Autor: Hakim Bello THE GUARDIAN

Dječak do mene pao je na pod i na trenutak nisam znao je li se onesvijestio ili je bio mrtav – tada sam vidio kako pokriva oči samo da više ne gleda u valove. Jedna trudnica je povratila i počela vrištati. U potpalublju su ljudi vikali da ne mogu disati pa su ljudi zaduženi za brodić otišli dolje i počeli ih tući. Prije nego što smo vidjeli spasilački helikopter, dva dana nakon što je naš brodić krenuo iz Libije s čak 250 putnika, neki su s broda već bili mrtvi – ili su ih valovi oborili u more, ili su se pogušili u mračnom potpalublju. Veoma mi je teško pričati o ovome, skoro 4 godine nakon što sam platio šverceru da me izbavi iz Libije, no važno je da ljudi razumiju što nam se događa i zašto.

Ja sam jedan od nekoliko stotina tisuća ljudi koji su od početka Arapskog proljeća 2011. stigli u Europu preko Mediterana. Mediteran je sada postao najsmrtonosnije more na svijetu. Svi imamo različite razloge zašto smo krenuli u bijeg: neki su mislili da će u Europi pronaći bolji život, drugi su se samo htjeli skloniti iz ratne zone. No svi su bili uvjereni da nemaju druge opcije.


Sve što sam mogao učiniti je zadnji put se pomoliti – osjećao sam se kao da sam već mrtav. To je bilo 2011, ali i danas je sve više ljudi utaboreno na libijskoj obali, koji čekaju svoj red


Ja potječem iz Nigerije i u Libiji sam živio pet godina prije nego što je izbio rat. Imao sam dobar život: radio sam kao krojač i zarađivao dovoljno da bih slao novac kući svojim voljenima. No, kada su počele borbe, ljudi poput nas – crnci – postali su vrlo ranjivi, zato što su svi mladi imali oružje i znali su da mi imamo novca u kućama i mogli su nas lako pljačkati. Ako izađeš nešto pojesti, naiđe naoružana banda i pita te koga podržavaš. A ne znaš na prvu jesu li pobunjenici ili vladine snage.

Nisam se mogao vratiti u Nigeriju – južni put je bio blokiran – pa sam se u Tripoliju sreo s nekim ljudima koji su mi rekli da znaju kako doći do Italije. Odveli su nas na plažu izvan grada gdje su bile utaborene stotine ljudi, koji su svi čekali da se ukrcaju na brodice. Neki su bili iz Sirije, neki iz Alžira ili Egipta. Ali većina ih je bila iz zapadne ili istočne Afrike. Većina su bili muškarci, ali bilo je i žena i obitelji s malom djecom. Nije bilo fiksnih cijena: zavisi kakve kontakte imaš i koliko si očajan. Ja sam platio 400 dinara (otprilike 250 funti), što je nekoć bila moja tjedna plaća. Šverceri su koristili stare trgovačke ribarske brodice – neke od njih su bile tako stare da se nisu smjele koristiti - u koje su ubacili nove motore i povjerili ih ljudima koje su poznavali. „Kapetan“ brodice čak možda nije ni znao put do Italije. Možda nikad dosad nije ni bio kapetan.

Kada se brodica otisnula na pučinu, bili smo zabrinuti da se motori neće pokvariti, međutim ubrzo smo shvatili da su najveći naš problem bili valovi. Ove brodice nisu bile napravljene za putovanja i poskakivale su svaki put kad naiđe veći val. Sve što sam mogao učiniti je zadnji put se pomoliti – osjećao sam se kao da sam već mrtav. To je bilo 2011, ali i danas je sve više ljudi utaboreno na libijskoj obali, koji čekaju svoj red.

Kada sam čuo kako britanski političari nisu podržavali operacije spašavanja na Mediteranu, mislio sam da to govore neke ultradesničarske stranke – nisam shvaćao da je to bila vladina službena politika. To je užasna odluka. Europa ima odgovornost da spriječi utapanje tolikih ljudi. Dijelom i zbog njihovih vojnih akcija u Africi zbog kojih su mnogi ljudi morali napustiti svoje domove. Italija radi mnogo da spasi izbjeglice i Italija treba pomoć. Zemlje poput Britanije, Francuske, Belgije i Njemačke misle da su daleko i da nisu odgovorne, ali svi su oni sudjelovali u kolonizaciji Afrike. NATO je sudjelovao u ratu u Libiji. Svi su oni dio problema.

Također je važno razumjeti da naše putovanje ne završava kad dođemo do europskog kopna. Nakon što je helikopter pronašao naš brod, talijanski brod nas je odvezao do Lampeduse, gdje smo bili zaključani u prijemnom centru koji je nalikovao na zatvor. Tada sam poslan u mali grad u južnoj Italiji i bio sam sretan da nađem posao šijući šatore, ali plaća je bila toliko mala da nisam mogao preživljavati s onim što zaradim. Italija je u krizi i milijuni njenih građana su otišli iz Italije tražiti posao u sjevernijim krajevima Europe, pa sam i ja pomislio učiniti isto.

Otišao sam u Berlin. Tamo su mi nudili poslove, ali ih nisam mogao raditi jer nisam imao papire za rad. Dublinski sporazum po pitanju izbjeglica donosi takve direktive prema kojima su izbjeglice uglavnom prisiljene ostati u zemlji u koju stignu. Ostao sam bez novca i završio na ulici, u kampu gdje su se izbjeglice borile za pravo da žive i rade u Njemačkoj. Kamp je bio političko mjesto, i to me motiviralo. Kako to da je moj život ovdje puno gori nego pod diktaturom Muammara Gaddafija? Vjerujem u demokraciju, ali čini se kako je europska demokracija privilegija samo nekih, a ne svih. Svoju grupu zovemo „Lampedusa u Berlinu“.

Ja sam bio među sretnima. U Berlinu sam upoznao svoju buduću ženu i do danas već imamo jednog tromjesečnog dječaka. Kada gledam u njega, razmišljam o tome kako mu želim da živi u boljem svijetu, u svijetu u kojem neće proći stvari kakve sam ja prošao. Kada sam krenuo na put iz Tripolija, pojma nisam imao koliko će taj put biti opasan. Dotad sam samo jednom u životu bio na brodu. Zapravo, pravo da vam kažem, uopće nisam plivač.

S engleskog preveo: Marijan Oršolić