Izvor ilustracije: Guardian/Getty Images

Ljutnja je iskra koja u vašem mozgu bljesne kada osjetite da ste bili prevareni. Možda je neki stranac ukrao mjesto na parkingu koje ste namjeravali zauzeti ili vam je lijeni kolega dao nezahvalan zadatak. Možda ste bili suočeni sa teškom, bolnom izdajom od strane nekoga koga volite.

Ljutnja je jedna od najprimitivnijih emocija koju doživljavamo - životinje su opremljene istim osnovnim neuronskim mrežama. Djeluje na spektru od blage frustracije do apsolutnog bijesa, a intenzitet ljutnje i način na koji reagujemo na nju je vrlo individualan. Nauka počinje davati nova objašnjenja o načinima na koje karakter, dob, rod i životna iskustva oblikuju vid na koji osjećamo tu emociju.


Šta je ljutnja?

Naučnici vjeruju da se kapacitet za ljutnju razvijao u mozgu kroz milione godina evolucije. Ona je dio našeg instinkta da se borimo protiv prijetnji, da se natječemo za resurse i da sprovodimo društvene norme. Ljutnja je ukorijenjena u moždanom sistemu nagrađivanja. Mi stalno - često podsvjesno - vagamo ono što očekujemo da će se dogoditi u bilo kojoj situaciji. Kada postoji neusklađenost između onoga što smo naučili da očekujemo i onoga što se zapravo desi, naš sistem nagrađivanja pokreće alarm čime se aktivira amigdala, mali region mozga u obliku badema.

Ljutnja može potaknuti tjelesnu reakciju borbe ili bijega, podstičući nadbubrežne žlijezde da preplave tijelo hormonima stresa, poput adrenalina i testosterona, pripremajući ga za fizički napad. Ipak, da li ćemo početi psovati, mrštiti se ili ćemo čak nekoga i udariti, zavisi od drugog područja mozga - čeonjeg režnja, koji služi za donošenje odluka i zaključivanje. To stavlja našu ljutnju u kontekst, podsjeća nas da se ponašamo na društveno prihvatljive načine i većinu nas, većinu vremena, podsjeća da držimo primarne instinkte pod kontrolom.


Kako ljutnja mijenja način na koji razmišljamo?

Osjećaj ljutnje može promijeniti način na koji vidimo rizike. Istraživanja su pokazala da nas može učiniti impulsivnijim i navesti nas da podcijenimo šanse za loš ishod. U jednom istraživanju ispitanici koji su bili navedeni da se osjećaju ljutito zaključili su da su im šanse da boluju od srčanih bolesti niže, a da su im vjerovatnoće da će dobiti povišicu plate više u poređenju sa ispitanicima koji su navedeni da osjećaju bojazan. U zavisnosti od konteksta, ljutnja nas može učiniti hrabrim ili nepromišljenim. Ljutnja također utiče i na grupnu dinamiku. Kada osjećamo ljutnju, skloniji smo da razmišljamo negativno i sa mnogo više predrasuda o drugima što nas navodi da pripisujemo negativne osobine nečijoj prirodi, a ne okolnostima u kojima su se našli. Istraživanja pokazuju da ljuti ljudi imaju tendenciju da traže nekoga koga bi okrivili. Ovo potencijalno dovodi do toga da se ljuta osoba još više razbjesni na osobu ili grupu koja je vrijeđa, u nekim slučajevima dovodeći i do tirade iracionalnog bijesa.


Da li ljutnja ima pogodnosti?

Tokom historije, ljutnja je slovila za negativnu emociju. U antičkom Rimu, Seneka je proglasio ljutnju “beskorisnom, čak i za ratovanje”, dok bijes dospijeva na listu smrtnih grijeha. Ipak, nauka sugeriše da bi mogla postojati neka korist od ljutnje za pojedinca, pa čak i za veći dio društva.

Ljutnja može poslužiti kao značajan motivator. U studiji rađenoj 2010. godine, nizozemski naučnici pokazali su ispitanicima predmete poput olovaka i šoljica na kompjuterskom ekranu gdje bi sporadično umetnuli slike ljutih ili neutralnih lica. Ispočetka, kada bi im se ukazalo ljuto lice, ispitanici su ocjenjivali te predmete kao poželjnije i trudili su se više da ih osvoje u igri koja je kasnije uslijedila. Zanimljivo je da ispitanici nisu bili svjesni ove motivacije - rekli su da su im se samo više svidjeli predmeti.

Ljutnja koju otvoreno ispoljavamo može promijeniti način na koji smo percipirani. Larissa Tiedens, američka psihologinja koja je provela opsežna istraživanja o ljutnji, otkrila je da su ispitanici više podržavali predsjednika Billa Clintona kada su ga gledali kako ispoljava ljutnju zbog skandala sa Monicom Lewinsky, nego kada je ispoljavao tugu - isti efekat se ponovio i sa nepoznatim političarom.

Tiedens je također ustanovila da su ispitanici dodijelili/e viši status i platu kandidatima koji su sebe opisali kao ljute osobe u odnosu na one koji su sebe opisali kao tužne. Također, kako se pokazalo, iskazivanje ljutnje tokom pregovaranja povećava šanse uspjeha - ljudi su skloniji da se potčine onome koga percipiraju tvrdoglavim, dominantnim. Važno je napomenuti da su se ova istraživanja odnosila na to kako su viđeni ljuti muškarci - postoje određeni dokazi da ljudi ljute žene vide kao manje povoljne.


Da li su muškarci ljući nego žene?

Muškarci su, u prosjeku, više otvoreno agresivni u odnosu na žene pa bi se moglo pretpostaviti da su također i ljući. Ipak, ne čini se da je zaista tako. Istraživanja konstantno pokazuju da žene doživljavaju ljutnju u istoj mjeri i intenzitetu kao muškarci. Muškarci koji osjećaju ljutnju su više skloni pokazivanju agresivnosti, iako ovo ne znači da žene nisu motivisane bijesom u istoj mjeri. Naučnici s Državnog univerziteta jugozapadnog Missourija uradili su jednu studiju u kojoj je ispitano oko 200 muškaraca i žena, a koja je sugerisala da su žene jednako ljute i reaktivne na svoju ljutnju u istoj mjeri kao muškarci. Glavna razlika koju su uočili je da su muškarci teže suzdržavali svoju ljutnju kada bi ih se na to prisililo, dok se činilo da žene bolje kontrolišu instantne impulsivne odgovore na ljutnju.

Neki su sugerisali da su ove rodne razlike ukorijenjene u temeljnim razlikama u biologiji mozga. Studija koju su uradili Ruben i Raquel Gur, tim koji čine muž i žena na Medicinskoj školi Univerziteta u Pennsylvaniji, pokazala je da, iako je amigdala slične veličine kod muškaraca i žena, drugo područje, koje se zove orbitalni prednji režanj i koje je uključeno u kontrolu agresivnih impulsa, je mnogo veće kod žena. Oni su sugerisali da bi ovo moglo biti korisno u objašnjavanju zašto se čini da se žene bolje suzdržavaju od eksplozivnih ekscesa.

Porota je još uvijek neodlučna u odgovoru na pitanje u kojem omjeru biologija mozga objašnjava rodne razlike u vezi s ljutnjom, ali također i drugim ponašanjima te još uvijek nema uvjerljivih dokaza da društvena očekivanja imaju utjecaja na njih.

“Znamo da čak i učitelji u školama drugačije tretiraju dječake i curice i to bi moglo utjecati na sposobnost da se regulišu ove reakcije”, kaže Arielle Baskin-Sommers, psihologinja na Yale univerzitetu. “Nikada neće biti samo mozak taj koji objašnjava ove razlike, sto posto je komplikovanije od toga”.


Zašto se mala djeca toliko ljute - i šta roditelji mogu učiniti po tom pitanju?

Biti malo dijete je uzbudljiv period: sve je novo i ima toliko toga da se istraži. Ipak, ovo znači da djeca, za razliku od odraslih, još uvijek nemaju dobro razvijenu predstavu o tome kako stvari funkcionišu i šta se može očekivati od života. Također, često im manjkaju jezičke vještine da objasne šta ustvari žele, tako da pogreške čak sitne poput pogrešno izrezanog hljeba mogu prouzrokovati haos. Za roditelje, ovi izljevi gnjeva su izvor užasne strepnje. Ipak, Michael Potegal, psiholog na Univerzitetu u Minnesoti, odlučio je da ih tretira kao prirodni fenomen, poput oluje ili erupcije vulkana, koje bi se mogao analizirati i razumjeti.

Potegal i njegove kolege su pratile malu djecu u njihovim svakodnevnim životima snimajući audio snimke više od stotinu izljeva gnjeva. Oni su zaključili da izljevi gnjeva prate predvidivu putanju koja bi se mogla svesti na kombinaciju dvije emocije: ljutnja (vrištanje, deranje, bacanje stvari) i tuga (plakanje, kukanje, ležanje na podu).

Pronađeno je da se tužni zvukovi konstantno provlače kroz izljeve gnjeva, dok se ljutnja polako penje ka vrhuncu i zatim nestaje.

Naučnici su zaključili da je trik za okončanje izljeva gnjeva provođenje djeteta preko najviše tačke ljutnje što je brže moguće, a trik da se to postigne je… ne raditi ništa. Čak i intervencija roditelja da upitaju dijete šta je problem je prolongirala proces.


Mentalno zdravlje i ljutnja

Naš odgovor na osjećanja ljutnje zavisi od pravilno izbalansirane komunikacije između nekoliko predjela mozga. Kada se u njoj ukažu smetnje, ljudsko ponašanje može postati iznenadno agresivno.

Neurodegenerativne bolesti kao što su Alzheimerova bolest i posebno frontotemporalna demencija, mogu rezultirati oštećenjem prednjih predjela mozga u kojima leže naši instinktivni odgovori na frustraciju i ljutnju, kao i padom veza između ovog predjela i amigdale.

Luca Passamonti, konsultant neurolog i istraživač na Univerzitetu u Cambridgeu je rekao: “U prosjeku znamo da će ljudi sa frontotemporalnom demencijom postati agresivniji, ljući, mrzovoljniji. To čini da se ovi osjećaji frekventnije manifestuju i način na koji se izražavaju može postati zaista impulsivan.”

Passamonti je rekao da je ovo vjerovatno kombinacija gubitka sposobnosti da se spriječi automatski odgovor na frustraciju, ali i teže kontekstualizacije emocija i razumijevanja zašto se osjećaš na određeni način.

Način na koji mi procesuiramo osjećanja ljutnje također doprinosi našem mentalnom blagostanju. Passamonti kaže da kod nekih ljudi, visoki nivoi inhibicije - neobično aktivni prednji režanj - mogu spriječiti izražavanje ljutnje, ali rezultirati osjećanjem depresije.

Konačno, životna iskustva također određuju način na koji ljudi doživljavaju ljutnju. “Ima puno istraživanja koja pokazuju da je izloženost nasilju u korelaciji sa romantiziranjem ljutnje i agresivnosti,” kaže Baskin-Sommers, čija se istraživanja bave kriminogenim i asocijalnim ponašanjima.

Nedavna studija koja je za cilj imala da otkrije na koji način izloženost nasilju mijenja kognitivne procese kod ljudi, pokazala je da su ljudi koji su proživjeli nasilje u djetinjstvu sposobni da razlikuju “dobre” i “loše” strance u eksperimentu. Ipak, manje su vjerovali ljudima, čak i kad su se ponašali darežljivo. “Oblikuje ih toliko u samoj osnovi (nasilje u djetinjstvu, op. prev.) da nisu sposobni da lako razlikuju kome vjerovati a kome ne”, kaže Baskin-Sommers. “Uvijek su napeti i nesigurni kako da se ponašaju u društvu.”

Taj konstantni osjećaj prijetnje znači da ljutnja i agresivnost mogu biti lakše pokrenuti. U budućnosti, kaže Baskin-Sommers, intervencije poput terapije kognitivnog ponašanja mogu pomoći ljudima da prevaziđu iskustva poput izloženosti nasilju iz rane životne dobi.

Autorica: Hannah Devlin, The Guardian

S engleskog jezika prevela: Amina Hajdur, Prometej.ba