ipak iz nekog razloga, islamistički su ekstremisti, čini se, opsjednuti samo prorokom Muhamedom.


Još čudnije, čini se kako je izrugivanje Boga – što bi prema očekivanjima bilo gledano kao najgora blasfemija od svih – također pobjeglo pozornosti islamista. Satirički magazini kakav je Charlie Hebdo su izdavali stripove koji ismijavaju Boga (u židovskim, kršćanskim i islamskim kontekstima), no, nasiljem su napadnuti tek nakon što su ismijali proroka Muhameda.


Naravno, ovo ne znači kako bi ekstremisti trebali prijetiti i nauditi karikaturistima iz više različitih teoloških razloga; očito, oni ih ne bi trebali uopće napadati. No, isključivo fokusiranje na proroka Muhameda je vrijedno promišljanja. Jedno očito objašnjenje je to da je, dok su Bog i drugi proroci također sveti za židovstvo i kršćanstvo, prorok Muhamed svet samo za muslimane. Drugim riječima, gorljivost ne dolazi iz istinskog respekta prema svetome, nego iz borbenosti za ono što je sveto nama – pod nama se ovdje misli zajednica muslimana. Tako da se čini kako je jedinstvena osjetljivost oko Muhameda slučaj religijskog nacionalizma, s fokusom na zemaljsku zajednicu – radije nego na pravu vjeru, čiji bi glavni fokus trebao biti ono božansko.


Ipak, ovaj religijski nacionalizam je navođen vjerskim pravom – šerijatom – koje uključuje stavke o kažnjavanju blasfemije kao smrtnog grijeha. Odatle je od vitalnog značaja da se muslimanski učenjaci hrabro, čak odvažno, danas pozabave s ovim problemom. Početi mogu s priznavanjem da je, iako je šerijat ukorijenjen u onome božanskome, velika većina njegovih naloga napravljena od strane ljudi, koji su djelomično reflektirali vrijednosti i potrebe razdoblja 7.-12. stoljeća – kada nijedan dio svijeta nije bio liberalan, i kada su i druge religije, uključujući kršćanstvo, blasfemiju smatrali najtežim prijestupom.


moses fishing

Jedna "uvredljiva": Mojsije aka Musa s drûgom u ribolovu.

 

Jedini izvor islamskog prava koji svi muslimani jednoglasno i neosporivo prihvaćaju je Kur'an. A Kur'an, upadljivo, ne nalaže nikakvu zemaljsku kaznu za blasfemiju – ili za apostaziju (napuštanje ili odricanje od vjere), povezan koncept. Niti Kur'an, kad smo kod toga, zapovijeda kamenovanje, ritualno obrezivanje žena ili zabranu likovne umjetnosti. Sve ove doktrinalne inovacije, ovakve kakve već jesu, uvedene su u islamsku literaturu onako kako su ih interpretirali islamski srednjovjekovni učenjaci, već prema normama njihovog vremena i konteksta.


Upadljivo, stroge su se kazne za blasfemiju i apostaziju pojavile kada su sve više despotska muslimanska carstva trebala pronaći religiozno opravdanje za eliminaciju političkih protivnika.


Jedan od najranijih „bogohulnika” u islamu je bio pobožni učenjak Ghaylan al-Dimashqi, koji je pogubljen u 8. st. od strane Omejidskog Carstva. Njegova glavna „hereza“ je bilo inzistiranje, da vladari ne bi trebali imati pravo svoju moć smatrati „od Boga danom“, i da bi morali biti svjesni svoje odgovornosti prema narodu.


Prije svog tog politički motiviranog proširenja i postrožavanja šerijata, međutim, Kur'an je ranim muslimanima – svakodnevno suočenima s izrugivanjem njihove vjere od strane pogana - govorio: „On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bit ćete kao i oni.“


Samo „ne sjedite s njima“ – to je odgovor koji Kur'an nalaže za izrugivanje. Ne nasilje. Čak ni cenzura.


Mudri muslimanski vjerski vođe iz cijelog svijeta bi islamu učinili veliku uslugu kada bi propovijedali i ponavljali ovakvo nenasilno i nerepresivno stajalište po pitanju uvreda protiv islama. Takva vrsta uputa bi također mogla pomoći njihovim manje tolerantnim su-vjernicima da razumiju kako bijes nije znak ničega doli nezrelosti. Moć svake vjere ne dolazi iz njene sile u odnosu na kritiku i otpadnike. Ta moć dolazi iz moralne čvrstine i intelektualne snage njenih vjernika.


Mustafa Akyol nytimes.com

S engleskog preveo Marijan Oršolić