Nihilizam
Rizik od nihilizma je u tome što nas otuđuje od svega što je dobro ili istinito. Ipak, vjerovanje u ništa ima pozitivan potencijal
Izvor fotografije: Emin Ozmen, Magnum Photos
Nihilizam je stalna prijetnja. Kao što je filozofkinja Hannah Arendt prepoznala, ne trebamo ga shvatiti kao skup "opasnih misli", već kao rizik koji je svojstven samom razmišljanju. Ako dovoljno dugo razmišljamo o bilo kojoj konkretnoj ideji, bez obzira koliko nam se ona na početku činila snažna i općeprihvaćena, počet ćemo sumnjati u njezinu istinitost. Također bismo mogli početi sumnjati u to da li oni koji prihvaćaju tu ideju zaista znaju (ili da li im je uopće stalo) je li je ona istinita ili ne. Ovo je blisko promišljanju o tome zašto postoji tako malo konsenzusa o toliko problema i zašto su svi drugi toliko sigurni u ono što vam se sada čini tako nepouzdanim. U tom trenutku, na pragu nihilizma, postoji izbor: da nastavite razmišljati i otuđite se od društva ili da prestanete razmišljati i riskirate da se otuđite od stvarnosti.
Jedan vijek prije Arendt, Friedrich Nietzsche opisao je u svojim bilježnicama (koje je posthumno objavila njegova sestra u knjizi “Volja za moć”) izbor između "aktivnog" i "pasivnog" nihilizma. Jedan od njegovih brojnih aforizama kada je riječ o nihilizmu bio je taj da je nihilizam rezultat najvećih vrijednosti koje su same sebe obezvrijedile. Vrijednosti poput istine i pravde mogu se činiti kao da su mnogo više od samo pukih ideja, da imaju neku natprirodnu snagu, pogotovo kada čujemo: "istina će vas osloboditi" ili "pravda će biti zadovoljena". Kada se ispostavi da te vrijednosti nemaju moći koje su im pripisane, da istina ne oslobađa, da pravda nije apsolutna, razočaramo se. Međutim, umjesto da krivimo sebe što smo očekivali previše od tih vrijednosti, krivimo vrijednosti jer nisu ispunile naša očekivanja.
Prema Nietzscheu, to nam pruža priliku da postanemo aktivni nihilisti i odbacimo vrijednosti koje su nam nametnuli drugi kako bismo uspostavili vlastite. Ili možemo postati pasivni nihilisti i nastaviti vjerovati u tradicionalne vrijednosti, uprkos sumnjama u njihovu pravu vrijednost. Aktivni nihilista uništava kako bi pronašao ili stvorio nešto u što vrijedi vjerovati. Samo ono što preživi uništenje može nas ojačati. Nietzsche i grupa Rusa iz 19. vijeka koji su se izjasnili kao nihilisti dijelili su ove poglede. Pasivni nihilista, s druge strane, ne želi riskirati samouništenje i zato se čvrsto drži sigurnosti tradicionalnih vjerovanja. Nietzsche tvrdi da je takva vrsta samoodbrane zapravo još opasniji oblik samouništenja. Vjerovati samo radi vjerovanja u nešto može dovesti do površnog postojanja, do spokojnog prihvaćanja da vjerujemo u ono u što i drugi vjeruju. Pasivni nihilisti smatraju da je vjerovanje u bilo šta (čak i ako se ispostavi da nije vrijedno vjerovanja) bolje od rizika da ne vjerujemo u ništa, od rizika gledanja u bezdan – što je metafora za nihilizam koja se često pojavljuje u Nietzscheovom djelu.
Danas je nihilizam sve popularniji način da se opiše često prisutan stav prema trenutnom stanju u svijetu. Ipak, kada se taj pojam koristi u razgovoru, u člancima ili u objavama na društvenim mrežama, rijetko se definira, kao da su svi vrlo dobro upoznati sa tim šta je nihilizam i da dijele istu definiciju koncepta. Međutim, kao što smo vidjeli, nihilizam može biti i aktivan i pasivan. Ako želimo bolje razumjeti savremeni nihilizam, trebamo pogledati kako se razvijao u epistemologiji, etici i metafizici i kako se odnosio prema različitim aspektima života, iz čega je proizišlo npr. samoodricanje, poricanje smrti i poricanje svijeta.
U epistemologiji (teoriji znanja) nihilizam se često shvata kao poricanje da je spoznaja moguća, stav da naša vjerovanja zapravo nisu utemeljena. Argument za epistemološki nihilizam temelji se na ideji da znanje zahtijeva više od spoznavatelja i spoznaje. To “više” je ono što znanje čini objektivnim. Mogućnost upućivanja na nešto izvan nečijeg ličnog, subjektivnog iskustva je ono što razdvaja znanje od pukog mišljenja.
Međutim, za epistemološki nihilizam ne postoji standard i temelj na osnovu kojih bi se mogle iznijeti tvrdnje o znanju, ništa što bi moglo opravdati naše uvjerenje da je neka tvrdnja istinita. Iz perspektive epistemološkog nihilizma svako pozivanje na objektivnost je lažno. Stvaramo dojam znanja kako bismo sakrili činjenicu da nema činjenica. Naprimjer, kao što je Thomas Kuhn tvrdio u djelu "Struktura naučnih revolucija" (1962), zaista možemo razviti vrlo kompleksne i vrlo uspješne modele za opisivanje stvarnosti, koje potom možemo koristiti za otkrivanje mnoštva novih "činjenica", ali nikada ne možemo dokazati da odgovaraju samoj stvarnosti – one jednostavno mogu proizaći samo iz našeg modela stvarnosti.
Ako se za nešto tvrdi da je utemeljeno na prošlom iskustvu, nastaje sljedeći problem: samo zato što se nešto dogodilo jednom, ne znači da se mora i ponoviti. Ako se za nešto tvrdi da je potvrđeno naučnim dokazima, tada se javlja problem pitanja autoriteta. U logici se takav stav shvata kao zabluda, jer se tvrdnje drugih, pa čak i tvrdnje stručnjaka, ne vide kao preduslov za istinu. Drugim riječima, čak i stručnjaci mogu biti pristrani i mogu pogriješiti. Nadalje, kako naučnici iznose tvrdnje zasnovane na radu drugih naučnika, i na njih se može primijeniti pitanje autoriteta. To nas dovodi do drugog problema, problema beskonačnog nazadovanja. Svaka tvrdnja o znanju koja se temelji na nekom stanovištvu neizbježno dovodi do pitanja o utemeljenju tog stanovišta, a zatim o utemeljenju tog stanovišta i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje.
Obezvrjeđujući sumnje u znanje, pasivni nihilisti obezvrjeđuju potragu za znanjem
U ovom trenutku se može činiti da ono što nazivam „epistemološkim nihilizmom“ se zapravo ne razlikuje znatno od skepticizma. Isto tako, skeptici propituju temelje na kojima počivaju tvrdnje o znanju i sumnjaju u mogućnost da znanje ikada pronađe bilo kakav siguran temelj. Iz tog razloga bilo bi korisno vratiti se Nietzscheovoj distinkciji između aktivnog i pasivnog nihilizma. Dok bi aktivni nihilista bio sličan radikalnom skeptiku, pasivni nihilist ne bi. Pasivni nihilist svjestan je da se o znanju mogu postavljati pitanja. No, umjesto da sumnja, pasivni nihilist i dalje vjeruje u znanje. Prema tome, za pasivnog nihilista znanje postoji, ali to postojanje je zasnovano na vjeri.
Nihilizam se, dakle, ne može pripisati samo osobi koja odbacuje tvrdnje o znanju zbog nedostatka neosporivog temelja. Zapravo, osoba koja je svjesna sumnji o znanju i koja se i dalje ponaša kao da te sumnje zapravo nisu važne, također je nihilista.
Naučne teorije mogu se pozivati na druge teorije, koje se pozivaju na druge teorije, od kojih se svaka može temeljiti na pogrešci. Međutim, sve dok naučne teorije daju rezultate, posebno kada je riječ o tehnološkim naprecima, sumnje u konačnu istinitost tih teorija se mogu shvatiti kao trivijalne. Obezvrjeđujući sumnje u znanje, pasivni nihilisti obezvrjeđuju potragu za znanjem.
Drugim riječima, za pasivnog nihilistu znanje nije važno. Razmislite kako često se u svakodnevnom životu nasumično upotrebljavaju riječi poput "znanje" ili "tačno". Kada neko kaže da zna kada voz dolazi, ili se ne zapitamo kako to zna ili, ako ga pitamo, susretnemo se sa apsolutnim temeljem svih znanja savremenog života: jer njegov telefon tako kaže. Telefon bi mogao biti u pravu i u tom slučaju njegov autoritet je očuvan. Telefon bi mogao i pogriješiti, i u tom slučaju ćemo vjerojatno kriviti voz, a ne telefon. Budući da je telefon postao naš glavni garant znanja, priznanje da telefon može pogriješiti bi značilo priznanje da su naše tvrdnje o znanju koje su zasnovane na telefonu ali i naše tvrdnje o znanju općenito neutemeljene. Napokon, baš kao i sa telefonom, obično se ne pitamo zašto mislimo da znamo ono što mislimo da znamo. Na taj način pasivni nihilizam postaje normalni dio svakodnevnog života, a ne radikalno 'postmoderno' stajalište.
U moralnoj filozofiji nihilizam se shvata kao poricanje postojanja morala. Kao što Donald A. Crosby tvrdi u djelu "Utvara apsurda" (1988), na moralni nihilizam se može gledati kao na posljedicu epistemološkog nihilizma. Ako ne postoji osnova za objektivne tvrdnje o znanju i istini, onda ne postoji ni osnova za objektivne tvrdnje o ispravnom i pogrešnom. Drugim riječima, ono što mi smatramo moralom je zapravo ono za što se vjeruje da je ispravno, bilo da je to vjerovanje povezano sa historijskim kontekstom, kulturom ili pojedincem, a ne ono što je zaista ispravno.
Historijski gledano, tvrdnje da je nešto ispravno bile su zasnovane na temeljima poput Boga, sreće ili razuma. Zbog toga što se ovi temelji smatraju univerzalnim, tj. da su primjenjivi na sve ljude, sva mjesta i sva vremena, čine se nužnim da bi se i moral univerzalno primjenjivao na sve.
Moralni filozof Immanuel Kant prepoznao je opasnost temeljenja morala na Bogu ili na sreći jer takva praksa može dovesti do moralnog skepticizma. Vjera u Boga može motivirati ljude da postupaju u skladu sa moralnim načelima, međutim, to bi radili samo kako bi završili u raju umjesto u paklu. Potraga za srećom također može motivirati ljude da moralno postupaju ali nikada ne možemo biti sigurni šta će zapravo usrećiti ljude. Kao odgovor na ovo, Kant je zagovarao moral temeljen na razumu. On je smatrao da ako moral treba univerzalne temelje, onda naprosto trebamo djelovati u skladu sa logikom univerzalizacije. Ako bismo odredili šta nekom radnjom želimo postići, i ako bismo potom na tu namjeru gledali kao na zakon koji sva racionalna bića moraju poštovati, logički bismo zaključili da li ta radnja može biti univerzalizirana. Logika, umjesto Boga ili želje, nam može pokazati da li je namjeravana radnja ispravna (univerzalno primjenjiva) ili pogrešna (nije univerzalno primjenjiva).
Međutim, postoji nekoliko problema sa pokušajem utemeljenja morala na razumu. Jedan od tih problema, na koji je ukazao Jacques Lacan u eseju 'Kant sa Sadeom' (1989), je taj što upotreba univerzalizacije kao kriterija ispravnog i pogrešnog može omogućiti pametnim ljudima (poput Markiza de Sadea) da opravdaju neka naizgled užasna djela ako uspiju dokazati da ona prolaze Kantov test logike. Drugi problem, na koji je John Stuart Mill ukazao u djelu "Utilitarizam" (1861), je taj što su ljudi racionalni, međutim racionalnost nije sve sa čim raspolažemo, a kantovska ideja morala nas prisiljava da živimo kao roboti, a ne kao ljudi.
Još jedan problem na koji je ukazao Nietzsche je taj što možda razum nije ono što je Kant tvrdio da jeste, zbog toga što je sasvim moguće da razum nije ništa čvršći temelj nego Bog ili sreća. U djelu "Genealogija morala" (1887) Nietzsche je tvrdio da razum nije nešto apsolutno i univerzalno, već nešto što je s vremenom postalo dio ljudskog života. Slično poput miševa u laboratorijskom eksperimentu koji se mogu naučiti da budu racionalni, vjekovi moralnih, religijskih i političkih „eksperimenata“ su obučili ljude da budu racionalni. Iz tog razloga razum ne trebamo smatrati čvrstim temeljem morala, jer i njegovi vlastiti temelji mogu biti dovedeni u pitanje.
Pasivni nihilista će se radije orijentisati koristeći neispravan kompas, nego riskirati da se osjeća potpuno izgubljeno
Tu opet možemo uočiti važnu distinkciju između načina na koji aktivni nihilista i pasivni nihilista reaguju na takav moralni skepticizam. Sama mogućnost sumnje u legitimnost bilo kojeg temelja morala može navesti aktivnog nihilistu ili da redefinira moral ili da ga odbaci. U prvom slučaju, djela se mogu suditi pomoću moralnih načela, gdje bi aktivan nihilist bio taj koji ih određuje. Međutim, teško je razlikovati kada mislimo za sebe, u odnosu na ono kada razmišljamo u skladu sa našim odgojem.
Vjerojatnije je da će aktivni nihilizam potpuno odbaciti moral, nego da će se upustiti u takav moralni egoizam. Djela će prosuđivati samo u praktičnom smislu, šta je manje ili više učinkovito za postizanje željenog cilja. Ljudski postupci se, prema tome, ne razlikuju od onih životinja ili mašina. Ako se čini pogrešnim reći da je životinja zla zato što jede drugu životinju kada je gladna, onda će aktivni nihilista reći da je pogrešno smatrati ljude zlim ako ukradu od drugog čovjeka kad su gladni.
Bez morala, pojmovi poput krađe, vlasništva ili prava imaju samo pravno uporište. Ta djela se mogu smatrati kriminalnim, ali ne i nemoralnim. Primjer tako aktivnog nihilizma možemo vidjeti kod starogrčkog sofiste Trazimaha. U Platonovoj “Državi” Trazimah tvrdi da je „pravda“ samo propaganda koju jaki koriste da bi tlačili slabe, da ih prevare da prihvate takvo ugnjetavanje kao nešto što je pravedno.
Sa druge strane, pasivni nihilista ne odbacuje tradicionalni moral samo zato što se njegova legitimnost može dovesti u pitanje. Umjesto toga, on odbacuje ideju da je legitimnost morala zaista bitna. Pasivni nihilista se pokorava moralu, ne zbog morala, već zbog poslušnosti. Živjeti u skladu sa onim za što drugi vjeruju da je ispravno i pogrešno, dobro i zlo, za pasivnog nihilistu je bolje nego da živi bez ikakvih moralnih standarda koji bi usmjeravali prilikom donošenja odluka. Moralni standardi su kompas, a pasivni nihilista će se radije orijentisati koristeći neispravan kompas, nego riskirati da se osjeća potpuno izgubljeno.
Moralni standardi također pružaju osjećaj pripadanja zajednici. Dijeljenje normi i vrijednosti jednako je kao i dijeljenje jezika. Odbacujući moral, aktivni nihilista također odbacuje i zajednicu. Ali pasivni nihilista nije voljan riskirati da se u svijetu osjeća usamljeno. Dakle, odbacujući legitimnost morala, pasivni nihilist prihvaća zajednicu. Za njega nije važno da li su moralne tvrdnje istinite, već da li su popularne.
To znači da za pasivnog nihilistu moral nije važan. Pasivni nihilista cijeni moral kao sredstvo za postizanje cilja, a ne kao cilj sam po sebi. Budući da želja za pripadanjem nadilazi želju za moralnom sigurnošću, pasivni nihilist brine se samo o osjećaju za smjer i osjećaju zajednice koji može proizaći iz prihvatanja moralnog sistema. Pasivni nihilista je poput navijača na utakmici koji navija za domaći tim samo zato što to svi drugi rade. Pasivni nihilista podržava moralne standarde samo zato što ih prihvaća zajednica kojoj želi da pripada.
Baš kao što epistemološki nihilizam može dovesti do moralnog nihilizma, tako i moralni nihilizam može dovesti do političkog nihilizma. Politički nihilizam obično se smatra odbacivanjem vlasti. To je bio slučaj sa ranije spomenutim samoprozvanim nihilistima Rusije iz 19. vijeka, koji su na kraju uspjeli ubiti cara. Međutim, ovaj revolucionarni oblik političkog nihilizma, koji možemo povezati sa aktivnim nihilizmom, ne obuhvaća i pasivan oblik političkog nihilizma.
Opasnost aktivnog nihilizma proizlazi iz njegove anarhične spremnosti da uništi društvo radi slobode. Opasnost pasivnog nihilizma dolazi iz njegove konformističke spremnosti da uništi slobodu radi društva. Kao što smo već vidjeli, pasivni nihilista instrumentalizira znanje i moral, gdje su oboje važni samo u mjeri u kojoj služe kao sredstvo za postizanje udobnosti i sigurnosti. Potreba za osjećajem sigurnosti od nelagode sumnje i od nesigurnosti nestabilnosti je ono što navodi pasivnog nihilistu da u konačnici postane destruktivniji od aktivnog nihilista.
Opasnost je u tome da što su moral i politički sistemi koji zagovaraju slobodu i neovisnost pasivnom nihilistu manje poželjni nego moral i politički sistemi koji zagovaraju dogmatsko prihvaćanje tradicije i slijepu poslušnost autoritetu. Iako želimo biti slobodni i neovisni, takva sloboda može biti strašan teret. Søren Kierkegaard je to prepoznao u djelu “Pojam strepnje” (1844) kada je opisao anksioznost kao "vrtoglavicu slobode" koja nastaje kada pogledamo ono što nam se čini kao "ponor" beskrajnih mogućnosti. Sjetite se kako često u restoranu pitate konobara za preporuku iako ispred sebe imate meni prepun jela. Ili kako Netflix više ne promoviše svoju enormnu filmoteku već svoj algoritam koji korisnicima omogućava da odmaraju, dok on odlučuje za vas.
Nietzschea je brinulo rastuće prihvaćanje nesebičnosti, požrtvovanosti i samoodricanja kao moralnih ideala. Uvidio je da je prihvatanje takvih negativnih ideala dokaz da se pasivni nihilizam širi poput bolesti kroz Evropu u 19. vijeku. U 20. vijeku Erich Fromm je u djelu “Bijeg od slobode” (1941) izrazio sličnu brigu zbog onoga što je opisao kao "strah od slobode" koji se širio Evropom. Upravo je ta briga podstakla rad kritičkih teoretičara u Njemačkoj i egzistencijalista u Francuskoj.
Arendt je upozorila da na nihilizam ne gledamo kao na ličnu krizu uslijed neizvjesnosti. Štoviše, moramo priznati da je nihilizam politička kriza. Nihilizam zagovaraju oni na vlasti koji imaju korist od takvih kriza. Stoga čak i metafizički nihilizam može imati političku težinu. Prihvatanje da je svemir besmislen može dovesti do toga da ugnjetavanje, rat i okoliš također smatramo besmislenim. Zbog toga, nemaju samo političari korist od nihilizma.
Kao što je Simone de Beauvoir navela u djelu "Etika dvoznačnosti" (1948), jedan od oblika koji nihilizam može poprimiti je nostalgija, želja da se vratimo onoj slobodi koju smo osjećali kao djeca, prije nego što smo otkrili obaveze odgovornosti. Korporacije također mogu imati koristi od nihilizma, prodajući nostalgiju odvraćajući nas od stvarnosti. Zbog toga moramo ne samo prepoznati nihilizam u sebi, nego i prepoznati da on postoji u svijetu oko nas i identificirati izvore tog nihilizma. Umjesto da si dopustimo da se osjećamo nemoćno u svijetu za koji se čini da se prestao brinuti, trebali bismo se zapitati odakle potiču nihilistički pogledi na svijet i ko ima koristi od takvog pogleda na svijet.
Prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba
Autor: Nolen Gertz, Aeon