Mlada žena koja čeka u hodniku za dolaske čini se tjeskobnom, njena mala usta su stegnuta i bez osmijeha. Svako dugme na jakni njenog roza odijela od tvida je na mjestu, svaka vlas kose na njenoj glavi je počešljana i na svom mjestu, uredno uokvirujući crte njenog lica s naočalama. Sve oko nje, ljudi se gomilaju i viču, provjeravaju torbe, smiju se i glasno se predstavljaju jedni drugima.

„Požurite, zakasnit ćemo,“ viče gospodin O, izvodeći svoju grupu turista s aerodroma i vodeći ju u minibus. Žena u roza odijelu ga slijedi urednim kasom, dok njene pete klik-klakću duž asfalta. Smještena na svoje mjesto, plašljiva kao vrabac, baca pogled na svoje suputnike. Ovi, posljednja serija turista koji u nervoznom uzbuđenju silaze s popodnevnog aviona iz Pekinga, njen su prvi susret sa Zapadnjacima.

Gđica Kim ima 21 godinu, jedinica je, živi s njenom majkom učiteljicom i ocem prevoditeljem na petom katu bloka zgrada postrojenih uz park kod rijeke u prijestolnici Pyongyangu. U slobodno vrijeme, voli plesati i pjevati u svojoj sobi, družiti se s prijateljima i švrljati po kompjutoru. Odlučna je u namjeri da započne sate aerobika u novoj teretani u gradu. Potrebno joj je još 18 mjeseci da završi kurs engleskog na univerzitetu; kao jedna od najpametnijih studentica, izvučena je sa sata i dopušteno joj je pridružiti se gospodinu O-u u predvođenju grupe stranaca na tjedan dana dugom putovanju u njenoj domovini – Sjevernoj Koreji, jednoj od najtajnovitijih i najizoliranijih zemalja na svijetu.

No za sada, gđica Kim je previše stidljiva da bi pričala. Gdin O, stari profesionalac koji bez napora priča priče i šale, zamahujući svojom crnom kosom dalje od čela, vlada pažnjom putnika dok minibus klizi kroz Pyongyang. Mali prizori života blicaju kroz prozor: tramvaji krcati radnicima, neobična lica koja vire u noć; biciklisti koji na rubovima ulica zastaju kako bi popričali; kino na otvorenom, na ekranu medicinska sestra koja se brine o pacijentu komično zamotanom u zavoje; užad od plastičnog cvijeća prebačena preko balkona, sa sobama iza, u kojima svijetli prigušeno zeleno svjetlo; vojnici koji u urednim redovima marširaju uz kamene rubove pločnika.

Naš put je usporen kada krećemo prema stadionu Prvog maja i trubeći se probijamo kroz gomile studenata, prolazeći pokraj Mercedesa, BMW-ova i domaćeg, republičkog modela Auta Mira. Skupina od 200 snažnih žena u mornarskim uniformama – s ogromnim bijelim šeširima razmetljivo smještenim na glavama – vježbaju s bubnjevima, kovitlajući bubnjarskim štapićima u rukavicama pokrivenim rukama. Gdin O i gđica Kim ubrzo silaze s autobusa, strelovito se krećući duž parkirališta i penjući se po nekoliko katova stepenica, pokraj suvenirnica koje prodaju majice, DVD-ove i postere.

Stadion je pun i šou je već počeo. Daleko ispod prvih sjedala, koje zauzimaju vojno osoblje i turisti, na pozornici se odigrava sjevernokorejska verzija vlastite povijesti: od japanske okupacije nekoć sretne i bukoličke zemlje preko revolucionarnih trijumfa nad američkim agresorom do osnivanja Demokratske Narodne Republike Koreje, kako glasi zemljino službeno ime. No, ovdje se ne radi o suhoj prezentaciji. Ovo je spektakl. Ovo je deset puta više preciznosti i razine i glume od ceremonije otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu.

Sto tisuća ljudi izvodi svoje točke svake večeri na Masovnim igrama, prikazujući masovnu koreografiju kakvu je teško uopće i pratiti. Gimnastičari se obaraju kroz zrak na žicama i katapultira ih se iz topova. Tisuće male djece voze se na monociklima i žongliraju lopticama u savršenoj sinkronizaciji. Vojnici marširaju, korovi pjevaju, atletičari se prevrću preko glave, plesači se vrte. Iza njih, 20.000 djece drže slikovnice, okrećući strane kako bi stvorili ogromne mozaike, izlazećeg sunca, ratnika koji kreću u bitku, sjevernokorejske zastave.

I sve ide u nedogled, vrtoglavi prizori napretka, nade i sreće. Gđica Kim se zabavlja, uzbuđeno ističući značenje svake pjesme i aplaudiranja koje ju prati. Vesele jabuke plešu kroz voćnjake, svinje preskaču i prevrću se, radnici veselo tkaju tekstilne proizvode, djevojke se vrte kroz obruče kako bi proslavile CNC, sjevernokorejsku industrijsku tehnologiju bušenja rupa („Ta je tehnologija najnaprednija na tržištu,“ ponosno šapuće gđica Kim. „Ovo je najnapredniji stadij u razvoju ove tehnologije!“). I ona sama je sudjelovala na Masovnim igrama kao dijete, svirala je trombon, i hihoće se na ta sjećanja. „Osjetila sam se kao umjetnik, uživala sam. Mnogo sam trenirala, ali je bilo uzbudljivo. Bila sam vrlo ponosna predstavljajući svoju zemlju.“

Publika ostavlja najglasnije poklike za prizor u kojemu se slikovnice okrenu i otkriju divovske portrete dvojice ljudi, koji veselo gledaju s pozornice u neku nemoguću svijetlu budućnost. Gđica Kim uzdiše. „Mi smo velika nacija, sretna i napredna, ali mi nismo veliki zbog veličine populacije nego zbog naših vođa.“

Njen glas puca kada se iznosi lažan cvijet veličine kuće, praćen žalosnom melodijom. „Ovo je nova vrsta cvijeta nazvana Kimjongilia po Dragom Vođi,“ promrmlja ona. „Kako nam nedostaje. Umro je na svoj način za svoj narod. O njemu je napisana pjesma. Ljudi plaču kada ju čuju.“

Ovo je prvi put da smo osjetili izvanredni kult ličnosti izgrađen oko Kim Il-Sunga i njegovog sina Kim Jong-Ila. Svaki Sjevernokorejanac nosi rever-značku s licem Velikog Vođe ili Dragog Vođe, kako su poznati u narodu, i moraju u svojim domovima objesiti njihove slike prije onih obiteljskih. Njihovi slogani kite blokove zgrada i zidove u gradu, a prisutni su i po brdima i poljima u zemlji. Goleme slike i mozaici pokazuju njihove likove od tvornica do farmi. Diljem našeg putovanja, nijedna prilika da se slavi vođe nije propuštena. U školskom kampu nam je pokazana ružna plišana životinja i obaviješteni smo da je i to velikodušan dar od Kim Jong-Ila. Na plesu na fakultetu, rečeno nam je kako je Dragi Vođa također pisao pjesme i izmislio pokrete koje svi studenti znaju napamet. Na zadružnoj farmi, naš vodič otkriva da su ih vođe, uključujući novoustoličenoga Kim Jong-Una, posjetili kako bi im ponudili poučno „vodstvo na licu mjesta“.

U Pyongyangu se bliži završetak još jednog dana manifestacije, i mase se izlijevaju sa stadiona. Grupe Mladih Pionira, školske djece u dotjeranim bijelim i plavim uniformama, lepršavim crvenim pionirskim šalovima, šeću se prošlošću, pjevajući socijalističku pjesmu. Britanski vodič, Hannah Barraclough, čeka kako bi okupila zadnjih nekoliko članova svoje grupe. Turistima je ulaz u Sjevernu Koreju dozvoljen samo na organiziranim putovanjima pomno motrenima od strane države. Hannah već šest godina vodi takva putovanja i vidi kako se posjetitelji bore da usporede svoja iskustva, ona o stanovništvu naizgled ponosnom na svoju zemlju, i one priče koje čitaju doma. Medijski izvještaji govore o nuklearnoj agresiji, gladi, skupnim pogubljenjima, konc-logorima i o ljudima koji žive pod vladavinom terora. „Ljudi zaboravljaju da Sjevernokorejanci ne čuju ništa od ovih negativnih priča. Oni čuju jedino pozitivne stvari o tome koliko vođe rade za njihovu zemlju, kako posvećuju svoje živote svom narodu, tako da nije čudo da imaju toliko poštovanja prema vođama. Kada ne živite u društvu gdje imate pristup mnogim različitim mišljenjima, težite vjerovati onome što vam kažu.“

Gđica Kim je zaspala s otvorenim prevodilačkim priručnikom u krilu, a gdin O sluša glazbu iz posuđenog iPod-a dok se minibus kotrlja južno od Pyongyanga, duž šestotračne Autoceste Ponovnog Ujedinjenja. Povremeno pored nas prozuji vojni kamion s tinejdžerima vojnicima pozadi koji razigrano otpozdravljaju našim valovima. Volovska kola nakrcana sijenom teturaju iza njih. Na poljima, u sjeni divovskih oglasnih panoa koji daju motivacijske savjete ili ciljeve proizvodnje, žene s pokrivalima na glavi saginju se nad usjevima kukuruza, pšenice i riže. Ostali sjede pored ceste u hladu breza, oslonivši bicikle do njih, ukrašene roza i bijelim točkicama. Posvuda, ljudi se kreću. Kao da cijela Sjeverna Koreja mora nekamo stići.

Svakih nekoliko milja, masivni betonski stupovi strše iznad ceste. Dizajnirani da blokiraju put dolazećim tenkovima, oni su prvi znak da se krećemo prema regiji s najvećom vojnom prisutnošću na svijetu. To je prvo putovanje gđice Kim u ponešto ironično nazvanu Demilitariziranu zonu, 160 milja dug pojas između Sjeverne i Južne Koreje koji postoji sve od nevoljkog primirja u Korejskom ratu 1953. Danas, sjevernokorejski se vojnici gledaju licem u lice s južnokorejskim i američkim snagama udaljenim samo par metara, a turisti s obje strane granice stoje i zure jedni u druge.

Gđica Kim pokazuje na mural vođa i prevodi slogan ispod njega: „Jedna Koreja. Ujedinimo otadžbinu za iduću generaciju.“ Vidljivo je ganuta. „Ovo mjesto pokazuje tragičnu povijest naše zemlje. Znam da su obitelji razdvojene. Majka od sina, sestra od brata. Dolazeći ovdje, dobivam osjećaj da moram uraditi sve što je moguće kako bismo ujedinili našu zemlju.“

Nekoliko milja dalje, zid koji fizički dijeli zemlju prolazi preko brda gusto prekrivenih lišćem. Vretenca mirno lebde u zraku. Ljubazan potpukovnik Chae prati nas do centra za posjetitelje; na njemu je kaput načičkan nemogućim brojem vojnih odlikovanja. Prepričava nam povijest američkog imperijalizma i sjevernokorejskog otpora, ljutito zabijajući štap na karti Koreje kako bi dokazao da je u pravu. Dok gđica Kim viri kroz naočale kako bi po prvi put vidjela „zid tjeskobe i izdaje“ o kojemu je dugo slušala, on pozira za slike i kritički bulji prema Jugu.

Podjela Koreje i nada za ponovnim ujedinjenjem prožimaju svaki aspekt sjevernokorejske povijest i kulture. Pop-pjesme i zapleti filmova vrte se oko te teme, divovski spomenici o toj temi dominiraju svakim gradovima, djeci se priča o tome od zore dok ne zaspu.

U ljetnom kampu Song Do Wan izvan lučkog grada Wonsana na istočnoj obali, Mladi Pioniri se uzbuđeno utrkuju do svojih đačkih domova, raspakirajući kovčege ispod portreta Kim Il-Sunga i Kim Jong-Ila. Prema njihovoj učiteljici, gđici Sujong, djeca dolaze iz cijele zemlje kako bi se na tjedan dana pridružila jednom od 19 takvih kampova. „Glavna svrha kampa je da izgrade svoje tijela i umove u svrhu izgradnje Otadžbine,“ kaže ona, stojeći pored globusa, predstavljenog kao dar od Velikog Vođe i značajnog po debeloj crvenoj liniji koja Koreju dijeli popola.

Gđica Kim je s 14 godina došla u kamp. „Dobro se toga sjećam. Bilo je tako zabavno. Priroda je ovdje prekrasna.“ To je bilo njeno prvo putovanje daleko od roditelja, prvi put izvan Pyongyanga. „Nedostajali su mi roditelji, ali ovdje je bilo dobro. Putovanje proširuje moj um.“

Postoji izložba „stopama vođa“ u jednom bloku kampa, i gđica Kim se udubljuje u razmišljanje pored svake slike. Provodi mnogo vremena čeznutljivo gledajući fotokopiranu sliku Kim Jong-Ila u njegovom uobičajenom sivozelenkastom odijelu. „On je bio tako odlučan da pomogne ekonomiji, da zato sam nije imao mnogo odjeće. Proveo je većinu svog života braneći mir kako bi djeca mogla napredovati od njegovog truda i živjeti sretan život.“

Nacionalni izljevi privrženosti i zahvalnosti za tobožnju nesebičnost vođa vrhunac dosežu na Nacionalni Dan, koji se održava svakog rujna kako bi obilježio osnivanje republike. U Pyongyangu radnici, vojnici i djeca se okupljaju ispred golemih brončanih skulptura ili divovskih mozaika Kim Il-Sunga i Kim Jong-Ila, čekajući u redu da dođu pred njih i da se naklone. Po jedan član svake družine je zadužen da položi cvijeće pred noge kipova, i podnožja su ubrzo prekrivena buketima cvijeća.

U gradu je karnevalska atmosfera. Ljudi su obučeni u svoju najbolju odjeću – poneka se djeca muče s vojničkim kostimima većim od njih – i čim su dnevne dužnosti opslužene, zavladaju smijeh i ćaskanje. Obitelji su vani na trgovima, uče djecu da se kližu ili fotografiraju. U parku Moran, čini se kao da je cijeli Pyongyang došao na piknik. Muškarci i žene pjevaju i plešu, padaju na travu pod utjecajem previše rižinog vina. Gđica Kim ostaje u predgrađu, uplašena da bi ju bučna gomila mogla uvući u ples. No i ona je sada mnogo društvenija, odlučna da diskutira o životu u Europi i usporedi ga s njenim vlastitim. Ona se smije dok se malo dijete trza i njiše na zvuke pop-pjesme prije nego što uplašeno smijehom okupljene gomile pobjegne natrag majci. „Svatko se sada više zabavlja. Mi volimo uživati. Ovi ljudi žele samo voditi seljački život i imati sretnu obitelj.“

Dok noć pada nad Pyongyang, gđica Kim je odlučna isprobati još jedno novo iskustvo. Zabavne vožnje u Kaeson Parku za mlade su pune vrtećeg neona i tinejdžerskih vriskova. Ljudi vrtoglavo lutaju od tobogana do rakete, strpljivo stvarajući redove za novo uzbuđenje. Gđica Kim se odbija pridružiti i ostaje s gdinom O. Na gusarskom brodu, zadnjoj vožnji prije izlaza, ona iznenada baca svoju torbu gdinu O-u i utrkuje se da se pridruži turistima koji već sjede i čekaju vožnju. Kako se brod njiše više, ona se baca u strahu na čovjeka koji sjedi do nje i grčevito zatvara oči. Kada zatetura, blijeda je, ali se smije.

Idućeg jutra gđica Kim zaintrigirano ćaska cijelim putem do aerodroma, pitajući za mišljenja o temama iz vijesti - Davidu Beckhamu i somalskim piratima, Olimpijskim igrama 2012. i krizi Eura, britanskoj kraljici i duhovima u londonskom Toweru. Oči su joj pune suza dok se zagrljeni rastajemo. „Prije nego što sam srela strance, bila sam nervozna. Mislila sam da će mi se smijati. No sada vidim kako smo svi isti. Svi imamo iste emocije. Svi imamo iste snove.“

Maše nam po posljednji put. I s tim, gđicu Kim proguta okupljeno mnoštvo.

Autorica: Amanda Canning (2013) bbc.com/travel

S engleskog preveo: Marijan Oršolić