Obojica imaju pravo. Oni od nas koji ne umru iznenada u snu, istina, doživjet će smrt, ali je neće preživjeti: nakon posljednjeg izdisaja ne ostaje ništa osim tijela. Nema duše koja napušta ovu „futrolu“. Smrt je kompletno i konačno gašenje samosvijesti. Mi smo životinje, iako neobične, i time smo fizička bića. Kad tijelo omlohavi, ono predaje duh – u najstrožem smislu riječi. Poslije toga nema ništa. Game over.


Ne moramo se brinuti oko neba, pakla ili čistilišta. Nećemo se naći na meti maloga, kopljem naoružanoga đavla, niti ćemo sjesti s desne strane Bogu. Naši najdraži neće nas iznenada susresti u blještavom svjetlu, neokrnjeni kao prije smrti. Neće čekati na nas 72 djevice – muške ili ženske, svejedno je. Nema nas više. Što ostaje to su tragovi koje smo za kratko ostavili u sjećanju drugih. Ali i ona izblijede s vremenom.


Za ateiste je to očito. Ali religija s velikim zauzimanjem ne priznaje upravo ovu fundamentalnu istinu o ljudskoj egzistenciji – uvid da smo mi dio prirode i da upravo kao i sve drugo prolazimo i bivamo zaboravljeni.


Propovijed o životu poslije smrti izražava nešto vrlo odbijajuće kad se izgovori nad lijesom jednoga ateiste – a to je praksa koja je stoljećima bila norma. Dugo je vremena religija imala monopol nad ritualima pokopa, i za takvu se drskost u 21. stoljeću ne može više ispričavati. Religiozni pokop je izdaja vjere ne-vjernika.


Sekularne ceremonije, koje, na primjer, nudi Britanska humanitarna unija za preko 10.000 slučajeva godišnje, nude članovima obitelji i prijateljima mogućnost da mrtve pokapaju bez nevažnih religioznih praksi. Služe se glazbom koju je volio pokojni, govore anegdote ili pjesme i slave esenciju jednoga proživljenog života. Nude i utjehu ožalošćenima: nevjerujući pokojnik želio je sigurno jednu takvu ceremoniju.


Kršćanski pokopi vrte se oko spasenja i uskrsnuća. I time pretpostavljaju vjeru u vječni život i određeni su utješnim, ali naposljetku zavaravajućim molitvama, u kojima dolazi do izražaja nada u jedno sugurno putovanje duše u vječnu onostranost. Kršćanski rituali utemeljeni su na stoljećima starim tradicijama, na ritualima i pjesmama koje se od tuge za pojedincem preobražuju u misli o smrtnosti, o Bogu i o našem mjestu u kozmosu.


ohne gott in die kiste

 

Sekularni rituali trebaju slaviti život


Suprotno tome ateisti slave prošlost i život. Sekularni rituali žive od sjećanja na ono što je jedanput bilo. Oni su spomenici. Pokojnik nema nikakve budućnosti, on je u smrti reduciran na sumu svojih djelovanja i odnosa i na utiske koje je ostavio kod drugih. Pokojnik nije „otišao“ ili „od nas odijeljen“, nego neopozivo prestao postojati kao osjetilno biće. Drugim riječima: mrtav.


Ipak – a može izgledati blizu izdaji da se ovdje o tome piše – čini se da sekularnim pokopima usprskos svoj čestitosti, individualizmu i balansu između žalovanja i slavlja, nešto esencijalno nedostaje. Ne misli se pritome na spiritualizam ili nadu za budućnost pokojnika: ovdje bi trebao trijumfirati realizam nad religioznim zabludama. Što nedostaje jest moć rituala. Iz nekih razloga su se ateisti uvijek sklanjali od ovoga ritualiziranja. Naglašavanje individualiziranih pokopa, koji su se ograničavali na životno djelo pokojnika, ima svoju cijenu.


Za vjernike Anglikanske crkve imaju riječi srednjovjekovnoga nadbiskupa iz Canterburyija, Thomasa Cranmera, životno važno značenje. Što su češće recipirani i slušani, dobivali su veće značenje: „Čovjek rođen od žene, živi kratko vrijeme i pun je nemira, odlazi kao cvijet i otpada, gubi se kao sjena i ne ostaje. U središtu života mi smo u smrti. (...) Zemlja zemlji, pepeo pepelu, prašina prašini.“


Ovi su reci sržni dio rituala. Ritual može poslužiti ili ne poslužiti ateisti, ali u svakome slučaju dodirije dubine naše samosvijesti. On ne bi trebao biti isključivo pravo religije. Ne postoji sekularni ekvivalent crkvenoj pjesmarici, čije riječi i rečenice sa svakim čitanjem ostaju upečatljiviji u našem sjećanju. Gdje je ateistička refleksija o značenju smrti i njezine težine, koja se može primiti s riječima Thomasa Cranmera?


Netko bi se trebao na to usuditi – najradije još prije negoli ja odem u smrt. Moguće je također i ovaj ili neki drugi stih prepisati iz Cranmerova djela – copyright je istekao prije mnogo stoljeća. Potreban je jedan pjesnik i filozof da bi se ova zadaća uradila. Nitko ne bi trebao biti prekraćen za riječi, posebno ne u smrti. Ali bilo bi prelijepo imati pri ruci jedan sekularni ritual pokopa, koji bi sa sobom donio ono najbolje što religija ima za ponuditi.


__________________


O autoru: Nigel Warburton je britanski filozof i autor brojnih bestselera. Vodi pod naslovom „Philosophy Bites“ jednu od diljem svijeta najuspješnijih knjiških nizova razgovora. Blogger je na „Virtual Philosopher“ i drži kurseve na londonskom Tate Modern. Tekst je objavljen na njemačkom jeziku. Prijevod s engleskoga: redakcija The European-a.

 

Iz: The European. Das Debatten-Magazin, 2/2013. Preneseno na: www.theologieundkirche.de

Priredio i preveo: Franjo Ninić | Prometej.ba, svibanj-lipanj 2013.

____


Prvi tekst u debati: W. Huber | S Bogom dolazi smisao