Postoji prekrasna scena u zadnjem filmu Coste Gavrasa pod nazivom “Kapital”. Na obiteljskoj večeri, izvršni direktor velike francuske banke posvađa se sa svojim ujakom, ljevičarom iz 1968, koji optužuje nećaka za zaduživanje europskih građana i uništavanje država. Mladi bankar odgovara: „Ali tebi treba biti drago.“ Zbunjeni ujak pita: „Zašto?“ „Zato što ja ispunjavam snove iz tvog djetinjstva.“ „Moje snove iz djetinjstva?“ „Vi ljevičari ste željeli internacionalizam, i mi smo ga stvorili. Novac ne poznaje granice.“ Međutim, čini se kako je globalno bankarstvo na putu gubljenja ove slobode i uskoro će se suočiti s nekim granicama – barem ukoliko možemo vjerovati zadnjim istraživanjima javnog mnijenja u Španjolskoj, Grčkoj i Sloveniji.


Ova istraživanja pokazuju kako je „Podemos“ sada vodeća stranka u Španjolskoj. Najnovija od novih ljevičarskih stranaka u Europi prije 9 mjeseci nije čak još ni postojala, ali ukoliko bi se opći izbori održali danas, „Podemos“ bi već imao 27% glasova.


U Grčkoj je „Syriza“ najpopularnija stranka, s vodstvom od 11% nad „Novom Demokracijom“, liberalno-konzervativnom strankom u vladajućoj koaliciji. Kad bi se prijevremeni opći izbori održali u veljači, nakon njih bi bez sumnje Syriza konačno bila kadra formirati vladu.


A u Sloveniji je „Združena levica“ treća najpopularnija stranka. Poput stranke „Podemos“, osnovana je tek nekoliko mjeseci prije zadnjih europskih izbora i ima podršku drugih ljevičarskih stranaka u Europi kao što je „Syriza“.


ZL col_b


Iako ova istraživanja javnog mnijenja bude nadu u mnogo potrebne promjene u europskoj politici, sve ove ljevičarske stranke suočavaju se s najmanje dva ozbiljna izazova na putu dobivanja masovnije podrške.


Prvi izazov može se opisati kao pitanje organizacije. Iako su sve ove stranke proizašle iz prosvjedničkih pokreta (15-M u Španjolskoj, „Trg Syntagma“ u Grčkoj), njihova rastuća popularnost uvelike počiva na karizmatičnim vođama – Alexis Tsipras (Syriza), Pablo Iglesias (Podemos) i Luka Mesec (Združena Levica). Iako je moto horizontalnih prosvjedničkih pokreta bio „ova revolucija neće imati lice“, upravo prepoznatljiva lica su ono što je poslužilo kao vjetar u jedra uspjeha novih ljevičarskih stranaka. Izazov s kojim se oni sada suočavaju je kako premostiti jaz između horizontaliteta („direktna demokracija“) i vertikaliteta („stranačka politika“); kako nadići ovaj tradicionalni problem svih lijevih politika i u praksu staviti – u kontekstu reprezentativne demokracije – načelo „radikalne demokracije“?


Ne po prvi put nalazi se ljevica na ovim opasnim raskrižjima. To je ono što je njemački vođa studenata Rudi Dutsche još 1967. nazivao „dugi marš kroz institucije“ – što je rezultiralo osnivanjem njemačke stranke Zelenih 13 godina kasnije. Da li vas iznenađuje što upravo jedan Joschka Fischer, jedan od vođa Zelenih iz ljevice '68, danas Tsiprasa smatra vrlo opasnim zato što će ovaj „vjerojatno okrenuti druge zemlje na opasne ljevičarske putove“ koji „bi mogli biti fatalni za EU“?


Drugi veliki izazov je pitanje države. Što bliže lijeve stranke dođu moći, to više optužbi ćemo slušati protiv njih da više nisu dovoljno radikalne/autentične. Što je veća mogućnost da formiraju nove vlade, to će više biti optuživane da su „socijaldemokrati“. Čini se kako je socijaldemokracija ponovno postala veliki opaki vuk.


Nove lijeve stranke su suočene sa sljedećim proturječjima: iako su itekako svjesne da je socijalna država bila rezultat povijesnog kompromisa radne snage i kapitala, prisiljene su boriti se za socijalnu državu jer je ona posljednji štit u obrani zdravstvenog sistema, obrazovanja, penzionog sustava i socijalne sigurnosti. Pitanje glasi: kako izbjeći pogreške njemačkih Zelenih ili britanskog „trećeg puta“? Kako sačuvati najbolje od socijalne države, a istodobno ne upasti ponovno u zamku jačanja kapitalizma?


Ako se sljedeće godine obistine predviđanja da će „Syriza“ formirati prvu istinski ljevičarsku vladu u Europi, test njenog uspjeha bi se mogao pronaći ponovnim zamišljanjem one scene u „Kapitalu“, s razgovorom između Fischera i Tsiprasa. Ako ljevičar iz '68. optužuje grčkog lidera za „okretanje drugih zemalja na opasne ljevičarske putove“, zar ne bismo mogli zamisliti kako Tsipras odgovara: “Ali treba ti biti drago.” Kada zbunjeni Fischer odgovori “Zašto?”, Tsipras bi jednostavno odgovorio: “Zato što je ispunjavam snove iz tvog djetinjstva.”


Autor Srećko Horvat theguardian.com

S engleskog preveo Marijan Oršolić

Prometej.ba 11/2014