Autor: Vedran Džihić

[viši asistent na Austrijskom institutu za međunarodnu politiku (OIIP) i lektor na Univerzitetu u Beču]

Mađarski planovi gradnje četiri metra visoke ograde na granici sa Srbijom ilustriraju poraz europske politike ophođenja s izbjeglicama i poraz europske ideje u cjelini.

Nedosljednost nije jedna od stvari koje se mogu predbaciti mađarskom premijeru Viktoru Orbanu. Otkako je došao na vlast uvijek iznova dokazuje, kako se usred EU s mješavinom pragmatizma, populizma i nacionalizma može slijediti autoritarni kurs, retorički uljepšano označen kao „iliberalna demokracija“. Udar na medijske slobode, izgradnja političke kontrole nad pravosuđem, agresivna nacionalistička retorika krvi i tla protiv susjeda – sve se to stapa u slici jednog autokrata koji se skriva iza demokratskih procedura. EU opominje, malo stišava, ali uskoro se opet vraća uobičajenom dnevnom redu. Ili se šali, kao što je to nedavno učinio predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, koji je svoga prijatelja Orbana uz tapšanje po ramenu nazvao „diktatorom“.

Čini se kako nam prijeti novo ludilo, koje grabi sve oko sebe i koje se u Europi kamuflira kao normalnost i pragmatizam

Sada Orban ide korak dalje i testira Europu kao nikad dosada. S predloženom gradnjom ograde, koja bi osigurala vanjsku granicu EU prema Srbiji, on poseže za idejama Laszla Toroczkaija, neonacista iz redova ekstremno desničarske stranke Jobbik, koji je 2014. postao gradonačelnik jednog malog mađarskog mjesta nedaleko od srbijanske granice. Dvadeset šest godina nakon simboličnog razrezivanja Željezne zavjese od strane tadašnjeg ministra vanjskih poslova Gyule Horna zid se vraća i pokopava ideju otvorenog europskog kontinenta mira. Četiri metra visoka metalna ograda treba zadržati ili u svakom slučaju preusmjeriti rijeke izbjeglica, kakve su bile one kosovskih Albanaca početkom godine. Najmlađa članica EU, Hrvatska, već se zabrinula da bi mogla postati nova ruta za izbjeglice.

Ograde su kapitulacija Europe. One su dokaz nemoći pronalaženja ljudskih rješenja za rijeke migranata. Kad bi se moglo doći do konsenzusa o raspodjeli izbjeglica, do jedne zajedničke europske formule, moglo bi se unutar najbogatije zajednice svijeta pronaći humano rješenje, koje bi preokrenulo vjetar koji trenutno puše u jedra desničarskih populista i nacionalista u EU.

Umjesto toga EU se sklupčava, okružuje se realnim ili duhovnim zidovima, željela bi biti pošteđena i izolirana od okolne nepravde, što u globaliziranom svijetu kakav je naš predstavlja utopiju. Pošteđenost od nepravde mora se zaraditi radom – s globalnim financijskim angažmanom u kriznim žarištima; s dosljednom vanjskom politikom, koja formira globalne alijanse i dosljedno se bori protiv diktatora i krvnika ovoga svijeta; s kreativnim konceptima migracije; i naposljetku s humanošću, koju je Europa dosad često posvjedočila, zadnji put u jugoslavenskim ratovima, kada je samo Austrija primila 90.000 bosanskohercegovačkih izbjeglica.

Njemački sociolog Hauke Brunkhorst je nedavno zorno opisao obje prevladavajuće logike unutar Europe i EU. S jedne strane radi se o tehnokratskoj logici administracije koja je u posljednjim desetljećima već postala jezgrom stabilnosti i sigurnosti europskoga projekta. Na drugoj strani radi se o emancipatorskoj logici bez koje EU u ovom obliku nikad ne bi bilo. Oslobađanje društava od zadrtih nacionalizama Drugog svjetskog rata, rad na emancipiranoj demokratskoj vrijednosnoj zajednici, u čijem središtu stoji poštivanje osnovnih i ljudskih prava, dostojanstva svakog pojedinca, ono je lice, koje je Europu učinilo jedinstvenom demokratskom zajednicom. Tehnokratsko lice Europe bolno je podbacilo u migracijskoj politici. Uzlaud u ovoj debati tražimo ono emancipatorsko lice. Izbjeglice su puke brojke i zlo, koje se ne želi imati unutar vlastitih granica i protiv čega se bori. Zidovi su simbol nemoći Europe da na ove nove izazove reagira kao zajednica.

U jednom od njegovih mnogih eseja o budućnosti Europe, prerano preminuli Tony Judt je 1996. upozoravao na razvoje, kojima danas svjedočimo. Čvrstina migracijske politike, piše on, neće tako skoro popustiti. Europa će se sve više mučiti s ponorom između gubitnika i pobjednika današnjice. A gubitnici će biti oni, tako Judt, koji će biti žrtvovani radikalnom nacionalizmu. Kad se vidi koliko se tobože zabrinuti politički lideri tipa Orbana, Le Pen ili Strachea predaju novom nacionalizmu, okreću ljude jedne protiv drugih i povećavaju broj svojih političkih pristalica, ima razloga za strah. Čini se kako nam prijeti novo ludilo, koje grabi sve oko sebe i koje se u Europi kamuflira kao normalnost i pragmatizam. Ne bude li odgovora na ovo ludilo, ono će se učvrstiti, raširiti i može odvesti Europu kao demokratsku vrijednosnu zajednicu u propast.

S njemačkog preveo Marijan Oršolić

Izvor: http://derstandard.at/2000017918623/Neue-Mauern-E...